Dan hrvatskih mučenika: Gledano ljudskom logikom svaki branitelj koji je poginuo i svaki mučenik je gubitnik… Ali…

Homilija krčkog biskupa Ivice Petanjka na misi na Dan hrvatskih mučenika

Crkva hrvatskih mučenika, Udbina, 12. rujna 2020.

Draga braćo i sestre! Dragi hodočasnici!

Od 2005. godine ovo mjesto i ovi prostori na poseban način ožive upravo po vama hodočasnicima koji se druge subote u mjesecu rujnu okupite ovdje na Udbini kako biste svojom prisutnošću i svojom molitvom držali živu uspomenu na ono što se nikako ne smije zaboraviti, a to je patnja i stradanje svih onih koji su ljubili ovu zemlju kao svoju domovinu i za tu zemlju bili spremni položiti ono najviše što imaju, a to je vlastiti život.

Budući da se naš narod od najranijih vremena svog dolaska na ove prostore opredijelio za Isusa Krista i prihvatio njegovo evanđelje kao program i oblik svog života, kršćanstvo postaje naš prepoznajni znak i bitna sastavnica našeg narodnog bića i hrvatskog identiteta.

Mnogima ni danas nije jasno da se čovjek pojedinac, pa onda i narod u kojem se većina deklarira kao kršćani i katolici, ne mogu odijeliti jedno od drugoga. Biti kršćanin znači biti kršćanin cijelim svojim bićem, cijelim svojim životom, svagdje i na svakom mjestu.

Kršćanstvo nije nešto što se čovjeku nadodaje kao neki dodatak ili dopuna ili poput odjeće koja se oblači i svlači prema trenutačnim prilikama i zgodama života. Ne može se kršćanstvo skinuti poput kaputa i objesiti na vješalicu, a onda opet kad zatreba i ako ustreba na sebe ponovno obući.

Sveto pismo često puta govori o starom i novom čovjeku, o prvom i drugom Adamu, o tome kako treba svući staroga i obući novog čovjeka (usp. Ef 4, 22-24). Ne kaže da treba svući staro i obući novo odijelo, nego svući staroga i obući se u novog čovjeka. Svući sve ono što je nespojivo s Kristovim evanđeljem i obući se u samoga Isusa Krista. To drugim riječima znači živjeti poput Isusa Krista. Njegov način života postaje naš, postaje moj način života.

Ako tako promatramo život čovjeka pojedinca, pa i naroda kojemu pojedinci pripadaju, onda je razumljivo da se vjera i pripadnost jednom narodu ne mogu odvojiti i ne smiju odvojiti jedno od drugoga. Vjera se utjelovljuje u svakom čovjeku i u jednom narodu po mnoštvu pojedinaca, na isti onaj način na koji se to dogodilo s Isusom Kristom kao Sinom Božjim koji je postao čovjekom po određenoj osobi, u konkretnoj obitelji i stvarnom narodu, u točno određenom povijesnom, društvenom i političkom vremenu i okolnostima.

Isus je toliko puta znao pohvaliti vjeru određenog pojedinca, ali i skupine ljudi koje su pripadale određenoj društvenoj strukturi ili su bili žitelji nekog mjesta i pokrajine, kao što je na isti način znao opominjati ili se žalostiti zbog nevjere pojedinaca ili cijelih mjesta i gradova.

Sve ovo govorim zato što mnogi ni danas ne mogu pojmiti govor o Crkvi hrvatskih mučenika, tj. o povezanosti Hrvata kao naroda i kršćanstva kao vjere i uvjerenja koji je prožeo iznutra i oblikovao u svemu taj hrvatski narodni identitet kao naš prepoznajni znak.

Budući da su se narodni i vjerski element stoljećima međusobno toliko prožimali da su postali nedjeljivi kao prst i nokat, onda i cijelu povijest našeg naroda promatramo kao jednu jedinstvenu nedjeljivu cjelinu u svim njezinim oblicima koju jednostavno zovemo kulturom i civilizacijom jednog naroda.

U tom duhu možemo razumjeti da je za naše pređe bilo isto živjeti, raditi, graditi, kao i trpjeti i umrijeti za svoj narod i za Isusa Krista, kao nešto što se jedno od drugoga ne može odijeliti.

Da se ne radi samo o dalekoj prošlosti mi smo svjedoci kako je sada, danas, i u ovo naše vrijeme neprijatelj najprije pokušao uništiti znakove i obilježja katoličke vjere, a onda i svojom nogom zakoračiti i oteti domovinu kao zemlju i prostor.

Braćo i sestre, mi se nalazimo na svetom tlu, zato što je ono natopljeno krvlju onih koji su za ovaj narod dali sve što su imali – život. Nema tog naroda koji ne štuje svoje branitelje i koji ne bi znao vrednovati one koji su dali svoj život kako bi drugi mogli živjeti.

Kao kršćani vjerujemo u vrijednost i neponovljivost svakog ljudskog života, ali slijedeći primjer Isusa Krista, koji je u svemu i uvijek bio vođen samo čistom ljubavlju i brigom za spasenjem svakog čovjeka, štujemo kao mučenike one koji su i u najtežim trenucima svog života ostali čvrsto ukorijenjeni u Kristovo evanđelje i koje nikakva iskušenja i mučenja nisu mogli pokolebati.

Gledano ljudskom logikom svaki branitelj koji je poginuo i svaki mučenik je gubitnik, jer ga više nema među nama. Ali nam upravo vjera u Isusovo uskrsnuće i spremnost kojom netko daje svoj život u zamjenu za naš, govori o savršenoj ljubavi, koja ne može ničim biti uništena nego se ugrađuje u sveopće dobro svijeta, a naša sjećanja, uspomene i molitve za njih čine da oni koji više nisu među nama, budu s nama i u nama. Diže ih na jednu višu, nadnaravnu razinu, jer oni žive i mi živimo. Njihovi su se životi pretočili u naše, zauvijek se urezali u našu kolektivnu svijest i postali nam putokazom u život.

Kao Isusovi učenici, koji su dobili poslanje od njega, da slavimo sveta otajstva njemu na spomen i da po tim sakramentima naše vjere njega trajno uprisutnjujemo u ovom svijetu, želimo i mi braćo i sestre poput Blažene Djevice Marije sve događaje koji su utkani u našu povijest i sve one koji su tu povijest ljubavlju i krvlju pisali, u srcu pohraniti, o njima razmišljati i biti dostojni sinovi i kćeri svojih pređa. Amen, prenosi Ika.

Facebook Komentari