Novi podaci otkrivaju glazbeni ukus hrvatske publike: Ovako nešto u SAD-u i Britaniji je nemoguće

Pokojni Oliver Dragojević najemitiraniji je izvođač prošle godine po službenim podacima Zaprafa (Udruge za zaštitu, prikupljanje i raspodjelu naknada fonogramskih prava), i to nije iznenađenje. Analiza podataka pokazala je da su 182 hrvatske radijske i tv postaje lani odvrtjele čak 403 Oliverove pjesme, i to više od 150 tisuća puta, piše Jutarnji.

Ono što jest svojevrsno iznenađanje je da među 20 najemitiranijih izvođača nema, uz izuzetak Mije Dimšić, niti jednog pjevača ili grupe koja karijeru nije počela još u prošlom stoljeću (Jacques Houdek startao je taman na tom prijelazu).

Drugi je, nakon Olivera, naime Tony Cetinski (149 pjesama emitirano mu je 110 tisuća puta), a treći je Gibonni (141 pjesma i 100 tisuća emitiranja).

27-godišnja Mia Dimšić, rođena u vrijeme kad su svi ostali na listi Top 20 već pokretali karijere ili bili ozbiljno slavni, zauzela je 19. mjesto. Na komentare na Facebooku poput onog kako je “žalosno što je od mlađeg naraštaja pjevača točno jedna pjevačica završila na popisu, dok su istodobno na popisu neki koji nisu objavili nove pjesme još od 2012.” iz HDU-a brzo su odgovorili.

– Izvođači s većim opusom i duljom prisutnosti na sceni imaju i veći broj emitiranja, no vjerujemo da će se i mlade snage naći na ovakvim popisima u budućnosti.

Na tom tragu razmišljanja je i predsjednik HDU-a i direktor Croatia Recordsa Želimir Babogredac.

– Ovo je kumulativna lista, pa je jasno da su emitiranije pjesme onih glazbenika koji imaju i više dobrih pjesama. Objavili smo prvo popis 20 najemitiranijih pjesama koji jest malo ‘prežestok’, no slika je već malo drugačija u Top 50 – objašnjava Babogredac. U spomenutih Top 50 tako su od “mlađih” snaga ušli i grupa Detour, Vatra, Pravila igre, Marko Tolja, Ivan Zak, Kedžo…

– Ne čudi me, recimo, što se Mia Dimšić našla u Top 20 jer ima dva vrlo uspješna albuma i 12 singlova, a njezina karijera je kontinuirana i vrlo isplanirana. Što se tiče J. R. Augusta, koji je u prošloj godini postigao veliki uspjeh i nanizao nagrade uključujući i ovogodišnje Porine, treba imati u vidu kako je njegov opus na engleskom, što teže prolazi kod urednika. Također treba znati da mlađa publika nije fan radija. Mlađi od 20 gotovo da uopće ne slušaju radijske postaje, već se oslanjaju na nove medije. Mislim da će se mnogi iznenaditi kada ove jeseni izađemo s podacima streaming servisa i kada shvate da je drugorazredna pjevačica iz Beograda kod nas ‘klikanija’ i slušanija od ‘Cesarice’ – govori Babogredac.

No, slaže se s tezom da su tek malobrojni u posljednjih 20 godina iskočili i imaju kroz ove godine stabilnu karijeru, za razliku od onih koji su startali ‘90-ih.

– Vremena su se promijenila. S pojavom glazbenih reality showova neki su preko noći postali popularni, a poslije su potpuno nestali sa scene. Okusili su što je slava bez puno muke, zaradili neke novce i kad su shvatili da su zapravo na samom početku, izgubili su motivaciju. Postali su žrtve televizije. Gotovo u pravilu na sceni nisu opstajali pobjednici, već bi uspjeh na duže staze imali oni koji su prije ispali iz showa, poput primjerice Natali Dizdar – smatra Babogredac i dodaje da je glazba vrlo ozbiljna industrija u kojoj, ako mislite uspjeti i zadržati se, morate imati dobru suradnju s drugim profesionalcima, jer i odabir prave pjesme ni izbliza nije tako lak posao kako se na prvu čini.

U kakvom je stanju danas naša glazbena industrija vrlo je oštro opservirao Ozren Kanceljak.

– Ono što vidim iz ove liste jest da hrvatska glazbena scena nije uspjela u skoro četvrt stoljeća i kroz barem dvije, ako ne i tri generacije iznjedriti niti jednog izvođača kojeg bi hrvatski mediji vrtjeli. Ovo je slika sistemske tuge. Nemam ništa protiv veterana, ali to što je lista iz 2019. ista kao i ona iz 1995. potpuna je katastrofa svih uključenih u industriju – govori poznati glazbeni producent i menadžer koji se prije desetak godina ostavio tog posla. To ne znači da se odmaknuo od glazbe, uostalom i dalje radi kao DJ, a i pozorno prati scenu, kako ovu domaću, tako i svjetsku.

– Primjerice, u Americi i Velikoj Britaniji na takvim su listama samo po dva stara izvođača, sve drugo nova imena. Stvarno je paradoksalno što sam ja radio s prvih pet na ovoj listi – dakle Oliverom, Gibonnijem, Cetinskim i Valjkom te nešto malo s Ninom, a prestao sam raditi prije deset godina! Prestao sam raditi jer sam vidio da se infrastruktura urušava i da je postalo nemoguće probijati nove zvukove i smjerove, pa tako i nove izvođače, profilirati ih da postanu veliki kao i ovi s kojima sam radio – ističe Kanceljak.

Stanje glazbene infrastrukture, pojašnjava, dobro se vidi u službenim godišnjim izvještajima s razvijenih tržišta. Da bi neka snimka izašla, osim autora i izvođača tu su i producenti, tonski majstori i svi oni koji oblik koje je oblikuju konačni proizvod.

– Sljedeći su mediji koji ‘nose’ kreativni segment i publiku. I treće – sve one profesije koje rade na daljnjoj monetizaciji glazbe. Kao prvo festivali, koncerti, ali i drugi oblici korištenja muzike, od video igara, filmova, serija te povezivanje sa srodnim industrijama. Sve to čini jedan ogroman kompleks glazbene industrije koja je dio kreativne industrije. Naglašavam da je riječ o industriji. Ljudi koji su kod nas među prvih deset su u prosjeku stariji od 50 godina – govori Kanceljak. Devedesete su, nastavlja bile fenomenalne za guranje novih mladih imena, poput recimo Nine, Tonyja, Gibonnija… Industrija je cvala.

– ZAMP je oduvijek postojao, no onda su se pojavila izvođačka i nešto kasnije tzv. producentska prava. I mediji, prvenstveno radio stanice, su malo pomahnitali. Povećale su se naknade koje su morali plaćati pa su poželjeli uzeti dio kolača, dio novca koji pripada autorima, diskografima ili izvođačima. Na najgori mogući način je to iskoristila tadašnja grupa oko Narodnog i Obiteljskog radija, tako da su osnovali svoju diskografsku kuću i emitirali uglavnom svoje vlastite izvođače te uzimali novce po svim tim osnovama.

Postalo je praktički nemoguće ući u rotaciju ako nisi dio tog nekog kruga. To je nešto što je vani najstrože zabranjeno, ali se kod nas toleriralo. Tako je došlo do zatvaranja redovnih kanala i novi, mladi izvođači više nisu mogli ulaziti i osjetiti tržište, nego je počelo nasilno forsiranje jednih te istih. To je i dovelo do ove svojevrsne gerontokracije glazbene scene. Stilski naša pop scena nema više veze s globalnim kretanjima. U međuvremenu se promijenila vlasnička struktura spomenutih radija, ali sad je kasno.

Zeznuli su dvije, ako i ne tri kompletne generacije koje su trebale kreativno sudjelovati, osvježiti scenu i živjeti od toga. Globalna scena se potpuno promijenila. Novi proizvodi, nova imena održavaju industriju živom. Dovode nove generacije na kreativnu, ali i potrošačku stranu, a to se kod nas ne događa. Narušen je kontinuitet. Na dugi period su uništeni industrijski tokovi – zaključuje Kanceljak.

Slaže se s Babogredčevom tezom po pitanju zvijezda talent showova od kojih je veliki dio nestao sa scene izgubivši motivaciju, ali vidi probleme i u malobrojnosti kvalitetnih autora i producentskih timova koji bi stajali iza tih mladih snaga kada zakorače na scenu i dali im dobru pjesmu, slaboj povezanosti televizije i diskografa te medija koji se ponašaju kao u stihu TBF-a “guzice i sise”.

Zlatko Turkalj Turki, urednik zabavnog programa Hrvatskoga radija i dobro znano ime radijskih valova, kaže da se na Zaprafovoj listi nalaze neki od izvođača koji su ostavili veliki trag na domaćoj glazbenoj sceni. Jedan dio je u vrhu zahvaljujući dugogodišnjem minulom radu, a manji dio je u 2019. imao dobre pjesme koje su se sviđale glazbenim urednicima.

– Van konkurencije i zasluženo prvo mjesto pripada Oliveru i pjesmama koje je snimio, dok veći dio izvođača uspjeh moraju zahvaliti i radu svojih diskografa, PR i menadžment timovima, pa na kraju i nekim medijima koji ih redovito prate – objavljuju. Mia Dimšić se tu našla iz jednostavnog razloga, jer se uspjela nametnuti svojim glazbenim stilom, autorskim radom i pjesmama koje su u pojedinim trenucima i na pojedinim glazbenim događanjima i festivalima bile bolje od trenutne glazbene ponude.

Pored toga, Mia je i najbolji primjer kako se osmišljava glazbena strategija i što svatko u glazbenom lancu treba napraviti da dobra pjesma dođe do slušatelja i publike. To nije otkrivanje tople vode, već samo podsjetnik i primjer kako bi se glazbena industrija trebala autorima i izvođačima baviti sustavno, a ne s vremena na vrijeme – smatra Turkalj.

A zašto se kod nas mlade pjevačke snage tako teško probijaju na scenu, za razliku od ‘90-ih?

– Što se tiče Drugog programa HR-a, posebno pazimo na rad mladih glazbenika. Rad najboljih mladih i neafirmiranih glazbenika nagrađujemo na dodjeli glazbe nagrade Music Pub, i to za najboljeg pjevača, pjevačicu i grupu. Treba podsjetiti da je Music Pub prvi nagradio radove Gibonnija, Vanne i ET-a, Pipsa, Laufera, Tonyja, Nine… Zadnjih godina od novih snaga dobitnici nagrade Music Pub su Detour, Dino Jelusić, Antonela Doko ili recimo J. R. August kojeg sam prije devet godina predstavio na HR-u.

– Naime, većina medija danas igra na sigurno prateći rad poznatih bez obzira na njihovu trenutnu kvalitetu pjesama. Upravo popularnost nije mjerilo kojim se vodimo na HR-u, već sama pjesma, što najbolje pokazuje i naša tjedna Top lista koju emitiramo subotom. Izostanak mladih glazbenika u većini medija, pa onda i u izvješćima godišnjih rezultata rada ozbiljno mora zabrinuti sve diskografe, glazbene udruge i institucije – zaključuje Turkalj.

Facebook Komentari