Što znači oznaka prirodni okus na pakiranju i je li on i zdraviji?

Od vode s okusom, preko voćnih jogurta, do umaka za tjesteninu – na svim se tim pakiranjima, kao i na mnogim drugima, nerijetko mogu vidjeti oznake da sadrže ‘prirodne okuse’. To je, zapravo, najčešća oznaka na brojnim namirnicama koje kupujemo, a da zapravo ne znamo što podrazumijeva te koliko su ti okusi uopće prirodni. Potrošači osim toga ne znaju da i namirnice s tom oznakom mogu biti upitne kvalitete, pišu 24sata.

Zbogom plastiko: Hrvatska vlada zabranjuje plastične vrećice, štapiće za uši i čaše | Video: 24sata Video
Američka Uprava za hranu i lijekove definira prirodne okuse kao tvari koje se dobivaju iz biljaka (dakle iz voća, povrća, začina, bilja, kore i korijenja) ili od životinja (meso, perad, plodovi mora, jaja i mliječni proizvodi) čija je glavna funkcija dodavanje okusa, a ne prehrana. Okus se može ekstrahirati zagrijavanjem, fermentacijom, destilacijom ili drugim postupcima.

– Postoje kemikalije koje čine okus ove hrane ili prirodnih tvari, poput benzaldehida, na primjer – kaže dijetetičarka Allison Baker za OpenFit.com, a prenosi HuffPost.

– Benzaldehid se nalazi u siru, gljivama i bademima, na primjer. Može se izvući iz te hrane i koristiti za aromatiziranje drugih namirnica – pojašnjava. Umjetni okusi, s druge strane, dolaze iz neprehrambenih, sintetskih izvora.

– Primjer bi bila umjetna aroma vanilije, čiji je glavni sastojak sintetički proizveden vanilin, za razliku od prirodne vanilije koja bi se dobivala s Madagaskara, iz Indonezije ili Meksika – kaže, Lilian Were, profesorica prehrambenih znanosti sa sveučilišta Chapman.

Iako se na prvi pogled može činiti da je bolje nabavljati hranu s prirodnim okusom, jer je ona kvalitetnija, nije nužno tako, upozoravaju stručnjaci, jer i prirodne i umjetne okuse ‘miješaju’ kemičari u laboratorijima, čiji je službeni naziv – aromatičari.

Prirodne i umjetne verzije istog okusa mogu biti gotovo identične u kemijskom sastavu, jedina razlika je izvor, odnosno njegovo porijeklo. Tako i prirodni okusi mogu sadržavati sintetičke konzervanse, emulgatore, otapala i druge ‘slučajne dodatke’.

– Istina je da okusi koji su dodani u pojedine namirnice mogu biti prirodnog porijekla, no opet može biti riječ o visokoprocesiranoj hrani koja zato ne mora biti kvalitetnija od one kojoj su dodane umjetne arome, ili je bez arome – kaže nutricionistica Vesna Bosanac.

U nekim slučajevima možda neće ni biti neke velike razlike, kaže Charles Platkin, izvršni direktor koledža Hunter iz New Yorka. Ipak, mnoge tvrtke pribjegavaju tome da označe prirodno porijeklo okusa u proizvodu, što je zapravo samo marketinški trik, uvjeren je.

– Činjenica jest da ćemo ako vidimo oznaku prirodnog okusa pomisliti da je riječ o kvalitetnijoj namirnici, što u stvarnosti možda i nije slučaj, komentira i Vesna Bosanac.

Kako prerađena hrana i pića sadrže male količine okusa, stručnjaci ipak ne vjeruju da ovi sastojci predstavljaju razlog za veliku zabrinutost za zdravlje.

– Arome se obično ne koriste u visokim koncentracijama – kaže Lilian Were, no kaže da je potrebno regulirati tu vrstu oznaka. Jer, prirodni okus je naveden tek kao jedan od sastojaka na ambalaži, dok smjesa okusa može sadržavati desetine kemikalija za koje niti ne znamo da su korištene, upozorava.

Štoviše, američki Centar za neovisno novinarstvo, neprofitna novinarska udruga još je 2015. kontaktirala tvrtke s upitom o vrsti i sastavu okusa koje koriste, što je većina tvrtki ignorirala, a one koje su odgovorile pozvale su se na to da je to poslovna tajna.

Jedina je iznimka pritom činjenice da tvrtke moraju naznačiti sadrže li okusi jedan od osam glavnih alergena: mlijeko, jaja, ribu, školjke, orašaste plodove, kikiriki, pšenicu ili soju. No, ako imate neku od manje uobičajenih alergija na hranu, bilo bi dobro direktno se obratiti proizvođaču te zatražiti potvrdu da njegov proizvod taj sastojak ne sadržava, kaže dijetetičarka Stefani Sassos iz Instituta za dobro gospodarenje. Dodaje kako vegani i vegetarijanci koji izbjegavaju životinjske proizvode mogu imati sličan problem.

– Ako brand ili proizvođač hrane izričito ne naznače da su prirodni okusi bazirani na biljkama, ne možete sigurno znati odakle dolaze. Isto je i sa pitanjem je li riječ o organskim i ne-GMO izvorima. Ako proizvođač to izričito ne naznači na etiketi, potrošač ne može znati o kakvim se okusima radi, kaže Sassos. Ipak, dodaje kako potrošači u SAD-u imaju i mnogo veće probleme od prirodnih okusa.

– To su svakako pretjerana konzumacija dodanih šećera i pretjerane količine natrija u prerađenoj hrani, koji imaju puno veći negativan utjecaj na zdravlje. No, pitanje okusa svakako zahtijeva dodatnu pažnju i istraživanja – kaže te dodaje kako je zato puno mudrije kupovati ‘obične’ namirnice i aromatizirati ih prirodno kod kuće.

S tim se slaže i nutricionistica Vesna Bosanac.

– Umjesto vode s okusom, ili čaja s dodanim okusima koje kupujemo u trgovinama, puno je pametnije napraviti ih kod kuće od cjelovitih namirnica. Nema tu puno filozofije: U bokal obične vode možete dodati malo iscijeđenog limuna, ili šumsko voće, na primjer. Možete dodati komad đumbira, mentu, ili neki drugi začin. Rashladite to i dobit ćete sjajno osvježavajuće piće za koje ste sigurni što sadržava – kaže.

Slično je, dodaje, i sa čajem, pa i voćnim jogurtima. Oni kupovni, uz prirodni okus nerijetko sadrže i veliku količinu šećera, odnosno fruktoznih sirupa, pa je običan jogurt kojem ste dodali malo narezanog voća uvijek bolje rješenje, zaključuje nutricionistica.

Facebook Komentari