Zbog korona virusa žive u paklu kockanja: Dno sam dotaknuo kad sam djeci uzeo ušteđevinu

Ovisnik sam o kockanju, zbog kojeg sam izgubio smisao života, sebe, svoje vrijednosti, ugrozio brak i odnos s djecom, postao samo tijelo bez osjećaja. Tijekom korona krize imao sam najveće krize kao kockar, dotaknuo sam dno, i sad se napokon odlučio liječiti. Život mi se promijenio nabolje već nakon samo dva mjeseca terapije, pišu 24sata.

Ovako svoju priču započinje Dado (43), zdravstveni radnik iz Zagreba, koji se liječi u jedinoj dnevnoj bolnici za ovisnost o kockanju u Hrvatskoj, u Psihijatrijskoj klinici “Sveti Ivan” u zagrebačkom Jankomiru. Pristao je na razgovor, kao i još jedna pacijentica, jer žele da oni koji su “zaglibili” s kockom čuju da je uz pomoć stručnjaka moguće vratiti život. Oni su ga zbog kocke oboje izgubili.

– To je život prepun laži i manipuliranja, varanja najbližih, kako obitelji, tako i prijatelja. Ja sam dno dotaknuo u trenutku kad sam djeci uzeo svu ušteđevinu, i novac koji su dobili za rođendane, pričest… Slomio sam se u trenutku kad sam išao sa smjene na poslu krajem lipnja i bio krajnje iscrpljen, ali sam još dva sata, kockajući on-line, hodao samo jednu tramvajsku stanicu. Došao sam kući i svima napokon sve priznao – ženi, prijatelju kojeg sam iskoristio, rekao sam kasnije i kolegama na poslu – priča Dado.

Kocka već jako dugo, godinama, u čemu ga nije spriječio ni naporan posao u bolnici.

– Stanje je tijekom najgore situacije s koronom bilo grozno, na poslu smo jedva disali. Ali to me nije sprečavalo da baš svaku pauzu, tih pet ili deset, petnaest minuta, on-line kockam, na mobitelu. Posao sam radio savjesno, nisam ni u čemu pogriješio, no bio sam potpuno fizički i psihički slomljen, i nešto se moralo učiniti, morao sam potražiti pomoć. Sestra i supruga su se odmah angažirale, naručio sam se ovamo u bolnicu i sad sam na bolovanju, liječim se, puno se bolje osjećam. Otkad sam na terapiji, nisam uzimao kocku u ruke – nastavlja Dado.

Tijekom korona krize povećao se broj ovisnika o kockanju, jer je ono postalo puno dostupnije on-line, na internetu, kaže psihijatar Davor Bodor, voditelj jankomirske dnevne bolnice. Novi im se ljudi, dodaje, javljaju gotovo pa svakodnevno, a 90 posto onih koji se liječe sad su on-line kockari.

– To je posljedica i ove situacije s pandemijom, odnosno širenja ponude priređivača igara na sreću. Puno ih nudi on-line opciju. Tako možete igrati gdje god i kad god, ne morate fizički nekamo otići. Javljaju nam se i dolaze ljudi koji su rubno imali problem s kockom, a u izolaciji su se onda prebacili na on-line igranje i sve je eskaliralo – ističe psihijatar.

– Nisu bili važni ni dobitak ni gubitak, samo čekanje rezultata – kaže Dado.

Živio je, pojašnjava, samo od trena kad bi uplatio igru, i onda čekao. Nije ga više zanimalo hoće li dobiti ili izgubiti, to mu je bilo potpuno svejedno. Čak i kad bi nešto na igri zaradio, primjerice tisuću kuna, razveselila bi ga samo činjenica što taj novac može uložiti dalje u kockanje, ništa drugo.

– I to je taj užasni začarani krug, bez ikakvih emocija i bez života. Misli ovisnika fokusirane su samo na jedno, ne postoje drugi ljudi i komunikacija s njima, ne postoji život. Neke sam stvari, koje oko mene postoje već pet godina, počeo primjećivati tek sad, kad se liječim. I zahvalan sam do neba svojoj ženi i djeci što su sve to pretrpjeli. Lagao sam godinama – priznaje Dado.

Kad bi problem eskalirao, on bi se pritajio. Supruzi je u jednom trenu s računa skinuo više od deset tisuća kuna, novac je posuđivao i od dobrog prijatelja, izvlačeći se raznim lažima i manipulacijama. Jednom je u samo dva dana na kocki izgubio cijelu plaću.

– A ukupno sam u kockanju potrošio barem novca koliko stoji pristojan trosobni stan u Zagrebu. Nasreću, moj trenutačni dug iznosi 30.000 kuna, to ću uspjeti nekako vratiti – kaže ovaj zdravstveni radnik.

I Karla (55) otkriva da je tek sad, na terapiji na koju ide zadnja tri tjedna, “progledala” i shvatila što joj je kockanje u životu donijelo, odnosno uzelo.

– Ima nas i žena ovdje na liječenju, da, svih dobi, što znači da nas ima i u kockanju, nismo nikakav izuzetak. Ja sam zaglibila u on-line casinu, potpuno sam se izgubila i užasno puno zadužila. Manipulirala sam kako sam znala, na poslu i kod kuće, bila na mobitelu najviše noću. Izgubila sam sposobnost da normalno mislim i radim, psihički i fizički sam se uništila – otkriva sugovornica.

Njezina je obitelj primjećivala da nešto nije u redu, ali nisu mogli vjerovati da bi u pitanju mogla biti ovisnost o kocki. Tek kad je postalo neizdrživo i kad im je Karla sve priznala, odmah su reagirali i došla je na liječenje.

– U samo tri tjedna, koliko dolazim ovamo, moj se život potpuno promijenio. Tek sam sad počela razmišljati o svojim dugovima i bojim se kako to riješiti, ali sam presretna što ponovno imam život, sebe. Svaka je ovisnost grozna, ali ova je, pritom, i najskuplja pa uništiti može čitave obitelji – zaključuje Karla.

Žao joj je, dodaje, što na liječenje nije krenula i puno prije pa zato sve one sa sličnim problemom poziva da se jave timu dr. Bodora i počnu vraćati svoj život u normalu.

– Jer to što živi ovisnik život nije. To je samo smišljanje gomile laži, u sekundi, varanje onih koje volimo i koji vole nas. Svako jutro se budimo s istim osjećajem kajanja, koje vrlo brzo, međutim, nestaje, i igra se nastavlja. Izigrao sam povjerenje dragih ljudi, financijski se uništavao, tako da ni sam ne znam kako sam se uspio izvlačiti sve vrijeme – priča Dado.

Jedini osjećaj koji je imao jest osjećaj crnila i povlačenja u sebe, nervoze i preznojavanja između dvije igre, dva iščekivanja rezultata, kakvi god oni bili.

– To je crna rupa bez dna, u svakom pogledu. No već me prvi, telefonski razgovor s dr. Bodorom promijenio, smirio, dok su velika podrška i ostali ljudi koji ovamo dolaze zbog istoga problema – zaključuje Dado.

Tu nema, pojašnjava, laganja, pri čemu je najvažnije prestati lagati – sebe.

– Otkad sam na terapiji, kockanje sam samo sanjao, i ne mogu reći da se žudnja nekad ne javi, no naučili smo nevjerojatno učinkovite alate kako tu žudnju zaustaviti – otkriva Dado.

Na bolovanju je, jednako kao i Karla, i oboje se plaše povratka na posao i stigme koja ih tamo možda očekuje, no na terapiji grade, prije svega, samopouzdanje. Ono će im, vjeruju, pomoći da okolina na njih ne gleda kao na dežurne krivce. – Svaki je kockar priča za sebe, ali bih svakoga pozvala da se što prije počne liječiti jer pomoći doista ima – zaključuje i Karla. Ponovno, kaže, diše.

Facebook Komentari