Šaketanje kao vrsta ruske razonode se ne može ni s čim usporediti. Dva tabora golih do pojasa jakih muškaraca se zabavljaju mlateći jedni druge. Organizirane tuče su postojale oduvijek kao rezultat osnovnih osobina ruskih muškaraca: oni su snažni, ne znaju za strah i cijene prijateljstvo.
1. Pričekaj blagdan
Tradicionalne borbe šakama su se organizirale za vrijeme velikih blagdana, ali posebno za Novu godinu ili Maslenicu (tjedan prije Velikog posta), i prije početka poljoprivredne sezone, na simboličnom prijelazu iz starog u novo.
Povjesničari se slažu da su poganske tuče simbolizirale borbu između starog i novog života. Sudionici tuče bi se podijelili u dvije skupine, a postojale su i individualne “jedan na jedan” borbe kao vrsta zagrijavanja za glavnu bitku.
2. Znaj svoja prava
Ruska pravoslavna crkva je uvijek bila protiv šaketanja zbog njegovih poganskih korijena. Vlasti su također osuđivale ovu razonodu, ali su i gledale kroz prste, jer se šaketanje moglo promatrati i kao način pripreme muškog stanovništva za ratovanje.
Crkva je sredinom 18. stoljeća tražila da se masovne tučnjave zakonski zabrane, ali Senat je odbio, smatrajući da se radi o zdravoj muškoj tradiciji, dok bi bilo kakva zabrana samo naljutila narod. Čuvari reda nisu mogli ama baš ništa kada bi se oko 500 ljudi okomilo šakama jedni na druge.
3. Okupi svoj tim
Borbe šakama su se odvijale uglavnom zimi na zaleđenom jezeru, ili toplijih mjeseci na poljani. Najpopularnije borbe su bile one masovne, tabor protiv tabora, ili kako Rusi kažu, “zid na zid” (stenka na stenku). To je mogla biti, primjerice, tuča između stanovnika lijeve i desne strane sela, ili dva susjedna sela.
U gradovima su bile česte tuče zanatlija – mesari protiv obućara, ili radnici jedne tvornice protiv radnika druge tvornice. U 19. stoljeću se na taj način mogao lako dobiti posao. Vlasnici tvornica su voljeli zapošljavati jake ljude koji bi se dokazali u tuči. Pobijediti u tuči radnike tvornice konkurenta je bila velika čast.
4. Taktika
Svaki “zid” je imao svog predvodnika, čovjeka koj je okupljao borce uoči tuče i smišljao taktiku. Poput čuvanja snaga glavne “nade” do najvažnijeg, presudnog momenta.
5. Spavaj, jedi i obuci se prikladno
Šaketanje nije zahtijevalo poseban trening. Iskustvo se moglo steći samo u akciji. Dan prije okršaja ljudi su išli u toplice, dobro spavali i jeli. Alkohol prije tuče nisu pili. Svi su shvaćali ozbiljnost događaja i to da je lako mogao završiti nečijom smrću. Da bi udarci bili mekši nosile su kape i rukavice.
Tuče su promatrali svi žitelji sela. Bio je to pravi vašarski događaj, prodavala se hrana, piće, sviralo se i pjevalo. Dolazili su i plemići, padale su oklade.
Neki predstavnici aristokracije nisu imali ništa protiv da i sami malo mašu rukama. Grof Fjodor Rostopčin, gradonačelnik Moskve u vrijeme rata protiv Napoleona, je trenirao engleski boks i volio se tući. Knez Grigorij Orlov, ljubavnik Jekaterine Druge, je bio naprasiti čovjek i također je sudjelovao u šaketanjima.
6. Početak u velikom stilu
Kao što se danas boksači probijaju kroz publiku do ringa, tako su se i tada sudionici šaketanja šepurili glavnom seoskom ulicom. Zatim bi se podijelili u dvije skupine i počinjali dobacivati jedni drugima sve i svašta. Zasvirala bi harmonika zbog podizanja morala. Dječaci s obje strane bi se upustili u svoju tuču, zatim mladići, a pravi show je započinjao kada bi se u koštac uhvatili odrasli, obiteljski ljudi.
7. Čista borba
Smisao ruskog šaketanja nikada nije bio u iskaljivanju bijesa ili u pobjedi bilo koju cijenu. Da bi se izbjegle tragedije postojala su pravila.
1) Ne udaraj onoga koji leži, kleči ili obilno krvari;
2) Ne napadaj gledatelje i prolaznike;
3) Ne napadaj nikoga tko nije okrenut licem prema tebi;
4) Ne stavljaj teške predmete u rukavice. Ako bi netko prekršio ovo pravilo, tukli bi ga sami članovi njegovog tima i zabranili mu da ikad ponovno sudjeluje u borbama. A sudjelovanje u šaketanju je čast svakog muškarca;
5) Tvoje jedino oružje je šaka (udarci nogama ili nekim predmetom su nedozvoljeni);
6) Sudionik tuče nije smio prijeći na drugu stranu, čak i kad bi borba trajala cijele noći i nastavila se sljedećeg dana.
8. Pauze
Neki praznici su zaista dugo trajali, i tuča se mogla nastaviti sutradan. Obično je počinjala poslije podne i odvijala se uz jednu ili dvije stanke do navečer, da bi je nastavili narednog dana. Za vrijeme pauze protivnici su mogli zajedno popiti, razgovarati, odmarati se, zabavljati, raspravljati o tuči i smijati se. Važno je bilo pokazati da se radi o zdravoj zabavi i normalnim ljudskim odnosima, a ne o mržnji.
9. Pobijedi i kupaj se u slavi
Nakon nekoliko okršaja postalo bi jasno koja je strana jača. Slabije su naganjali čak do kraja sela. To se već smatralo dokazanom pobjedom. Zatim su se sukobljene strane okupljale na zajednički ručak i ispijanje alkohola. Pobjednički tim je uživao slavu, dobivao svu žensku naklonost i poštovanje starijih. Naravno, samo do naredne tuče, piše RBTH.
