Urazgovoru za Večernji list predsjednik SDSS-a i saborski zastupnik Milorad Pupovac govorio je o svojem viđenju proslave vojno-redarstvene operacije Oluja, o porukama koje su stizale od premijera Andrije Plenkovića i predsjednika Zorana Milanovića, koje su bile u pomirljivu tonu te su velik korak prema budućnosti. Pupovac se osvrnuo i na kritike koje su došle iz Beograda te na svoj oštar odgovor Ivici Dačiću i ostalim političkim akterima u Srbiji koji su ih proglasili “izdajnicima” zbog sudjelovanja potpredsjednika Borisa Miloševića na proslavi Oluje u Kninu. Prenosimo dio razgovora:
Oštro ste reagirali na izjavu ministra vanjskih i europskih poslova Gordana Grlića Radmana, koji je reagirao na izjavu predsjednika Srbije Aleksandra Vučića te kazao kako Srbi u Hrvatskoj “ne trebaju mentora sa strane”. Jeste li zbog toga razgovarali s premijerom Plenkovićem?
Nisam razgovarao s premijerom Plenkovićem i nema potrebe da ga time opterećujem. Jer s predsjednikom Vlade imam drugih i važnijih stvari o kojima treba razgovarati. Premijer Plenković čovjek je koji je i poveo ovaj proces, a kojem smo se mi pridružili. Postoje akteri koji nemaju dovoljno širine, nemaju dovoljno razumijevanja, a nemaju ni iskustva u ovakvim pitanjima. Zato mi je žao što je ministar vanjskih poslova zaboravio da njegov posao nije da nas Srbe u Hrvatskoj patronizira uza sve nevolje koje danas imamo u Hrvatskoj, da njegov posao nije to što se događa u Hrvatskoj i da najprije riješi to sa sobom i onda se postavi. Mi u Srbiji ne tražimo mentore, nego partnere, ali ne tražimo ni patroniziranje iz Hrvatske. I kad već dijeli lekcije, neka osigura srpskim turistima da ih se ne napada, da se ne ispisuje “traktor” i “ZDS” na njihove aute.
Kako gledate na to da je i potpredsjednik vlade Boris Milošević prvi put javno osudio zločine koji su se dogodili nad Hrvatima?
Svi oni koji prate naš rad, rad stranke SDSS i Srpskoga narodnog vijeća, znaju da ne postoji ni jedno sjećanje, ni jedna izjava SNV-a u kojoj nismo izrazili sućut i empatiju za stradanje naših sugrađana hrvatske nacionalnosti. Druga je stvar što moji odlasci u Vukovar nisu bili odlasci s najboljim iskustvom. Nije to bilo tretirano na valjan način. Nije bilo ni cijenjeno s obzirom na ono što je ta gesta s moje strane značila i što danas znači. Previše je bilo loših poruka i simbola koje na to mjesto donose ljudi iz različitih dijelova Hrvatske, koji Srbe u Hrvatskoj sprečavaju da preko mene ili zajedno sa mnom imaju izraženiji osjećaj empatije i sudjelovanja u tome nego što je to do sada bio slučaj. O svemu tome trebali bismo razgovarati. Kada govorimo o Vukovaru, nadam se da ćemo naći način da se poklonimo žrtvama, kako hrvatskima tako i srpskima. Iskustvo Srba nakon ratova devedesetih traumatično je i zato treba imati strpljenja. Moje zadaća nije da produbljujem traume i sukobe, moja je zadaća da stvaram pretpostavke za ovaj proces u koji će, uvjeren sam, trebati biti uključeni i predstavnici Srbije. Ne želim da se u Vukovaru građani dijele na one hrvatske i srpske nacionalnosti. Želio bih da bude prostora i za stradanja Hrvata i za stradanja građana srpske nacionalnosti. O tome ćemo sigurno razgovarati. Što se Škabrnje tiče, to je moj zavičaj. Već osjećam potrebu da sa svojim rođacima i drugim ljudima podijelim bol zbog stradanja u Škabrnji.
Cijeli razgovor je OVDJE.
