Posljednjih desetljeća je drastično manje kukaca u našem okolišu. Udruga za zaštitu prirode je ovoga ljeta pozvala građane da pomažu brojati kukce u prirodi. To će svakako pomoći da se dobije malo bolji uvid u prirodu, piše DW.
Jörg Siemers kliče od oduševljenja kao da je vidio starog prijatelja: “Jedan žutopjegavi crnac!” Samo par trenutaka kasnije viče: “A gledajte ovog običnog plavca! To je mužjak!”
Mnogi od nas ne bi mogli razlikovati ženku od mužjaka ovih leptira ni da im o tome život ovisi. A iako smo ih svi vjerojatno već vidjeli, nećemo znati niti nazive vrsta ovih leptira: Maniola jurtina, Polyommatus icarus… Ali za Jörga Siemersa je to dobro poznati svijet i već “brzinskim” pogledom uočava mnogo različitih vrsta. Nalazimo se u raju za ovog ljubitelja leptira, u voćnjaku Udruge zaštite prirode Njemačke (Naturschutzbund Deutschland, NABU). Podalje od polja koja se intenzivno obrađuju, na travi, cvijeću i žbunju je još uvijek mnogo leptira od kojih brže zakuca srce svakog ljubitelja ovih kukaca. Siemers ovdje nije iz puke zabave: određuje si područje od deset metara i pritišće gumb štoperice. Sad se tamo, naime, broje vrste kukaca koje zanima NABU. Ovaj put se prije svega radi o osam vrsta, ali ne škodi javiti i druge nađene kukce.
Na brojanje su pozvani svi: za pomoć neznalcima je organizacija objavila fotografiju kukaca na svojoj stranici, a tamo se može i javiti rezultat. “S razmjerno malim brojem vrsta se sve još može obraditi tako da i početnik brzo može osjetiti uspjeh”, objašnjava Daniela Franzisi koja je odgovorna za projekt “Ljeto kukaca” organizacije NABU,
Treba gledati oko sebe
Ipak, to zvuči lakše nego što stvarno jest: opet čujemo radosni poklik Siemersa i uz široki osmjeh nam prstom pokazuje na busen trave. Na prvi pogled mi ne vidimo ništa, na drugi još uvijek vidimo samo travu. Tek kad stvarno dobro pogledamo, otkrijemo malenog noćnog leptira koji se gotovo nevidljivo smjestio na jednoj vlati trave: “To je ženka spremna za oplodnju” kaže nam za ovu Mythimnu albipunctu. Već pet godina on se ovako bavi leptirima – u slobodno vrijeme i bez ikakve plaće. Ali zato se mi divimo njegovom znanju: Siemers nam objašnjava kako je svijet kukaca doista ogroman i kako je i on daleko od toga da ih sve zna. “Ali brojimo ono što poznajemo”, konstatira. A sve je manje kukaca za brojanje.
S druge strane ima sve više dragovoljaca koji žele pomoći i znanstvenim argumentima dokazati ovo odumiranje koje je dobrim dijelom uzrokovao čovjek. U brojanju zatičemo i Ullu Blumenkamp: kao rekvizit ima prozirnu plastičnu kutijicu u koju stavlja kukce i leptire koje nađe. Ali, naravno, samo privremeno: “Ja ne poznajem pojedine vrste tako dobro, tako da ih moram bolje pogledati i po potrebi pitati nekoga za savjet.” Jedino što njih oboje nose nazad nakon jednosatne istrage na vrelom ljetnom suncu su ispunjene tabele i mnogo fotografija. I dobar osjećaj: “Kad ste ovako čitav dan u prirodi i fokusirani ste na određene vrste, razvijete osjećaj za prirodu”, kaže za DW Blumenkamp.
Već i zbog mnogih vrsta kukaca – Karl-Heinz Jelinek iz NABU-a za DW kaže kako je u Njemačkoj samo među leptirima poznato skoro 3.700 vrsta – pomaže i usmjeravanje pažnje na samo neke vrste. Tako smo u parku prirode Dünstekoven zatekli Petera Meyera i Evelyn Steppacher koji se oboje predstavljaju kao “zadrti zaštitnici prirode”. Meyera zanima sve, Steppacher se posebno zanima za biljke, vodene kukce kao što su libele i buba-mare. Ali i tu je lako pokazati vlastito neznanje: nisu sve buba-mare iste. Samo u Njemačkoj postoji sedamdesetak domaćih vrsta tog kukca. A oni su u nevoljama: na primjer sedmotočkaste buba-mare ima sve manje jer je istiskuje rođak iz Azije koji se širi i Njemačkom.
“Ubij zunzaru!”
Svi ovi ljubitelji prirode vjeruju kako svojim angažmanom pomažu i znanosti. Takva citizen science je doista dovela do izuzetnih rezultata, na primjer, kod proučavanja ptica, kaže nam ekolog Jürgen Esser. Ali je li to moguće i kod kukaca? “Kod insekata je često vrlo teško ili čak nemoguće procijeniti je li vrsta koju je odredio laik točna ili nije. Čak i kod razmjerno jednostavnih vrsta kao što su bumbari stopa grešaka može biti vrlo visoka.”
Naše zanemarivanje prirode je dobrim dijelom i zasluga toga što je više ne poznajemo. “Barem posljednja dva naraštaja su odrasla daleko od prirode. Postoji golema potreba za učenjem”, kaže nam Jörg Liesendahl koji u Remscheidu drži nastavu za one koje to zanima. Jer sve je više stanovnika gradova. A dok će na selu mališani rano poznavati mnoge vrste kukaca, gradska djeca će još jedino znati razliku između komarca i bube Volkswagena.
“Neznanje i poluznanje vodi tome da ljudi kasnije stječu odbojnost, ponekad čak i paniku prema gusjenicama, libelama, pčelama ili komarcima”, kaže Liesendahl. Na sreću, više nije tako kao što je bilo još prije par desetljeća kad se na kukca odmah krenulo s raspršivačem insekticida nego ipak postoji više pažnje prema okolišu. No to nije dovoljno: nije stvar samo u samim kukcima nego u spoznaji o tome koliko su oni važni za čitav biosustav.
Larva bube-mare
Na sreću, sve je manje onih koji će bez razmišljanja tresnuti novinama po bubi koja puzi po stolu. A ovdje bi učinili tešku grešku: to je larva sedmotočkaste bube-mare, izuzetno korisne životinjice.
U Njemačkoj je poznato 34.280 vrsta kukaca; to je oko 70 posto poznatih vrsta životinja koje žive u ovoj zemlji, objašnjava djelatnica NABU-a, Daniela Franzisi. Mnogi kukci su neophodni za oplodnju biljaka – i ako ih nema, kao što se već vidi na nekim plantažama voćaka u Kini, onda čovjek mora to činiti umjesto njih. Drugi kukci su specijalisti za reciklažu: pomažu razgradnji izmeta, biljaka i trulog drveća… A mnogi su onda i hrana drugim životinjama: bez kukaca i ptice umiru.
Bilo je lako uništiti…
Već je više znanstvenih istraživanja koja dokazuju upravo drastično odumiranje kukaca. Takozvana “Studija iz Krefelda” je mjerila biološku masu u 62 zaštićena područja prirode kroz 27 godina i utvrdila pravi pomor. Sličan je nalaz koji sujoš prije desetak godina utvrdili znanstvenici Tehničkog sveučilišta Münchena: mnogih od skoro 2.700 vrsta kukaca je s vremenom bilo sve manje. Mnogo je razloga: intenzivna poljoprivreda i uništavanje korova koji čovjeku nije od koristi – ali jest kukcima – kemija na poljima, zagađivanje vode, sve više betona i ograđivanje prirodnih staništa, sve do svjetlosnog zagađivanja i promjene klime.
Razlog što odumire priroda jest i što znamo sve manje o njoj – i o povezanosti naizgled “beskorisnih” životinjica s našim životom.
Neki od sugovornika DW-a se žale kako se troše milijarde na istraživanje djelića atoma i svemira, ali u biologiji se novac troši prije svega na vrste koje su korisne čovjeku, iako nam naš svijet prirode umire pred očima. To se odnosi i na kukce: makar su aktivisti i političari Zelenih upravo pčele izabrali kao simbol odumiranja kukaca. Pritom zapravo jedino pčelama ide koliko-toliko dobro jer imaju dvonožne zaštitnike kojima služe. No nije posve točno ni da se na tom polju inače ne čini ništa: raznolikost bioloških vrsta je kao problem već odavno prepoznat i u saveznim ministarstvima u Berlinu i već se donose propisi koji bi trebali pomoći preživljavanju divljine.
No, pitanje je: je li već kasno? Peter Meyer i Eveliyn Steppacher nam se hvale kako se na šljunčari koju promatraju ipak polako vraća divlji život. Opet su tu i vodozemci koji su postali rijetkost, kukci, divlji zečevi, ptice i biljke kojih inače još jedva ima. Oni će možda poslužiti kao rasadnik svojih vrsti u područjima u kojima ih je čovjek već uništio, piše DW.
