Novinar Večernjeg lista Hassan Haidar Diab, porijeklom iz Bejruta, komentirao je na N1 situaciju nakon eksplozije u Libanonu u kojoj je oko 300.000 ljudi ostalo bez domova. Njegova obitelj je dobro, no kaže da ni stariji ljudi, koji su proživjeli brojne ratove, nisu osjetili niti čuli takvu detonaciju.
Nakon eksplozije u bejrutskoj luci koja se dogodila u utorak, a koju je prema prvim izvještajima izazvalo 2,750 tona amonijeva nitrata koji nije bio sigurno uskladišten, nestalo je struje i komunikacija s pogođenim područjem je bila teška. Hassan Haidar Diab na koncu se ipak čuo s obitelji koja je dobro, no imovina im je gotovo posve uništena. Najbliži članovi obitelji još su uvijek u šoku, kaže Diab, a neki prijatelji, koji žive blizu luke, još uvijek se vode kao nestali.
Napominje da je pitanje hoće li se ikad saznati što se točno dogodilo s obzirom da su klijentelizam i korupcija duboko rasprostranjeni u državi.
“Najviše me žalosti što nikad nećemo sve saznati. Da li se radilo o sabotaži, napadu, ljudskoj grešci… Ali evidentno je da se ne treba hušački ponašati. U ovoj situaciji treba biti suzdržan od analiza”, rekao je novinar Večernjeg lista.
Gdje će doći pomoć i tko će to kontrolirati, pita se. Diab naglašava da se većina zemalja solidarizirala i da nude pomoć, no smatra da treba učiniti više:
“Većina zemalja se solidarizirala, ali prije svega treba ukinuti sankcije Libanonu, koje su dovele do teške ekonomske situacije kakvu Libanon ni za najžešćih ratova nije doživio. To je potrebno iz humanih razloga prvenstveno. Pa EU, koja potiho sankcionira Libanon zbog odnosa s Hezbolahom – njih ne možemo odbaciti, oni su parlamentarna skupina, imaju ministre u vladi. Ne mogu svi Libanonci biti kažnjeni jer Hezbolah ima zastupnike u parlamentu. Bojim se da neće to zaboraviti i Libanon će biti prepušten sam sebi.”
Opisujući situaciju nakon eksplozije i kako se stanovnici snalaze, rekao je:
“Apokaliptična je situacija, gore nego u najgorim periodima rata. Nema struje, nema vode, nema hrane. Najgore je to što se sve to dogodilo Libanoncima u jeku najžešće krize koja je ikad zadesila Libanon, bili su prosvjedi, ljudi su na rubu gladi. Četiri bolnice su srušene, nema pšenice, nema kruha… Oni ne znaju kako će preživjeti. Prijeti im glad, danas čitam da otvaraju škole, gdje će tih 300.000 ljudi? Tko će to obnoviti? Dolaze teški dani za Libanon, ja tu ništa ne mogu.”
Otkrio je da planira put u Bejrut početkom rujna i zahvalio je svim prijateljima i poznatima u Hrvatskoj koji mu ovih dana šalju poruke i pitaju mogu li pomoći: “Meni je sve to emotivno, sretan sam što sam u Hrvatskoj i Zagrebu jer sam toliko poruka dobio od ljudi koje možda nikad nisam vidio do najvećeg ranga političara… Hvala im svima, sretan sam jer su Hrvati opet pokazali da su veliki ljudi i veliki humanisti. Ja sam tu 40 godina, ali nevjerojatna je ta humanost. Svi smo u teškoj situaciji, nude mi novaca, kako slati pomoć…”
Na koncu je zaključio da sumnja da će doživjeti da će na Bliskom istoku zavladati mir ili da će ljudi u Libanonu živjeti u miru, piše N1.
Hrvat u paklu Bejruta: Jedan je naš ozlijeđen… Ovdje je kaos, kao da je pala atomska bomba
