Šimun (7) u bolnici je u Pakracu, a njegov je otac podigao šator ispred, jer ne smije biti s njim

Tatice, ne ostavljaj me, zapomagao je Šimun (7) čvrsto stišćući rukama svog oca, koji se po naredbi osoblja pakračke bolnice pokušao istrgnuti iz sinova zagrljaja i otići kako su mu naredili, ali nije mogao. Šimunov je stisak bio prejak.

– Nikad te neću ostaviti, zamisli samo da sam u drugoj sobi koja je skroz blizu tvoje, baš kao kad smo kući – rekao mu je tad otac i Šimun se morao predati.

Pustio je tatu Roberta iz svoje sobe na pedijatriji, u kojoj je ostao sam, držeći se čvrsto u mislima za očeve riječi. A otac je obećanje ispunio. Nije otišao daleko. Roberto Mateš (47) pred bolnicom je podigao šator, u njega stavio madrac na napuhivanje za plažu i kanistar vode.

Na brzinu je preko interneta nabavio dva voki tokija i jedan odnio Šimunu. Bilo je to u ponedjeljak. Dva dana ranije dječak, koji je inače zdrav, dobio je temperaturu 38,6 koja nije padala, pa su ga roditelji odveli u bolnicu. Nakon što su mu snimili pluća, liječnici su posumnjali na bakterijsku upalu pluća i odlučili su ga zadržati. Za roditelje je uslijedila noćna mora.

Zbog strogih epidemioloških mjera donesenih zbog epidemije korona virusa liječnici su rekli roditeljima da niti jedno od njih ne može boraviti u bolnici uz Šimuna nego da ga mogu posjećivati svaki dan na samo 15 minuta.

– Znao sam i prije za te mjere i strepio zbog njih, ali tek kad sam ih iskusio na vlastitoj koži, dotukle su me. Ne bih to poželio ni najgorem neprijatelju – očajan je Roberto.

U cijelom tom kaosu uspio se sabrati i sjetio se da može donijeti šator i kupiti voki toki.

– Htio sam da Šimun zna da sam mu blizu iako ne mogu biti s njim i da se zbog toga osjeća sigurno te da onda lakše prebrodi boravak u bolnici. Sad stalno zove i osjećam da je opušteniji i da se manje boji, a onda smo i mi roditelji bolje – rekao je Roberto.

Noći su mu i dalje najteže. Od brige ne može puno spavati, a ono malo što i pokuša odrijemati pretvori se u katastrofu, baš kao što je bilo u noći na srijedu.

– Padala je kiša i puhalo je kao ludo. Sve mi je promočilo u šator. Bio sam mokar i bilo mi je hladno, ali nisam htio ići kući. Živim 15 kilometara odavde i tamo me više Šimun ne bi mogao dobiti ako bi me poželio nazvati usred noći. Otišao sam presvući se tek ujutro – govori brižni otac.

Dok se razgovara s već polako iscrpljenim čovjekom, s njegova voki tokija začuje se dječji glas.

– Bok, tata, jesi u šatoru? Ja sam upravo ručao saft i tijesto pa sam zadovoljan. Znaš da mi je to omiljeno jelo, je l’ tako? – rekao je dječak, a Robertu se instantno ozarilo lice.

On je od prvog dana Šimunova boravka u bolnici o boli koju proživljava jer ne može biti uz sina izvještavao na Facebooku. Želio bi, kaže, da sve dopre do što većeg broja ljudi i da se ukine odluka Stožera da roditelji ne mogu biti uz bolesnu djecu danonoćno.

– Nitko ne bi smio ovakvo nešto proživljavati, ovo je velika trauma za sve – rekao je otac.

Ministar zdravstva Vili Beroš početkom srpnja je objavio da, unatoč epidemiji, roditelji mogu biti uz djecu ako su mlađa od tri godine ili su na dugotrajnom liječenju. Ostali mogu posjećivati djecu samo na 15 minuta. Danas nitko iz Stožera nije odgovorio na upit vezan uz mogućnost ukidanja ove mjere, pišu 24sata.

Facebook Komentari