Odbio bogatstvo pa sagradio kuću u divljini, išao u prašumu

Tata Petar bio je nogometaš, mama Maja bavila se odbojkom, a njih dvoje roditelji su najuspješnijeg hrvatskog plivača u povijesti. Radi se, dakako, o Duji Draganji (37), pišu 24sata.

– U takvom mi okruženju nije bilo teško donijeti odluku. Sport je od malih nogu bio moj izbor. Radilo se samo o pitanju – koji će to sport biti. Okušao sam se i u nogometu i u košarci. Mogao sam “zalutati” bilo gdje jer imam takve predispozicije – kazao je Draganja svojevremeno.

Svi koji poznaju Duju znaju da je uvijek bio pomalo svojeglav, dišpetan, kao pravi Dalmatinac. Tako da dvojbe oko izbora sporta zapravo i nije bilo.

– Po prirodi sam individualac i nisam se baš snašao u okruženju u kojem je kolektiv ispred svega. U plivanju sam se odlično snašao jer imam punu slobodu.

Draganjinom ulasku u plivanje doprinijela je i još jedna zanimljiva anegdota.

Živio je na Trsteniku koji je jako blizu plaže na Žnanju i POŠK-ovog kompleksa bazena. S majkom i ocem obožavao je šetati uz more, a bio je pomalo nespretan pa je često padao u more, a onda je Dujinima sinulo – mogao bi biti plivač!

Ali nije to prošlo tek tako. Draganjin talent za košarku zamijetio je obiteljski prijatelj i rođak Ratomir Tvrdić, legendarni bek Jugoplastike i reprezentativac bivše države. Tvrdić je pokušao sve ne bi li Duje morske valove zamijenio parketom, ali ostao je Draganja ‘tvrd’. Volio je more više od ičega.

– Ostao sam u plivanju iako je bilo teško. Počeo sam plivati sa šest godina u ratno vrijeme i nije bilo lako. Vojna baza bila je blizu. Bilo je dosta svega, pucalo se, propucavana su stakla bazena, plivati nismo mogli zimi jer je bilo hladno – kazao je Draganja.

Brzo je Duje odbacio plivalice i krenuo u svoju avanturu života. Trenirati je počeo u svom Splite, a ubrzo su krenuli i klupski mitinzi na kojima je uništavao konkurenciju. I laiku je bilo jasno da taj mali ima ‘ono nešto’. Pomeo je lokalnu razinu, dominirao na dalmatinskim regionalnim prvenstvima, a kontinuitet rasta i talenta potvrdio je u kadetskoj i juniorskoj konkurenciji.

Nitko u generaciji nije mu bio ni blizu, bio je nepobijeđen godinama. Uži plivački krugovi za njega su čuli kada je sa 16 godina osvojio Europsku olimpijadu mladih u Danskoj. Već 2000. bio je na OI u Sydneyju gdje je bio 11 na 100 metara slobodnim stilom. Stigao je u Australiju s dvije juniorske medalje u džepu, a tada ga je kao supertalenta počela percipirati i hrvatska javnost. U Hrvatskoj prije, a bome ni nakon Draganje, nije bilo takvoga plivača.

Draganja je shvatio da je za njegov razvoj prijeko potreban veći podražaj. U svom klubu POŠK-u nije ga mogao dobiti pa je preselio u Ameriku iako su ga bližnji pokušali odgovoriti od te ideje. Otišao je studirati u Kaliforniju, na prestižni Berkeley koji je objeručke prigrlio takvog talenta.

Ameri su dobro iskovali i isklesali Duju. Te 2004. stigao je u prijestolnicu Olimpijade. Bio je spreman, s tijelom poput Apolona, a bome je bio i brz! Na 50 metara slobodnim stilom osvojio je drugo mjesto s vremenom 21:94, povijesno srebro, prvu olimpijsku medalju za Hrvatsku u plivanju.

Bilo je to srebro zlatnog sjaja, izmaknulo mu je zlato za jednu stotinku. Brži je bio tek Amerikanac Gary Hall jr.

– Moj stil? Ja sam samo jedna mala maca – kazao je Duje Draganja nakon što je u atenskom bazenu ispisao povijest. Treba li dodati da je u Ateni oborio hrvatske rekorde u svakoj disciplini?

Njegovi sjajni nastupi nisu prošli ispod radara. Za stol s Dujom sjeli su predstavnici Bahreina i Katara koji su željeli da pliva pod njihovom zastavom. Bogati Katarani pred Duju su istresli vreću novca, petrodolara zarađenih na nafti. Na primjeru rukometa mogli smo se uvjeriti koliko je brza katarska birokracija i Draganja je već 1. kolovoza 2005. postao državljaninom te azijske zemlje. Hrvatskog se državljanstva nije htio odreći, a prema pisanju nekih medija Katar je od njega tražio da se odrekne i katoličke vjeroispovijesti na što Duje nije htio pristati.

– Vrijeme mi je reklo da nije jer nisam sretan i hvala Bogu, imam vremena i prilike da ju promijenim. Na svojoj sam koži osjetio kako novac nije jamac sreće, ma koliko to glupo zvuči. Dapače, bio sam vrlo nesretan i još uvijek sam – rekao je Duje Draganja u otvorenom pismu javnosti i završio svoju priču s Kataranima.

Tih je dana Draganja bio pod rafalno-verbalnom paljbom javnosti. Ipak, našao je mentalnu snagu, odbio 600 tisuća dolara, prema nekima i milijun dolara za jedan olimpijski ciklus što je za hrvatske prilike i plivanje sulud iznos.

Draganja i Sanja Jovanović bili su tih godina perjanice hrvatskog plivanja. Duje je 2006. u bazen opet uskočio pod hrvatskom zastavom spreman za novi početak. Uzeo je srebrnu medalju u delfinu na 50 metara na Europskom prvenstvu u Budimpešti.

Dvije godine kasnije na SP-u u malim bazenima (25m op.a.) u Velikoj Britaniji osvojio je zlato na 50 metara slobodnim stilom oborivši svjetski rekord. Otplivao je dionicu za senzacionalnih 20 sekundi i 81 stotinku. Skinuo je velikog Šveđanina Stefana Nystranda (20:93) i postao tek treći čovjek u povijesti koji je 50 metara u kraulu isplivao za manje od 21 sekundu.

Išao je Duje nezaustavljivo u tom finalu. Cijela Hrvatska stala je na tih 20 sekundi i nijemo promatrala kako Draganjina glava izvire ispred one ‘crvene linije’ koja pokazuje razinu svjetskog rekorda, a sreća je bila tim veća kada se pored Dujina imena pokazalo čuveno ‘WR’, odnosno svjetski rekord. Pomeo je splitski plivač kolosalno jaku konkurenciju u vidu Fostera, Lochtea i Zandberga.

– Najbrži sam na svijetu. Nikada nitko nije tako brzo plivao. To mi je trenutačno jedina “pametna” misao. Presretan sam i ništa mi ne može pomutiti zadovoljstvo – rekao je Draganja dok je onako vruć skidao plivačke naočale i brisao vodu s lica.

– Svjetski rekordi su tu zato da se ruše. Možda će me već sutra netko skinuti. Nije važno, bitno je da čovjek barem nakratko osjeti takav trenutak. Danas sam sretan, sada ću slaviti, a zatim ću početi raditi kao životinja – rekao je Draganja nakon što se sabrao.

Kao da je nakon toga doživio neku osobnu satisfakciju. Kao da je u njemu nakon tog svjetskog rekorda nestalo onog dišpeta, barem u tolikoj mjeri da bude konkurentan u samom vrhu. Treba uzeti u obzir i njegove godine, tada je već ušao u tridesete, pozne su to plivačke godine. Imao je iza sebe i ozljedu ramena koju je zaradio u Coloradu na kampu, ‘pokupio’ je i salmonelu… Sve to odrazilo se na njegove nastupe, a očekivanja hrvatske javnosti uvijek su (pretjerano) visoka.

Skupio je Duje Draganja snage za labuđi pijev pa je u Europskom prvenstvu 2009. u kratkim bazenima u Istanbulu još jednom šokirao plivački svijet i nastavio žetvu medalja. Prvo je uzeo srebro na 50 metara slobodno, zatim je tri dana kasnije osvojio zlato na 100 metara mješovito, a sve je okrunio srebrom u štafeti 4×50 metara slobodno.

U Hrvatsku se vratio kao junak, a ubrzo se i povukao iz plivanja. Od 2010. godine gotovo da ga i nije bilo u javnosti. Ispunio je Draganja dječačke snove te je proputovao svijet. Sve ono što nije mogao ranije zbog surovosti profesionalizma. Bio je u prašumama Nikaragve, posjetio je filipinske plaže, a izgradio je i kuću u Lici. Kuću bez interneta, struje, usred divljine. Izolirao se od svijeta i nastavio živjeti samozatajnim, gotovo pa asketskim životom.

Osim Hrvata, slavili su ga i Amerikanci. Na sveučilištu Berkeley ušao je u Kuću slavnih jer im je donio osam NCAA naslova prvaka te 12 konferencijskih naslova. Svečanost je upriličena grandiozno, pred 60 tisuća ljuti na utakmici američkog nogometa, a Ameri su mu nadijenuli i nadimak Sharky.

Draganja se nakon karijere skrasio s djevojkom Mijom Validžić s kojom je u Šibeniku pokrenuo bistro i dobio dijete. Glavna kuharica njihovog bistroa je upravo Mia, a ugostiteljski tim se sastoji od sveukupno 15 ljudi. Svjetski internetski servis za planiranje putovanja ocijenio je njegov bistro s pet zvjezdica.

– U Šibenik sam došao zbog odličnih projekata. Grad je malen, sve je nadohvat ruke i u radijusu od stotinjak metara, a dovoljno je velik za biznis. To mi je prednost jer Šibenik priča svoju priču – rekao je Duje za Story.

– Nije nam cilj skupa hrana nego visoka kategorija. Osim ponudom, bistro će biti zanimljiv i uređenjem. Dolazi novi izlog, a unutra će biti nešto drukčije. Bit će šareno – rekao je Duje.

Pri pokretanju vlastitog biznisa pomoglo je i Draganjino obrazovanje. Završio je Berkeley te je, kako kaže, ponosan na svoje obrazovanje.

To je priča junaka koji je položio svaki ispit, bilo sportski, bilo životni. Osvojio je hrpu medalja, bit će zapamćen kao najveći plivač u povijesti svoje zemlje, osvojio je Olimpijsku medalju, mogao je postati katarski šeik, ali je nauštrb svoje karijere odbio vreću petrodolara… Primjer je mladima i nakon karijere jer je pokazao koliko je obrazovanje važno.

Facebook Komentari