Piše: Vladimira Šimić
O HRABRIM LJUDIMA – O Mirna Lajkina
Uz ne znam kakvu razinu pismenosti, izbor riječi, kada govorimo o onima koji su nam spasili život, postaje vrlo štur. Sve je lako napisati o sebi ako si baš sklon (a ja jesam, i to skribomanski pretjerano) staviti svoj život na zid. Ali kako napisati tekst o nekome tko je doslovno poput anđela uletio u vodu jer mu, eto, nije bilo normalno gledati da netko tone i ne može izaći? Nekome tko na spašavanje ljudi (i životinja) gleda s podjednakom normalom kao i na polaganje ispita na fakultetu? Tko u tome ne vidi ništa herojski, niti ništa neobično i neugodno mu je kad se digne medijska prašina oko tako nečeg normalnog?
Iz naše perspektive (o kojoj sam i pisala) te riječi zahvale nikada neće biti dostatne, uvijek će nedostajati još nešto da izrazi sve osjećaje.
Ali ipak, najmanje što mogu učiniti jest da napišem nešto javno o Mirni i svim divnim ljudima poput nje, da kažem koliko mi je drago da smo doprinijeli kako bi se glas o njoj i svim “neznanim” herojima proširio. Jer ako itko u ovoj ludnici od svijeta zaslužuje medijsku pažnju i zahvalu javnosti, a pogotovo našu, onda je to Mirna.
Živimo u svijetu u kojem se čini kao da tonemo u mrak, da se ništa lijepo ne događa i da su svugdje samo spletke, intrige, podbadanja, zabijanja noževa u leđa, tragedije… Kao netko tko je i sam izniknuo iz medija, mogu reći da upravo mediji, u suradnji s čitateljima, tome kumuju. Objavljuju ono što dira javnost, što šokira, sablažnjava i što se čita… Ali isto tako, kao netko iz medija, moram reći da svi moji kolege intenzivno tragaju i za ovakvim pričama. I ne samo to – oduševljeni su kad napokon mogu o jednoj lijepoj priči pisati, kada taj netko napokon želi stati pred kameru, ispričati što mu se dogodilo, a ne pobjeći glavom bez obzira od novinara. Jer znam koliko teško je doći do “toplih ljudskih priča” kako ih zovemo u medijima, koliko teško se ljudi otvaraju i nisu spremni pohvaliti se time što su učinili. Ako i govore, žele ostati skriveni iza inicijala i pseudonima…
Ljudi poput Mirne u medije će dospjeti tek kada ih netko ondje gurne, kad su gotovo prisiljeni ispričati svoju priču jer je svi doista žele pročitati. Oni su samozatajni, skromni, a prije svega, nesvjesni koliko je ovaj svijet gladan topline. Izgladnjeli smo… Gladni smo čuti nešto lijepo i pozitivno, trebamo nadu i utjehu, da netko kaže da nije sve tako gadno kao što se čini kad otvorimo portale ili upalimo vijesti.
Mirna ima pravo kada kaže da takvih ljudi ima puno, koji skaču bez razmišljanja u nabujale rijeke, koji svoj život ugrožavaju zbog drugih. Istina je, ima ih, ima ih i koji u tišini pomažu na sve moguće načine, a najčešće uopće ne žele da se spominje njihovo ime. Takvi ljudi su i meni zavezali jezik kad je bilo pitanje sredstava za obnovu kuće, aktivno su tražili da ne spominjem prilog jer je “normalno da ćemo pomoći, pa ne može se gledati nekoga u problemu”. Sjetite se humanitarnih akcija, s koliko poziva i uplata se slalo djecu na terapije u inozemstvo…
Mirna vraća nadu u dobre ljude, odnosno ona je dokaz da ti ljudi nisu mitska stvorenja ili osobe s prikrivenim interesima. Ona je ogledalo svih onih koji u tišini daju sebe za druge – bez interesa i bez razmišljanja. A ima ih puno i nadam se da će dobiti svoj prostor te da će njihove priče doprinijeti izlječenju ovog izmučenog društva…
I za kraj, eto naše osobne obiteljske poruke, večernji razgovor s našom djecom koja su u Makarskoj kod bake i dide.
– Mama, hoćemo li upoznati tu tetu koja je spasila tatu?
– Svakako ćemo je dovesti, Gabi.
– Znaš, ja je želim izgrliti, izljubiti i reći joj da je volim jer je spasila tatu! Ona mora doći!
I sin je imao zanimljivu primjedbu:
– Mama, jesi li vidjela? Ona ima tri psa! Ona je jako dobra, i mi imamo Belu…
Zaključak: Mirna Lajkina, čim sredimo ludnicu na Šalati, dolazite sa sva tri psa barem na roštilj i da Vas naša kćer izljubi – nadam se da će do onda korona već popustiti. 😉
Hvala Vam od srca, hvala što postojite
Javio se muškarac kojega je iz potonulog automobila spasila hrabra Zagrepčanka
