Brbić: Odlazim jer mi je Naš Hajduk iskazao nepovjerenje na ponižavajući i jako grub način

Od izjave “Otići ću ako ne budemo drugi” do konačnog: “Odlazim” prošlo je točno godinu i tri dana. Mučnih i turbulentnih godinu dana te tri dana razmišljanja što napraviti i kakvu odluku donijeti… Marin Brbić (58) na koncu je ipak prelomio i danas objavio da napušta Hajduk, pišu 24sata.

Priopćenje Hajduka prenosimo u cijelosti:

Poštovani navijači Hajduka, prijatelji Kluba i poslovni partneri, suradnici, igrači i treneri,
unatoč neupitnoj podršci Nadzornog odbora nisam povukao ostavku želeći na Glavnoj skupštini vidjeti kakav je stav vlasnika Kluba. Bio sam spreman preispitati svoju odluku da sam dobio povjerenje vlasničke strukture prihvaćajući zajednički artikuliranu potrebu za toliko željenim kontinuitetom. Budući da na navedenoj Skupštini nisam dobio podršku drugog najvećeg dioničara Kluba – Udruge Naš Hajduk, odlučio sam ostati pri svojoj prvotnoj odluci da podnesem ostavku.

Za mene osobno ponižavajući je način na koji mi je Udruga Naš Hajduk iskazala nepovjerenje, posebno imajući u vidu govor predsjednika Udruge gospodina Tonija Baletića koji je pritom koristio rječnik neprimjeren događaju, instituciji HNK Hajduk i funkciji koju sam obavlja. Usporedba predsjednika HNK Hajduk, ma tko on god bio, s kućnim ljubimcem je apsolutno neprihvatljiva, ispod svake razine komunikacije, posebno među dionicima Kluba na tako bitnom događaju.

Svom Hajduku želim da pronađe novog predsjednika koji će biti uspješniji od mene u rezultatskom i u poslovnom smislu, a posebno u postizanju jedinstva cjelokupnog hajdučkog puka.

Odluka je bila sve samo ne laka. S jedne strane, Brbić je mogao birati častan uzmak i držanje do svoje riječi, ali i gorak okus neuspjeha u ustima. S druge strane bi, pak, morao pogaziti riječ i kazati “ne” Našem Hajduku koji mu je okrenuo palac dolje, ali bi imao još jednu priliku nastaviti i dovršiti započeti posao. I bez obzira na to što Naš Hajduk ima formalno manjinski paket od 24.53% udjela u vlasništvu nad klubom, očito je njihov utjecaj bio puno veći, odnosno presudan…, pa je Brbić izabrao odlazak.

Marin Brbić krenuo je u svoj drugi mandat u ožujku prošle godine, nakon što se Jasmin Huljaj poželio vratiti u svoju farmaceutsku branšu. Izabran je jednoglasno a odmah je predstavio i osam ciljeva svog mandata, izradu strategije kluba, implementaciju nove poslovne organizacije, izradu sportske politike kluba, pozicioniranje akademije kao najkvalitetnije u jugoistočnoj Europi, organiziranje moderne skautske službe i ustroj analitičko-statističke službe, financijsku stabilnost i održivost, aktivno upravljanje financijskom likvidnošću i stvaranje novčane pričuve te osiguranje odgovarajućih infrastrukturnih uvjeta za rad svih selekcija, s naglaskom na kamp.

No za palac dolje koji su mu okrenuli iz Našega Hajduka nije presudio nijedan od osam navedenih ciljeva, barem ne direktno, nego sportski rezultat i obećanje koje je, kako tvrde dobro upućeni, dao na nagovor najbližih suradnika. Obećanje da će odstupiti ako Hajduk ne bude drugi. S distance od godinu dana može se mirne duše konstatirati kako Brbić i nije imao previše šansi uspjeti, jer, niti je bio samostalan u odlukama, niti je bio spreman u startu presjeći i podijeliti otkaze. U nastupnoj press konferenciji njegov neposredno nadređeni, predsjednik Nadzornog odbora Benjamin Perasović kazao je kako neće biti smjena te svi ostaju na svojim mjestima, od trenera u Akademiji, do sportskog direktora.

Iako je Brbić dobio informacije kako tadašnji voditelj akademije Krešimir Gojun pokušava izgraditi paralelni sustav u sportskom segmentu kluba te ga namjeravao smijeniti, ruke su mu bile vezane. A što je mislio o Gojunu pokazao je kada je svim trenerima u Akademiji osim njega produžio ugovore, što je ovaj protumačio kao siguran znak da mora otići, i krenuo je u protunapad. Prijavio je navodne nečasne radnje sportskog direktora Saše Bjelanovića i skauta Marija Brkljače, koji su navodno pokušali utjecati na to da B momčad Hajduka pusti utakmicu Šibeniku, no na koncu je od ispaljenog metka stradao sam. Brbić je stao na njihovu stranu i uručio Gojunu izvanredni otkaz ugovora o radu.

I sve bi to bila samo ružna epizoda iz povijesti da se trener prve momčadi Siniša Oreščanin nije oglasio priopćenjem kojim je stao na stranu Gojuna. I ne samo on, nego i većina trenera koje je Gojun doveo u Hajduk!? Bio je to pokušaj puča koji Brbić nije zaustavio. Umjesto da već tada presiječe i svima uruči otkaze zbog nepoštivanja hijerarhije, Brbić je, valjda nesiguran u svoju poziciju, odnosno, hoće li ga NO i ostali bitni faktori za klub podržati, krenuo u goste Oreščaninu na pripreme na Pohorje s maslinovom grančicom u ruci.

Pokazat će se kasnije kako je to bio pogrešan potez, jer je taj isti Oreščanin umjesto pripreme momčadi za sezonu razmišljao o tome hoće li otići i ostati. I otišao je, ali par dana kasnije, nakon što je potpisao najsramotniji poraz u povijesti Hajduka, ispadanje od Gzire, nakon kojeg je Brbić dao onu sudbonosnu izjavu o svom odlasku ako Hajduk ne bude drugi.

Svi potezi koje je Brbić nakon toga vukao bili su ‘iznuđeni’, kao u partiji šaha u kojoj je ostao s figurom manje… Bez obzira koji potez povukao, nalazio se u sve težoj situaciji. Doveo je, pa nakon ispadanja iz Kupa od Gorice smijenio Burića, s njim i sportskog direktora Bjelanovića. Pritisnut teškom situacijom u kojoj je ostao i bez prvog suradnika Jakobušića, posegnuo za jakim imenima, doveo je Primorca, Stanića i Tudora. I sve su to bili logični potezi koje bi u takvoj situaciji povukli i mnogi od nas, jer, šteta je već odavno bila napravljena.

Posebno poglavlje svakako su odnosi s HNS-om. Uz sve gore navedeno Brbić je morao balansirati između političke odluke da hrvatska reprezentacija mora odigrati susret protiv Mađarske u Splitu, i želje navijača da se prije toga riješe odavno poremećeni odnosi s HNS-om. Hajduk je i prije Brbićeva mandata postavio pred HNS sedam zahtjeva za normalizaciju odnosa, četiri hitna, i to implementaciju svih odredbi Zakona o sportu u rad HNS-a (na županijskoj i nacionalnoj razini), profesionalni angažman stranog Povjerenika za suđenje (na razdoblje od minimalno 3 godine, zbog potrebe neovisne reforme sudačke organizacije i revalorizacije sudaca na svim razinama natjecanja), vraćanje Udruge klubova 1. HNL kao voditelja natjecanja 1. HNL (ili makar plenuma klubova sa samostalnim odlučivanjem) i transparentni financijski izvještaji.

Uz ta četiri išla su i tri koja su se mogu riješiti u hodu, i to transparentno definiranje kriterija za izbor na sve upravljačke funkcije i operativna tijela HNS-a s uključivanjem kriterija regionalne zastupljenosti u samostalni odabir predstavnika na razini regije (kroz suradnju županijskih saveza unutar pojedine regije), izrada strategije nogometa do 31. prosinca 2019. te provođenje novih izbora za upravljačka tijela HNS-a nakon izrade strategije i implementacije svih odredbi Zakona o sportu.

Na koncu cijele priče oko projekta ‘reprezentacija na Poljudu’ izvisio je jedino Brbić, koji je balansirao između želja navijača i tvrdokornosti HNS-a, a u stvari je u startu bio osuđen na debakl. HNS je pristajao na sve zahtjeve i otezao s njihovim provođenjem sve dok Modrić i društvo nisu poletjeli iz Splita, a nakon toga su odahnuli i sva obećanja gurnuli pod tepih. Nisu ispunili nijedan Hajdukov zahtjev, pa čak ni dali podršku obnavljanju Udruge prvoligaša… I navijači su to nabili, a kome bi drugo nego Brbiću na nos.

Od stalnih kritika Brbić je spas pronašao u angažmanu Tudora i Stanića, koji su bili dovoljno velika i atraktivna imena da posluže kao gromobran. No kad je rezultat krenuo nizbrdo, pogotovo nakon korona stanke, i kad je Hajduk skliznuo sve do petog mjesta, gromobran je postao dodatan uteg. Umjesto da mu Tudor bude najjači adut i najjača karika, pokazao se kao najslabija karika, koja je popustila i vratila Brbića i njegovu izjavu o odstupanju u fokus. Svakom novom utakmicom, svakom novom lošom partijom, i pogotovo svakom novom taktičkom ‘inovacijom’ i porazom, tonuo je Hajduk, a s njim i Brbić. Iako, objektivno, on nikad nije imao utjecaja i odgovornosti za rezultat koji je momčad ostvarivala na terenu. Osim, naravno, zapovjedne odgovornosti.

I onda se, stjeran u kut, Brbić odlučio na potez očajnika, ponudio je uvijek gladnom navijačkom puku Hajduka pod nos projekt izgradnje kampa. Priznao je tijekom Skupštine kako je u dogovoru s Nadzornim odborom želio obradovati dioničare objavom lokacije novog klupskoga kampa, no niti to, pa ni podrška većinskog vlasnika kluba grada Splita, ni jednoglasna podrška ‘nadzornika’ nisu mu bili dovoljni. Članovi udruge Naš Hajduk, koji drže manji dio, 24 posto udjela u vlasništvu kluba, ali u stvarnosti imaju puno veću težinu, okrenuli su mu palac dolje i poručili mu dosta grubo da je vrijeme za odlazak.

Brbić se nakon još jednog poraza u Jadranskom derbiju, koji nije ni odgledao uživo, povukao “u tamu svoje kože” i tri dana razmišljao. Danas je objavio kako ipak odlazi….

Facebook Komentari