Izložba: Zdušno su pjesmom slavili Tita i Jugoslaviju…a sada im nije drago da se o tome govori

Dok su u galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva na uglu Boškovićeve i Palmotićeve ulice u Zagrebu postavljali izložbu neobična naslova “Utilitarni dizajn raspjevanog socijalizma: Omoti ploča u funkciji revolucionarne i rodoljubne glazbe 1947. – 1990.”, kustosa Željka Luketića i njegovog kreativnog partnera Lerija Ahela iznenadio je upad prolaznika s ulice, piše Jutarnji list.

Zaustavio se pred odjeljkom u kojem su poredane ploče s likom Josipa Broza Tita i povikao “Zločinac!”, da bi potom napustio prostoriju. Luketić komentira da je očekivao svakojake reakcije na izložbu, ali se nadao da će posjetitelji ipak razumjeti kontekst. Naime, iznad odjeljka koji je tako iznervirao slučajnog prolaznika pisalo je “Kult ličnosti”. Nekoga tko to pročita, izlaganje tih ploča zbilja ne bi smjelo potaknuti na pogrde.

Luketić i Ahel prihvatili su se zbilja ambicioznog posla, pretražili su na stotine albuma i singlica, koji su potpadali pod “revolucionarnu i rodoljubnu glazbu” i izdvojili one koje su im bile vizualno i konceptualno najzanimljivije. Najlakše je bilo pretraživati arhive zagrebačkog Croatia Recordsa odnosno Jugotona (kako se to poduzeće zvalo u socijalizmu) i beogradskog PGP RTB-a, jer su njihova izdanja razmjerno solidno katalogizirana, no puno manjih diskografskih kuća više ne postoji: ponekad su jedini izvori bili privatne kolekcije ili sajmovi ploča koji se redovito održavaju te internetski dućani poput eBaya ili Njuškala, piše Jutarnji.

Drugi je problem bio s dizajnerima. Nekima je to bila samo tezga, pa nisu do svojih rješenja puno držali, ali bilo je i ambicioznih radova koji su nadilazili kontekst narudžbe: ipak, njihovi su autori u međuvremenu stvorili posve drukčije karijere i tako nešto nikad ne bi uvrstili u svoj odabrani opus. Mirko Ilić je za Suzy 1980. opremio ploču “Miroslav Krleža: Sabrani tekstovi o djelu Josipa Broza Tita” i prekršio gotovo sva nepisana pravila koja postoje o takvim izdanjima.

Titov lik, istina, je u središtu, ali sastavljen je iz rastera crvene i plave boje, gdje točku rastera predstavlja umanjena riječ “tito”. Vrlo modernistička i kultivirana omotnica koja bi se našla i na tematski posve drukčije usmjerenim izložbama. Dizajnerski duo Krištofić-Bachrach napravio je važne omotnice za “Ustanak i more”, odvojak Splitskog festivala koji se bavio revolucionarnom i rodoljubnom glazbom, potpuno različitih od svega što se dotad radilo, ali je Sanja Bachrach molila da se ne uvrste na izložbu, jer ih ne smatra reprezentativnim.

S pjevačima je pak bio drugi problem, mnogi devedesetih uopće se nisu htjeli prisjećati da su pjevali o Jugoslaviji i Titu, ipak ostao je YouTube koji je nemoguće kontrolirati, no tu je najtemeljitija bila Meri Cetinić: uklonila sve što danas ne odgovara njezinom imidžu desničarske ikone (bar je tako predstavljaju na društvenim mrežama), a po nekim navodima pročistila je i arhive diskografskih kuća za koje je radila. Ipak je sačuvana omotnica njezina albuma “Pjesma je oružje mira” u izdanju PGP RTB-a iz 1986., na kojoj je nastupala s vojnim orkestrom i dječjim zborom, piše Jutarnji.

Luketić smatra da, iako se 40-ih i 50-ih na partijskim forumima često raspravljalo o glazbi, neke formalne cenzure nije bilo: pazilo se na narodnu i religioznu glazbu, kod narodne je bilo važno da se previše ne naglašavaju nacionalni elementi, ostalo se zapravo ništa nije kontroliralo. Danijela Špišić Beard sa sveučilišta u Cardiffu istraživala je razdoblje potkraj šezdesetih i ustanovila da se situacija jako promijenila pojavom liberalizacije i maspoka, nastalo je šarenilo koje nitko više nije mogao kontrolirati.

Zato se sedamdesetih pojavljuje Jugoslavenski festival revolucionarne i rodoljubne pjesme kao način da se pokaže što država podržava: realizirala ga je Muzička produkcija RTV Zagreb pod umjetničkim vodstvom Đele Jusića, a organizirao Savez boraca i Savez omladine. Na njemu je bilo bitno da se jugoslavenski identitet postavi iznad nacionalnog, dok je lista izvođača bila impozantna, s pjesmama koja su čak stekle solidnu popularnost, ponajprije “Druže Tito mi ti se kunemo” Zdravka Čolića, “Ivane Gorane” Meri Cetinić i “Jugoslavija” sarajevskih Indexa. Đani Maršan je dobio 2. nagradu publike 1977. za pjesmu “Ima jedna divna zemlja”, no kako se u njoj ne spominje Jugoslavija, lako se može pretpostaviti da se to odnosi na Hrvatsku, pa ju je on nakon 1990. zadržao na repertoaru.

Godine 1971. uveden je porez na šund, odnosno, porez prometa dobara na malo, kojim se kažnjavalo “nekvalitetne” izvođače i pjesme.

Na udaru mu se najprije našla Silvana Armenulić, ne samo zbog erotiziranog imidža, revolucionarnog u tadašnjoj folk glazbi, nego i zato što se u pjesmi “Jugo, moja Jugo” drznula pjevati o Jugoslaviji i čežnji gastarbajtera za domovinom. Pritom, u komisiji za šund nisu sjedili nikakvi generali, nego ugledni kulturnjaci, kasnije i poznati rock kritičar Darko Glavan, koji su po svom sudu procjenjivali što treba oporezovati a što ne.

Glavan i Arsen Dedić imali su znakovita neslaganja oko koncepta Festivala revolucionarne i rodoljubne pjesme, Dedić je više zagovarao šansonjerski, ozbiljniji pristup, utjelovljuje ga njegova poznata balada “Hej, haj brigade”, dok je Darko Glavan bio za rock pristup.

Dugoročno, pobijedilo je ono što je Glavan zastupao, jer je festival ugošćavao vodeća imena rock i pop scene, od Laboratorije zvuka do Zdravka Čolića. Diskutiralo se o tome kako se približiti mladeži, pa je uključena čak i dječja muzika. Jedan od najpoznatijih albuma iz tog razdoblja je onaj Olivera Dragojevića “Pionirsko kolo”.

Prvi datum rasta te glazbe je odmah nakon sloma maspoka, a drugi nakon smrti Tita. Zato i “Zagrebfest” 1980. uvodi večer rodoljubne pjesme, a Split posebnu večer “Ustanak i more”. Split je u tom pogledu bio najjači, imao je najveći kontinuitet, najveći broj izvođača, a tamo se proizvodilo i najviše hitova. “Ustanak i more” je onda vodio producent i skladatelj Nenad Vilović koji je afirmirao puno mladih izvođača i najodgovorniji je za lansiranje karijere Dine Dvornika.

Luketiću se ne sviđa da se Split danas odriče tog svog nasljeđa, pogotovo kad se zna da je jugoslavenska ideja bila jača u Splitu i Zagrebu negoli u Beogradu. Uostalom, Doris Dragović, kasnija “kraljica Torcide”, pjevala je 1985. hit “Hej, Jugosloveni”, s primjesom grčkog melosa.

https://www.youtube.com/watch?v=GrRDBzBies4

Drugi festivali – kao sarajevski “Vaš šlager sezone” – imali su te pjesme inkorporirane u svoj program, tamo su Ambasadori izveli “Zemljo moja”, koja ima podnaslov “Jugoslavija” (iako se ta riječ u pjesmi ne spominje, ali zna se na što se misli), a slično je bilo i na “Beogradskom proleću”. Slovenska produkcija je bila najjača u koračnicama, limenoj glazbi i vojnim orkestrima. Diskografske kuće izvan Zagreba voljele su eksperimentirati, pa su revolucionarne pjesme obrađivali u disko verziji, takva je PGP-ova “Po šumama i gorama”, danas vrlo skupo kolekcionarsko izdanje.

Je li to vezivanje države za glazbu tipično samo za socijalizam? Nipošto, devedesete su bile još ekstremnije. Zanimljivo, Đuka Čaić je dvije godine prije “Hrvatina” gostovao na komunističkom festivalu “Ustanak i more”. U Novom Sadu je bio festival omladine koji je pogurao neka važna imena, a voditelj mu je bio otac Kornelija Kovača. Sam Kornelije je i danas ponosan na svoj “revolucionarni” opus. Njegova “1941” je konceptualni album koji se bavi ustankom i narodnim herojima, a na njemu su gostovali Dado Topić i Josipa Lisac.

Tereza Kesovija je imala pjesmu “Jugoslavijo, volim te” (i danas dostupnu na YouTubeu), a kad je pratila sina u vojsku pjevala je “Zbogom sine”. Krunoslav Slabinac je izdavao budnice koje su se bavile životom u kasarnama.

“On je kasnije otišao malo desno, ali poput mnogih, kao i u slučaju Kesovije, pomirio se s tim da je to dio njegove prošlosti. A to je i ideja naše izložbe, da tu prošlost ne treba pokopati nego proučavati. Nitko od tih ljudi nije bio prisiljen, radilo se o autentičnoj vjeri u taj subnacionalni identitet jugoslavenstva. Neki smatraju da se u tom tobože mračnom sistemu tako nešto moralo raditi, ali nema veze. Masa njih je željela podržati tu ideju. I tu nije bilo iznimaka – od Kornelija Kovača, Josipe Lisac pa do Alfija Kabilja koji je izdao album “Crveni makovi” i niz takvih snimaka. Stjepan Mihaljinec je često bio dirigent orkestra koji je svirao na večerima rodoljubne glazbe, a Đelo Jusić je bio umjetnički direktor.

Pa i Dubravko Detoni je na Muzičkom bijenalu izveo “Pjesme partizanke”. Što se tiče “Ranog mraza”, rane grupe Đorđa Balaševića, i pjesme “Računajte na nas”, oni su nastali iz koncepta da se zabavi omladinu na radnim akcijama. Uzgred, kad spominjem radne akcije, u arhivu hrvatske televizije tražio sam nešto o nastupu grupe Boney M. u Zagrebu i donijeli su mi magnetoskopsku vrpcu s tim naslovom, no nakon zabilješke njihova zagrebačkog nastupa pojavila se snimka Zdenke Kovačiček, ona pjeva neku pjesmu a oko nje su akcijaši.

To je bilo snimljeno kao videospot, uz mlađariju koja radi. Nitko živ to ne bi otkrio da meni nisu trebali Boney M. Televizija je inače jako podržavala taj Festival revolucionarne i rodoljubne pjesme, pa su nakon njega organizirali okrugle stolove na kojima se raspravljalo o tome što se tamo izvodilo. Našao sam i jedan tekst Branka Belana koji je manje-više sve pljuvao, ali mu se jako dopala pjesma Mile Rupčića “Veze i poznanstva”, dakle upravo ono gdje se kritizirala partija.”

“Recimo, Neda Ukraden je imala prve uspjehe s Nikolom Borotom, koji je imao singl “AVNOJ”, pa “SKOJ” i tome slično. Ne volim taj fenomen lažnih sjećanja, gdje se žele izbrisati neki elementi iz biografije, i to upravo takvi. Ljudi nisu u stanju takve stvari staviti u kontekst vremena, nego to gledaju iz ove današnje pozicije. Znamo što je bilo poslije, ali moramo i shvatiti razlog zašto je Televizija Zagreb tome posvetila čitavu večer i organizirala okrugli stol s najuglednijim kritičarima.

Čak su i emisije o vojsci kakva je bila ona Televizije Beograd “Dozvolite da se obratimo” ugošćavale pjevače koji nisu nužno morali izvoditi prigodne pjesme, nego svoj repertoar. Širili su pop kulturu misleći da šire agitprop, ali zapravo je bilo obrnuto. Tako je bilo i s radnim akcijama gdje su gurali pop bendove i ne sluteći da guraju mlade stazama zapadnjačkog mentaliteta. Evo, Croatia records je sad napravila reizdanje albuma Tihomira Pop Asanovića, na kojem je najveći hit pjesma “Majko zemljo”. To je vrhunski funk jazz, ono što svi danas jako vole.”

“Meni rodoljublje i domoljublje nije isto. Ljubiti dom je vezano na prostor, a ljubiti rod na osobu. Dvoumili smo se treba li u izložbu uključiti kako je Jugoton uredno izdavao ploče o Stjepanu Radiću i s nacionalnim hrvatskim pjesmama, na isti način na koji je izdavao srpske folklorne i rodoljubne pjesme. ‘Marš na Drinu’ je izlazio u sto verzija i ništa od toga nije bilo proskribirano, niti se na to reagiralo na neki loš način. Svi su profitirali od toga, i pjevači i kompozitori, i dizajneri koji su im opremali singlice i albume, a naposljetku i država.”

Kakav je zapravo cilj izložbe? “Nismo htjeli da to ispadne slavljenje dizajna u socijalizmu, nego smo se bavili upotrebljivošću dizajna u određenom razdoblju. I mislim da je to vrijedno izložbe jer pokazujemo različite segmente, kako se dizajn samo uklapa u ono što se naručuje i kako radi iskorake. Mi smo se ovdje više fokusirali na glazbu, no ono što je meni bilo zanimljivo to su audio snimke.

Tu su izlazili govori s kongresa, nisu to radile diskografske kuće nego sam CK. Nije to bilo u dućanima, dijelilo se na kongresima. To među kolekcionarima ima najveću cijenu. Najskuplja stvar koji imamo je box-set s govorima druga Tita, njegova cijena je danas 300-500 eura, izašao je u Beogradu u izdanju Interpressa, sadrži 16mm film s govorom, knjigu monografiju u koloru, sedam ploča s govorima, uokvirenu sliku za objesiti na zid, kutiju koja ima posebne zlatne kopče, a tekst je kompletno na ijekavici.”

“U Beogradu, na okruglom stolu s redateljem Stankom Crnobrnjom i Kornelijem Kovačem prišao mi je jedan tip i rekao: ‘Ej, vi Hrvati, mnogo ste opsednuti Jugoslavijom’. Mi? A što su oni?! Dobro je što se o svemu tome raspravlja. Nedavno sam čitao rad mlade kolegice s pulskog sveučilišta koja se bavila Mišom Kovačem i utjecajem Italije na mediteranski melos u njegovim pjesmama.

Tko bi rekao da će ozbiljni znanstvenici na svojim predavanjima koristiti Mišu Kovača, disko ili revolucionarnu glazbu. I stranci se za to interesiraju, jasno im je da je to nešto ipak bitno drukčije od života u drugim zemljama iza Željezne zavjese. Europski istraživači još i nekako, ali američki misle da je ovdje bio neki crni staljinizam i onda se redovito iznenade kad shvate što se tu događalo. Samo ovakvim kontinuiranim prekapanjem po tom razdoblju stvari mogu doći na vidjelo.

Šteta što se puno toga – pogotovo devedesetih – bacalo u smeće.”, piše Jutarnji list.

Facebook Komentari