Kosor o “Premijerki”: Teško djetinjstvo, Tuđman, Sanader i izdaja

Napisala je autobiografiju, iskrenu, intimnu, na trenutke bolnu ispovijest u kojoj otvoreno govori o djetinjstvu i odrastanju u nimalo lakim uvjetima, o nasilju u obitelji, o profesionalnom i političkom putu, o ženi u patrijarhalnom društvu, o putu prema vrhu i licemjerju dojučerašnjih najbližih suradnika.

Knjiga se zove “Premijerka”, a u Studiju 4 gostovala je Jadranka Kosor.

– Ja sam prije nekoliko godina odlučila pisati i zabilježiti sve one trenutke vezano uz pristup Hrvatske Europskoj uniji u trenutku kada nitko u Bruxellesu, a još i manje u Hrvatskoj, nije vjerovao da ćemo postati članica. Htjela sam napisati sve o deblokadi pregovora, o razgovorima sa Slovenijom, Borutom Pahorom te u konačnici 2011. godine kada je došao Barroso i rekao mi da nećemo završiti pregovore, da ćemo čekati “na sporednom kolosijeku” sa Srbijom na što sam mu ja rekla “ne”, govori u uvodu bivša premijerka o svojoj knjizi.

– Postoji tendencija u Hrvatskoj brisanja prošlosti i htjela sam da to ostane zabilježeno, ne zbog mene, već zbog Hrvatske. Da ja to nisam riješila 2011. godine gospodin Andrej Plenković danas ne bi bio na sjednici Europskoga vijeća.

O knjizi još kaže da je kasnije došla na ideju da piše i o drugim stvarima, poput suradnje s Franjom Tuđmanom, početku političke karijere, ali i o djetinjstvu.

– Pisala sam vrlo iskreno, mnogi moji kolege koji su radili nešto slično, su ipak nastojali “izglancati” svoju prošlost. Ja to nisam radila. Razlika je i što je mojim bivšim kolegama knjige pisao netko drugi, a ja sam to radila sama. Knjigu sam posvetila djevojčicama i ženama. Žena koja živi sama bez supruga je na neki način obilježena. Poruka knjige je nemojte odustajati. Pisala sam i o novinarstvu, o lijepim trenucima na Hrvatskoj radioteleviziji, dodaje.

Nada se da je to knjiga koja nudi optimističnu poruku u smislu “nemojte nikada odustati”.

– Važno je znati da je politika jedan prekrasan posao u kojem možete dati puno sebe, ali na kraju dana možete i vidjeti konkretne rezultate.

Kaže da joj u knjizi nije bilo najteže pisati o teškom djetinjstvu već o trenucima nakon gubitka izbora 2011. godine.

– Već drugi dan po meni su pljuštale optužbe da sam zapravo ja jedina kriva. Što se tiče djetinjstva, oca nikada nisam upoznala, kao mala sam mu pisala pisma koja je neotvorena vratio. To je bilo nešto što sam ja jednostavno morala napisati. Živjela sam i bez majke, koja je radila u Međimurju kao učiteljica. Ja sam tijekom “formiranja” rasla samo s bakom. To je djetinjstvo bez ljubavi. Protivnica sam teza da djecu ne treba razmaziti jer nitko ih poslije u životu neće maziti.

Što se tiče politike, dodaje da je bila neželjena pridošlica u politici, pritom žena i razvedena te je i o tome pisala.

– Imala sam zaista iskrenu podršku predsjednika Tuđmana. No, moram reći da sam, kada sam otišla iz novinarstva, doživljavala i dobacivanja na ulici “izdali ste nas, otišli ste u politiku”. Ja mislim da sve to ne bi bilo tako da sam živjela u braku ili s nekim poznatim partnerom.

Na pitanje zašto je otišao Ivo Sanader, kaže da odgovor na to pitanje ne zna, a da zna da bi o tome pisala.

– Pisala sam o toj noći kada me zvao i rekao da odlazi. Vrlo je izvjesno, budući i dalje traju određeni procesi, da u tome postoje neki korijeni i odgovori, ali u to ne bih ulazila. Pisala sam o tome da je naš odnos bio korektan i da smo jako dobro surađivali. On je odlazio iz politike kao jedan miran čovjek.

Kaže da “još nisu zarasli svi ožiljci” vezano uz izbacivanje iz HDZ-a kada je Tomislav Karamarko bio predsjednik, ističući da joj najviše smeta da neki ljudi nisu stali uz nju.

– Nalazila sam se tu i tamo na kavama s nekim ljudima koji su mi govorili da je to grozno što su mi napravili, ali sve je to bilo na nekim zabačenim mjestima “da nas kao na vide”. Ja sam u jednom trenutku to odlučila prekinuti i rekla sam ako ne možemo popiti kavu na Trgu bana Jelačića ili u Bogovićevoj, da onda to nema smisla. Neću spominjati imena, znam da mnogima ne bi bilo drago, ali mogu reći da je jedan od ljudi s kojima sam znala popiti kavu Vladimir Šeks, to mogu otvoreno reći.

Što se tiče Zorana Milanovića, pisala je o ružnim epizodama u njihovom odnosu, ali ističe i da je on bio jedan od rijetkih tko joj se javio kada je izbačena iz stranke, ponudivši joj da bude na njegovoj listi, što je ona odbila.

– On je na svoj način rekao bilo bi važno da ostanem u politici, da ostanem u Saboru, no ja to nisam mogla. Ipak, o HDZ-u ništa loše ne govorim jer sve te mogućnosti koje sam imala, imala sam jer sam bila članica HDZ-a. Gospodin Milanović je kao šef opozicije bio je vrlo okrutan, govorio je da sramotim Hrvatsku itd., međutim kada sam prestala biti premijerka, kasnije smo otišli i na kavu i ručak je organizirao s bivšim premijerima, i slušao je što mu imamo za reći. Mislim da je jako bitno da premijer države, koji ima najveću moć, da oni na kraju dana pokažu da su ljudi. O tome sam htjela pisati u knjizi, često građani i građanke misle da smo mi neki nadljudi, nedodirljivi, bez emocija, ali mislim da se u politici trebaju nalaziti ljudi koji imaju emocije, ali nemaju ego i nisu oni koji ne vole ljude.

O Andreju Plenkoviću kaže da s njim ne kontaktira.

– Mislim da on sada ima dobru priliku pokazati je li na putu da postane državnik ili to nije zato što je pobjeda HDZ-a bila glatka. Mogao bih u prvih 100 dana povući neke poteze koji bi pokazali da je odlučio na drugačiji način voditi Vladu. Mislim da ta spajanja u “megaministarstva” neće ništa dobro donijeti jer svaki ministar mora kontrolirati procese, a sada to neće moći. Plenkovića čeka teška kriza, neizvjesnost oko virusa. Mislim da bi si morao osigurati bokove i pozvati na razgovore sve stručnjake koji se bave ekonomijom, poput primjerice Željka Lovrinčevića te mnoge druge koji su spremni na sastanku reći premijeru, a ne se samo slagati s njime, zaključuje.

Facebook Komentari