Žene su odavno percipirane kao spol koji više voli pričati. Književnost i popularna kultura i dalje su prepuni takvih stereotipa koji nalažu da su žene sklonije ogovaranju i pričanju, dok su muškarci ti koji su tihi. Takva ideologija o govornim stilovima muškaraca i žena ima daleku povijest, a toj temi pisali su grčki i rimski filozofi.
Aristotel u svojoj knjizi ‘Povijest životinja’ sugerira da žene govore lažno i da su sklonije prigovaranju i kukanju od muškaraca, pišu 24sata.
Dugo se smatra da ženski glasovi ne pripadaju javnom životu. Pišući u antičko doba, grčki esejist Plutarh čak je objasnio da kip Afrodite označava da je ženska primarna uloga da boravi u kući i da šuti kada je izvan nje. Upečatljivo je kako je sve to zaključio iz jednog kipa, no daleko od toga da je u to vrijeme bio jedini koji je tako mislio.
Lingvistica Jennifer Coates u svojoj knjizi o ženama, muškarcima i jeziku objašnjava da su se žene cijenile ako su bile ‘moralne’ i ‘kreposne’ te ako su se pokoravale dominantnoj društvenoj strukturi. Aristotel je zagovarao da ne bi trebale biti uključene u javne poslove.
One koje su narušavale društveni poredak, govoreći izvan svog doma pa čak i sa drugim ženama promatrane su s prezirom. Na primjer, rimski konzul Marko Porcije Katon Stariji grdio je žene koje su se žalile ženama drugih muževa.
Svećenički zapisi iz 12. i 13. stoljeća upozoravali su na opasnost ženskih lažnih priča. Naglašavalo se da su žene sklonije pričanju lažnih i nemoralnih priča.
U knjizi koja proučava povezanost između javnih rasprava, spola i statusa tijekom srednjovjekovnog razdoblja, Sandra Bardsley istražila je da su seljaci počeli više izražavati svoje nezadovoljstvo nakon završetka epidemije kuge koja je iza sebe ostavila smrt te ekonomske i socijalne probleme.
pobuna dovela je do političkih nemira, jer su niže klase počele dizati glas protiv neravnopravnog sustava lokalne uprave i oporezivanja. Žene su također sve više dizale glas na javnim mjestima poput tržnica i trgova te su percipirane kao potencijalno opasne za društveni poredak.
To se osobito odnosi na mnogo ‘usmenije’ društvo za razliku od današnjeg. Takvi razgovori smatrani su opasnima jer je usmena riječ bila internet srednjeg vijeka. Svi oni koje su dizali glas protiv poretka bili su optuženi, a to je bio učinkovit način održavanja društvene kontrole.
Pregledavajući zapisnike o prekršajima iz tog razdoblja, Bardsley je otkrila da su većinom krivično osuđene žene, a najviše zbog klevete. Takva praksa ostavila je posljedice i na budućnost te je utjecala na književnost i umjetnost.
Vrsta razgovora koja se uvijek gledala s najviše prezira bilo je ono što se danas naziva tračevima, a uvijek je uglavnom povezano sa ženama.
Dok prelazimo u 18. i 19. stoljeće, i dalje se preziru ženske riječi u javnim sferama, a raste upotreba pojmova koji se odnose na standardni i čisti jezik i govor. Cijenila se tiha i ugledna žena, a upozoravalo na one ‘glasne’ i ‘promukle’.
Nakon stoljeća burne povijesti, ženski glas u moderno vrijeme i dalje nailazi na prepreke izvan četiri zida, kao što su radna mjesta i sudnice. One se i dalje suočavaju s poteškoćama, posebno u industrijama kojima dominiraju muškarci. Čak i usvajanjem onog što se naziva ‘muškim stilom govora’ često je bilo cenzurirano.
I danas su prisutna razmišljanja da žene dominiraju u broju izgovorenih riječi, ali da je govor u javnom životu ipak bolje prepustiti muškarcima. Kada pitate ljude koji je najpričljiviji spol, većina će se složiti da su to žene.
Na primjer, poznata istraživanja Myre i Davida Sadkera i Nancy Zittleman utvrdila su da dječaci imaju više prostora za govor na nastavi. Slično tome, otkriveno je da žene manje doprinose profesionalnim okruženjima u kojima muškarci kontroliraju komunikaciju, piše Psychology Today.
