Primjenjivost odluka Suda EU-a na sporazume o konverziji (C-81/19 i C-452/18)

Na portalu IUS-info objavljen je članak “Primjenjivost odluka Suda EU-a na sporazume o konverziji (C-81/19 i C-452/18)”. C-452/18 – sporazum o konverziji nije valjan te kao takav pravno ne obavezuje potrošača jer se potrošač konverzijom nije odrekao niti se mogao odreći (da je to i htio) od prava na potpuno obeštećenje u odnosu na ništetnost odredbi/ugovora, jer nije bio informiran o ništetnosti ugovorne odredbe/ugovora niti o pravnim i ekonomskim posljedicama mogućeg odricanja. C-81/19 – (presuda na koju su se banke pozivale) ne odnosi se na konverziju, jer konverzija nije za cilj imala otklanjanje ništetnosti valutne klauzule te je sud EU već ranije (C-51/17) odlučio da se na temu rizika chf valutne klauzule primjenjuje direktiva 93/13.

Autorica članka je odvjetnica Marina Cvitko Tomić, prenosimo ga u cjelosti:

Primjenjivost odluka Suda EU-a na sporazume o konverziji (C-81/19 i C-452/18)

U tekstu se analiziraju odluke Suda EU-a, posebno C-81/19 i C-452/18 i na koji način su one primjenjive na sporazum o konverziji sklopljen temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju.
Povodom zahtjeva za prethodnu odluku upućen od strane Žalbenog suda u Cluju, Rumunjska, odlukom od 27. prosinca 2018., u predmetu NG, OH protiv SC Banca Transilvania SA, presudom suda EU C – 81/19 od 09. srpnja 2020. godine (dalje u tekstu: C-81/19), na pitanje treba li članak 1. stavak 2. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva), tumačiti na način da mu se ne protivi ispitivanje nepoštenosti ugovorne odredbe kojom se preuzima dispozitivno pravilo poput onoga iz predmetnog slučaja, (konkretno članak 1578. Građanskog zakonika, koji predstavlja odredbu koja je u biti istovjetna spornoj odredbi u ugovoru koji je predmet postupka), izveden je zaključak na način da u smislu Direktive ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ali koja odražava pravilo koje se, u skladu s nacionalnim pravom, primjenjuje između ugovornih stranaka ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčija rješenja, ne ulazi u područje primjene te Direktive.

Razvidno je da je da se glavni predmet postupka suda EU C-81/19 odnosi na poštenost same zakonske dispozitivne odredbe koja određuje određenu situaciju, kada stranke nisu prilikom sklapanja ugovora odstupile u određenju te situacije drukčije od dispozitivne odredbe, što se ne odnosi na situaciju da u stvarnosti ne postoji situacija na koju se te zakonske dispozitivne odredbe imaju primijeniti uslijed izostanka drukčijeg uređenja.

Presuda suda EU C-81/19, koja odlučuje o predmetu vezanom za poštenost same zakonske odredbe, nije primjenjiva na ključna pitanja sporazuma sklopljenog na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju NN 102/15., (dalje u tekstu: ZID ZPK), jer se kod sporazuma o konverziji sklopljenog temeljem ZID ZPK ne ulazi u poštenost zakonskih odredbi čiji je glavni predmet “radi promjene valute”, o čemu je Ustavni sud donio odluku1, a što je u smislu predmeta u kojem je donijeta presuda suda EU C-452/18 područje ispitivanja u tom predmetu. Pitanje je ima li se ZID ZPK koji određuje glavni predmet “promjenu valute CHF u EUR”, kao valjane, prema “tekućem tečaju”, u situaciji kada ona kao glavni predmet ZID ZPK nije postojala, jer je bila ništetna, u pravnom i ekonomskom smislu smatrati nepostojećom.

Isto potvrđuje činjenica da Sud EU-a u predmetu C-81/19 razlikuje pitanje poštenosti zakonske odredbe koja ne ulazi u područje primjene Direktive od činjenice da je njezina primjenjivost na situaciju koju uređuje zasebno pitanje, odnosno da bi se određena zakonska odredba primijenila na određenu situaciju ta situacija mora postojati. Ako zakon određuje određeni predmet na koji se primjenjuje kao valjan tada i taj predmet mora biti zakonom biti određen kao valjan, a ako se primjenjuje na predmet kao ništetan tada i taj predmet mora biti zakonom određen kao ništetan, analogija čega dovodi do zaključka da na određenu situaciju nije primjenjiv zakon koji predmet određuje kao valjan, ako je on u stvarnosti ništetan te se u pravnom i ekonomskom smislu ima smatrati nepostojećim.

S time u svezi (t.26) presuda Suda EU-a C-81/19 upućuje na presudu istoga suda C-51/17, prema kojoj predmet zakona da bi se zakon mogao primijeniti mora postojati odnosno ako je predmet ništetan i zakon, da bi bio primjenjiv na ništetan predmet mora predmet odrediti kao ništetan. Presuda je donesena povodom zahtjeva za prethodnu odluku koji je uputio Okružni žalbeni sud u Budimpešti, Mađarska, u predmetu OTP Bank Nyrt., OTP Faktoring Követeléskezelő Zrt. protiv Teréz Ilyés, vezano za pitanje je li pojmom ugovorne odredbe o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori u smislu članka 3. stavka 1. Direktive obuhvaćena ugovorna odredba koja je postala dio ugovora s učinkom ex tunc na temelju intervencije zakonodavca do koje je došlo zbog odluke br. 2/2014 PJE Kúrije (Vrhovni sud, Mađarska) i presude Kásler i Káslerné Rábai (C-26/13, EU:C:2014:282). Zakon (Zakon DH 1 članak 3. stavak 1.) predviđa da su ništetne odredbe u ugovorima o kreditu sklopljenima s potrošačima koje se odnose na tečajnu razliku, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, te nalaže da takva odredba bude s retroaktivnim učinkom zamijenjena odredbom kojom se predviđa primjena službenog tečaja predmetne strane valute koji utvrđuje Mađarska narodna banka.

Takva zamjena ugovornih klauzula (t.30) odredbama predviđenima u nacionalnom pravu može, prema mišljenju suda koji je uputio zahtjev, rezultirati time da te odredbe više ne ulaze u područje primjene Direktive, s obzirom na to da nisu „ugovorne odredbe o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori” u smislu te Direktive te su „odraz obaveznih (prisilnih) zakonskih ili regulatornih odredbi” u smislu te odredbe i stoga ne bi podlijegale području primjene odredbi Direktive. S time da one moraju imati postojeći predmet primjene, (t.49): “da se odnosi među ostalim na ugovornu odredbu izmijenjenu prisilnom odredbom nacionalnog prava, donesenom nakon sklapanja ugovora s potrošačem, čiji je cilj nadomjestiti ništetnu odredbu sadržanu u navedenom ugovoru”, s obzirom na to da je zakon donijet u skladu sa postojećom situacijom, praktički “zakonske provedbe” navedenih sudskih odluka.

Time iz sadržaja odluka C-81/19 i C-51/17 proizlazi da Sud EU-a ne ocjenjuje poštenost zakonske odredbe, ali da situacija koju zakonska odredba određuje mora postojati (što jeste slučaj i u predmetu C – 81/19 i C-51/17) odnosno ako je predmet ništetan zakon da bi bio primjenjiv isti predmet koji određuje mora tretirati kao ništetan. S čime dalje u vezi, kao i u presudi suda EU C-118/17, donesenoj vezano za situaciju zakonske intervencije temeljem sudskih odluka kojima se utvrđuje ništetnost kao i u predmetu C-51/17, zakonska intervencija temeljem sudskog utvrđenja ništetnosti, koja za posljedicu ima ostvarenje prava koje pripada potrošaču temeljem sudskog utvrđenja ništetnosti, ne može onemogućiti, uslijed izostanka drukčijeg sporazuma stranaka, ostvarenje potrošaču prava na potpuno restituciju uslijed ništetnih odredbi.

U situaciji kada se radi o sporazumu temeljem ZID ZPK, koji je odredio predmet “valutu CHF kao valjanu, a bila je ništetna”, ključna jest nepoštenost zakonskih odredbi u situaciji koju određuje, (predmet suda EU C-81/19), a ne njihova primjenjivost na valutu CHF kao valjanu, dok je ona u stvarnosti bila ništetna.

Vezano za postojanje samog predmeta onakvog kakav u stvarnosti jest, što jedino može proći test poštenosti i transparentnosti, treba sagledati presudu suda EU C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine (dalje u tekstu: C-452/18), donesenu povodom zahtjeva za prethodnu odluku Prvostupanjski i istražni sud br. 3 u Teruelu, Španjolska, u predmetu XZ protiv Ibercaja Banco SA, u odnosu na postavljena pitanja:

– može li se načelo neobveznosti ništavih odredbi prema čl. 6 st. 1 Direktive proširiti i na kasnije ugovore i pravne poslove na temelju tih odredbi, kao što je to ugovor o obnovi zajma: može li se, s obzirom na to da apsolutna ništavost podrazumijeva da ta odredba nikada nije postojala u pravno – gospodarskom životu ugovora, zaključiti da kasniji pravni akti i njihovi učinci na temelju te odredbe odnosno ugovor o obnovi zajma također prestaju dio pravne stvarnosti te da se trebaju smatrati nepostojećima i ništavima; mogu li isprave, kojima se mijenjaju odnosno usuglašavaju odredbe o kojima se nije pregovaralo, a za koje je moguće da ne bi prošle provjere nepoštenosti i transparentnosti, imati prirodu općih ugovornih uvjeta za potrebe čl. 3 Direktive, pri čemu se za njih primjenjuju isti razlozi za ništavost kao i na izvorne isprave koje su bile predmet obnove ili usuglašavanja; treba li odricanje od sudske tužbe sadržano u ugovoru o obnovi zajma također biti ništavo ako u ugovorima koje su potpisali potrošači nije navedeno da se radi o ništavoj odredbi i ako nije naveden novčani iznos na čiju isplatu imaju pravo.

Valjanost sporazuma kojima se uklanja nepoštena, odnosno ništetna ugovorna odredba u potrošačkim ugovorima vezuje za ispunjenje zahtjeva transparentnosti, odnosno je li u trenutku sklapanja takvog sporazuma potrošač bio obaviješten o činjenici da se radi o izmjeni nepoštene ugovorne odredbe odnosno njezinog naknadnog utvrđenja nepoštenosti, ukoliko u tom trenutku nije bila utvrđena njezina nepoštenost, kao i pravnih posljedica i prava koje za njega proizlaze iz nepoštenosti ugovorne odredbe, a koja prava se njegovim sklapanjem otklanjaju ili o tome potrošač nije bio obaviješten pa se oni imaju smatrati nepostojećima, odnosno ništetnima (S time u vezi ako se radi o sporazumu koji ima i osnovu u određenom zakonu, zakon mora predmet sporazuma, da bio zakon bio primjenjiv i odrediti kao ništetan), s čime u vezi Direktiva potrošaču i prodavatelju robe ili pružatelju usluga načelno ne zabranjuje sklapanje sporazuma u kojem se potrošač odriče pozivanja na nepoštenost postojeće odredbe, ali takav sporazum treba poštivati zahtjeve koji se postavljaju tom Direktivom, konkretno zahtjev transparentnosti koji se njome predviđa (dali je u trenutku sklapanja sporazuma predmet bio sudski utvrđen ništetnim te dali ga je sam zakon koji određuje njegovu primjenu isti uzeo kao ništetan).

Glavni činjenični supstrat vezan za provjeru transparentnosti jest da je potrošač svjestan da je ugovorna odredba koja se mijenja ništetna i koje pravne posljedice i prava za njega iz njezine ništetnosti za njega proizlaze, da je svjestan čega se time odriče i to kojeg se novčanog iznosa koje mu pripada iz njezine ništetnosti konkretno odriče odnosno, drugim riječima, je li financijska institucija izdavanjem isprave navedene kao isprava o obnovi provela provjeru transparentnosti i obavijestila potrošače o iznosima za koje su bili oštećeni primjenom nepoštene odredbe te ako je to propustila učiniti je li to razlog za ništavost tih isprava,2

odnosno sudsko utvrđenje nepoštenosti ugovorne odredbe mora, za posljedicu imati ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio kao da te odredbe nije bilo, s time da odgovor na pitanje može li se potrošač odreći pozivanja na nepoštenost ugovorne odredbe u smislu Direktive ne ide toliko daleko da čini obvezatan sustav zaštite protiv korištenja nepoštenih odredaba, ali da je prethodno zadovoljen test transparentnosti3, da je potrošač svjestan neobvezujuće naravi nepoštene odredbe te izjavi da se protivi izuzimanju te odredbe čime daje slobodan i informirani pristanak na izmjenu odredbe o kojoj je riječ.4

Potrošač se nikada ne može unaprijed prethodno odreći zaštite koja mu pripada na temelju Direktive, jer se takvo prethodno odricanje ni u kojem slučaju ne može smatrati informiranim, dok je moguće naknadno odricanje ako potrošač može razumjeti važnost zaštite koju mu nudi Direktiva neobvezatnošću ništetnih ugvoornih odredbi, u skladu s čime može shvatiti doseg tog odricanja. Jedino u takvom slučaju potrošač se može ugovorom naknadno odreći prava koje ima na temelju Direktive, te tada potrošač može putem sporazuma sa prodavateljem robe ili pružateljem usluga obnoviti predmetnu odredbu, potvrditi je ili je se odreći da pred sudom postavi pitanje njezine nepoštenosti, dok god to čini slobodno i informirano. Jedino ako je sporazum sklopljen uz potpuno poznavanje činjenica takav sporazum može imati obvezujući učinak.

Informacije koje potrošač dobije prije sklapanja ugovora od temeljne važnosti za potrošača, jer na temelju njih potrošač donosi odluku želi li biti obvezan uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe ili pružatelj usluga.5

Odluka suda EU C-452/18 ističe da je na nacionalnom sudu da provjeri je li potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenosti, da je to odricanje bilo rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, da su se vodili pojedinačni pregovori, da je potrošač shvaćao ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz nepoštene odredbe i odricanja od nepoštenosti, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je prodavatelj robe ili pružatelj usluga mogao znati u vrijeme sklapanja tog sporazuma i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje tog ugovora (…) s obzirom na to na to da nepoštenost nije bila utvrđena među strankama tog ugovora u okviru sudskog postupka te bi takvo prethodno odricanje bilo protivno obvezujućem učinku Direktive i ugrozilo bi djelotvornost tog sustava.

Iz usporedbi odluka Suda EU-a C-81/19, C- 51/17, C 118/17, C-452/18 slijedi:

1. C-81/19 – pitanje poštenosti zakonskih odredbi na postojeću situaciju, s time u vezi C 51/17; ako je predmet ništetan da bi zakon bio primjenjiv isti ga mora regulirati kao ništetan

2. C-51/17, C-118/17 – sudski utvrđena ništetnost, zakonsko otklanjanje ništetnosti utvrđene sudskom odlukom (predmet zakona odgovara stanju koji uređuje: ništetnost utvrđena sudskom odlukom), u okviru čega ne postoji akt stranaka koji bi isključivao pravo na razliku koja pripada potrošaču u ekonomskom smislu uslijed ništetnosti koja proizlazi između zakonskog otklanjanja ništetnosti utvrđene sudskom odlukom do potpunog obeštećenja

3. C 452/18 – sporazum u kojem je predmet ništetan, a tretiran je kao valjan, čime nije zadovoljen kriterij transparentnosti te se ne može smatrati valjanim u smislu Direktive

4. Sporazum na temelju ZID ZPK – zakon tretira predmet kao valjan, a ne kao ništetan, čime nema mogućnosti njegove primjene na situaciju koju ne regulira, i time da Sporazum sklopljen na temelju zakona ne zadovoljava test poštenosti i transparentnosti

Da je sudski utvrđena ništetnost glavnog predmeta ZID ZPK “valute CHF” i da se zakonski išlo s ciljem otklanjanja ništetnosti, tada se u smislu Direktive ne može ispitati poštenost zakona (C-81/19), koji regulira situaciju kakva jest: ništetna, a bez transparentnog sporazuma o odricanju preostalog iznosa do potpunog obeštećenja (C-51/17, C-118/17), potrošaču zakon, i da je uredio valutu CHF kao ništetnu, ne može oduzeti pravo na potpuno obeštećenje, što ne bi bio slučaj da je u okviru razlike sklopljen transparentan sporazum.

U situaciji kada nije sudski utvrđena ništetnost, iako je predmet ništetan te sam zakon niti ne polazi od predmeta kako on stvarno jeste, sam zakon, koji se ne može u smislu Direktive ispitivati dali je pošten za situaciju koju određuje (C-81/19), ali ako se sam po sebi odnosi ne na stvarnu situaciju ništetnosti (C-51/17, C-118/17), nego stanje koje nije postojeće, tada je on za reguliranje pitanja ništetnosti neprimjenjiv te takav sporazum je nepostojeći odnosno ništetan, jer mu predmet ne zadovoljava kriterije transparentnosti i svog postojanja (C-452/18).

U vrijeme sklapanja sporazuma o konverziji temeljem ZID ZPK njegov glavni predmet “valuta CHF” kao valjana u stvarnosti je bila ništetna što djeluje ex tunc, od samog početka, te je po pitanju njezine valjanosti u vrijeme sklapanja sporazuma egzistirala prvotno negativna odluka Visokog trgovačkog suda6 kojom je pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev na ništetnost valute CHF, te je u vrijeme sklapanja sporazuma o konverziji negativna odluka prošla i provjeru Vrhovnog suda7, i to donijeta prije konverzije (09. travnja 2015. godine), isto negativno po potrošače, te je tek ukidanja od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske8 navedenih prvotno negativnih odluka Visokog trgovačkog suda i Vrhovnog suda, presudom Visokog trgovačkog suda9, tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnom valuta CHF pravomoćan u korist potrošača, što je “potvrđeno” od strane Vrhovnog suda10.

S obzirom na to da je u trenutku sklapanja sporazuma o konverziji egzistirala pravomoćna sudska odluka koja je prošla i kontrolu Vrhovnog suda da je “valuta CHF” valjana, sama početna postavka postojanja predmeta sporazuma kao ništetnog nije zadovoljena. Da je potrošaču isključivo bilo izneseno da je valuta CHF ništetna, jasno prikazano koja prava za njega u pravnom i ekonomskom smislu nepoštena odredba o valuti CHF predstavlja, samo tada bi to bilo transparentno i naknadno odricanje koje bi moglo imati obvezujući učinak za potrošača.

Isključenjem kao ključnoga da je za primjenu zakona kao posebnog potrebno da on određuje konkretnu situaciju, da potrošač mora transparentno znati što je predmet sporazuma, dok ZID ZPK ništetnost ne određuje, Vrhovni sud je postupio protivno zaključcima suda EU C-452/18, donesenom nakon donošenja odluke u oglednom postupku Gos 1/2019, koji imaju kao podlogu test transparentnosti. Ujedno je i odstupio “od svog pravnog stajališta u odluci posl. br. Rev 870/11, vezano za konvalidiranje ništetnih odredbi prema Zakonu o zabrani prijenosa raspolaganja i korištenja određenih nekretnina u društvenom vlasništvu na druge korisnike odnosno u vlasništvo fizičkih i pravnih osoba koji je kasnije izmijenjen, a vezano za koju primjenu je Vrhovni sud zauzeo stajalište „da izmjenom Zakona nisu mogli konvalidirati svi pravni poslovi sklopljeni prije, a koji su bili ništetni, jer da taj zakon nije propisao nastupanje konvalidacije za ugovore o prodaji koji su sklopljeni prije izmjena Zakona, čime se primjenjuje Zakon o obveznim odnosima o ništetnosti.

Time kako potrošač ne ulazi u poštenost zakonskih odredbi (C -81/19), kako potrošaču čak nije zakonski priznat dio obeštećenja temeljem ništetnosti, s ciljem zakonsko otklanjanje povrede utvrđene sudskom odlukom, a u slučaju i da jest što ne isključuje uslijed nedostatka sporazuma obeštećenje od zakonskog do potpunog, jer konkretno ništetnost valute kao glavnog predmeta primjene ZID ZPK nije bila sudski utvrđena (što je slučaj kod C-51/17, C-118/17), nego glavni predmet konverzije, valuta GHF kao ništetna nije razmatrana. Tako ZID ZPK na valutu CHF kao valjanu nije primjenjiv, u svezi s čime je ključno (C-452/18) da u vrijeme sklapanja sporazuma nepoštenost nije bila utvrđena među strankama tog ugovora u okviru sudskog postupka, čime je sporazum o konverziji nepostojeći odnosno ništetan.

Donesena presuda suda EU C-452/18,

bez zadiranja u poštenost odredbi ZID ZPK vezano za situaciju valute CHF kao valjane, kako je određena tim zakonom (što je predmet C-81/19), a u poštenost ZID ZPK konkretno potrošač ne zadire (navedeno je bilo predmet ispitivanja od strane Ustavnog suda), niti bi to činio da je valuta ostala valjana i time zakon primjenjiv (jer ovisno o prirodi kako zakon određuje određenu situaciju ovisi koja je stranka na koju se zakon ima primijeniti tražiti ocjenu poštenosti zakonske odredbe, konkretno ustavnosti i zakonitosti, s time da to ne bi bilo u nadležnosti Suda EU-a u smislu Direktive, u skladu s C-81/19),

kako je glavni predmet sporazuma o konverziji temeljem ZID ZPK određen kao valjan, dok je bio ništetan, što djeluje ex tunc, a nepoštenost glavnog predmeta nije niti zakonom određena kao ništetna, niti je među strankama sporazuma na koji se taj zakon ima primijeniti bila utvrđena ništetnom u okviru sudskog postupka (već je čak egzistirala pravomoćna negativna odluka da bi predmet bio ništetan, koja je bila u stadiju da je prošla kontrolu Vrhovnog suda),

dovodi do zaključka, da niti ZID ZPK nije primjenjiv na valutu CHF kao ništetnu niti sporazum o konverziji udovoljava kriterijima testa transparentnosti.

Time bi presuda Suda EU-a C-452/18 donesena nakon odluke o oglednom sporu mogla biti razlog primjene članka 385.a Zakona o parničnom postupku temeljem kojeg bi Vrhovni sud mogao preispitati doneseno pravno mišljenje u smislu odluke Suda EU-a u predmetu C-452/18.

Marina Cvitko Tomić

___________________________________________________________________________

^ 1 USRH, posl. br. U – III – 2521/2015, U – III – 2536/15, U – III – 2547/2015, U – III – 2565/2015, U – III – 2603/2015, U – III – 2604/15, U – III – 2605/15 od 13. prosinca 2016. godine

^ 2 Vidjeti presude Asturcom Telecomunicaciones od 06. listopada 2009. godine, predmet (C – 40/08=, Banco Espanol de Credito od 14. lipnja 2012. godine, predmet (C -618/10), rješenje Topaz od 24. listopada 2019. godine (C – 211/17)

3 Vidjeti presude Dziubak od 03. listopada 2019. godine, predmet (C – 260/18), mišljenje nezavisne odvjetnice J. Kokottt u predmetu Duarte Hueros, predmet (C – 32/12)

^ 4 Vidjeti presudu Banif Plus Bank od 21. veljače 2013. godine, predmet (C – 472/11)

^ 5 Vidjeti presude Kasler od 30. travnja 2014. godine, Adriciuc od 20. rujna 2017. godine, C- 186/16)

^ 6 VTS, posl.br. Pž – 7129/13 od 13. lipnja 2014. godine

^ 7 VSRH, posl. br. Revt – 249/14 od 09. travnja 2015. godine

^ 8 USRH, posl. br. U – III – 2521/2015, U – III – 2536/15, U – III – 2547/2015, U – III – 2565/2015, U – III – 2603/2015, U – III – 2604/15, U – III – 2605/15 od 13. prosinca 2016. godine

^ 9 VTS, Pž 6632/2017-10 od 10.06.2018. godine

^ 10 VSRH, posl. br. Rev 2221/2018-11 od 03.09.2019. godine

Facebook Komentari