Neosporiva činjenica je da nadolazeću krizu uzrokovanu epidemijom koronavirusa netko mora platiti. U pravilu, ekonomske krize plaćaju najranjiviji i najizloženiji – radnici u nezaštićenim, potplaćenim i prekarijatskim radnim odnosima. Plaćaju je i direktno (kroz otpuštanja, smanjenja i neisplatu plaća) i indirektno (kroz veće kamate i nedostupnost kredita, nestanak mogućnosti alternativnog zaposlenja i podizanje životnih troškova uslijed uvođenja izvanrednih kriznih nameta).
Međutim, Radnička fronta smatra potpuno neprihvatljivim da teret krize i ovaj put snose najvećim dijelom radnici i umirovljenici – odnosno ona velika većina koja je gradila i izgradila hrvatsku ekonomiju, a koja je zauzvrat opljačkana u apsolutnom razvojnom neuspjehu posljednjih četvrt stoljeća, piše Radnička fronta.
Pritom nemojmo imati iluzija – ‘gubitnici’ tranzicije u Hrvatskoj su u prvom redu radnici, a nadolazeća ekonomska kriza tek je nastavak dugogodišnjih trendova: zaostajanja za gotovo svim usporedivim zemljama, ukidanja radničkih prava, iseljavanja mladih i obrazovanih, smanjenja realne kupovne moći (koja je prije gotovo pola stoljeća bila viša nego danas) i uništenja industrije i tvornica.
Krivce za društveno i ekonomsko nazadovanje treba tražiti podjednako u političkim i poslovnim elitama, odnosno nositeljima odluka u zajedničkoj klijentelističko-koruptivnoj mreži javnog i privatnog sektora. Upravo oni jesu ‘pobjednici’ tranzicijskog neuspjeha, među kojima značajan dio njih do svog bogatstva nije došao napornim radom i pametnim investicijama već kroz negativnu selekciju 1990-ih, odnosno pljačku pretvorbe a potom i privatizacije kojom se samoupravljačka imovina podijelila podobnima (i nesposobnima). Podrazumijeva se da je lakše bilo pošto-poto rasprodati nekretnine, zemljišta i strojeve, nego upravljati kompleksnim proizvodnim procesom sa stotinama i tisućama radnika, natjecati se na stranim tržištima, inovirati. Lakše je bilo jamiti pa sakriti štednju nego zaista riskirati i ulagati (opljačkani) kapital.
A takvog neupotrebljenog, stagnantnog, mrtvog kapitala danas u Hrvatskoj ima nikad više na nikad manji broj ljudi. Prema analizi HNB-a iz 2016. godine, nejednakost financijske imovine je šokantna: 1,7% ukupnih deponenata posjeduje preko 43% ukupnih depozita (75 milijardi kuna), 3% posjeduje 58% ukupnih depozita (preko 100 milijardi kuna), a 20% posjeduje čak 94% ukupnih depozita (transakcijskih, štednih i oročenih) u hrvatskom financijskom sustavu. Oročena štednja 1% najbogatijih u Hrvatskoj jednaka je iznosu koji 2,24 milijuna ljudi drži na svojim tekućim računima.
S druge strane, radna većina (2,6 milijuna štediša, odnosno 87% svih deponenata) u prosjeku ima 10.173 kune na računu. Istodobno, više od trećine deponenata (37%) koristi se isključivo samo transakcijskim računima (koji služe većinom za tekuće, egzistencijalne potrebe) na kojima je ukupno pohranjeno tek mizernih 3% svih depozita.
Pritom se Ginijev koeficijent koncentracije depozita u Hrvatskoj kreće u rasponu od 0,74 do 0,89, što predstavlja ekstremnu nejednakost distribucije (što je Gini bliže 1, to znači da je više štednje koncentrirano u sve manjoj grupi ljudi). Budući da Gini koeficijent dohodovne nejednakosti iznosi oko 30%, koeficijent financijske nejednakosti od 89% ukazuje na ogroman nesrazmjer u Hrvatskoj između legalnih dohodaka i plaća s jedne strane te ukupnog bogatstva pojedinaca s druge.
Nadalje, 3,01 milijuna ljudi u Hrvatskoj je u trenutku provedbe analize imalo depozite u ukupnoj vrijednosti od 173,4 milijarde kuna. Prosjek po osobi je, stoga, 57,6 tisuća kuna. Međutim, medijan je tek 1454 kune po osobi. Stvari postaju još gore ako se promotre transakcijski depoziti (medijan 455 kuna) i štedni depoziti (medijan 257 kuna). Konkretno, to znači da 50% deponenata ima manje od 1454 kune na svim svojim računima.
Oročena štednja je pak iznosila 138 milijardi kuna. A od tih 138 milijardi, čak 130 milijardi kuna depozita (94% ukupne oročene štednje) glasilo je na samo 150 tisuća najbogatijih (5% od ukupnih deponenata). S druge strane, od svih usporedivih zemalja Srednje i Istočne Europe, Hrvatska ima daleko najveći iznos gotovine i depozita u bankarskom sustavu kao postotka BDP-a (65,4%).
S obzirom na ekstremnu nejednakost distribucije financijske imovine (navedeno je tek štednja u bankama, bez štednje u obveznicama ili dionicama koja je vrlo vjerojatno još koncentriranija), jasno je da je velika većina tog novca u rukama iznimno malobrojne elite. Štoviše, procjenjuje se da oko 70% stanovnika uopće nema mogućnost štednje zbog premalih dohodaka, dok više od trećine stanovnika (34%) ima poteškoće u pokrivanju osnovnih životnih potreba bez posudbe sredstava od rodbine, prijatelja ili banaka kroz minuse, preživljavajući od prvog do prvog u mjesecu.
Čak i ako na trenutak zanemarimo pljačkaške izvore akumulacije kapitala u suvremenoj hrvatskoj ekonomiji, nameće se sljedeće pitanje: ako 87% društva ima u prosjeku 10 tisuća kuna na računu, a 1,7% najbogatijih ima u prosjeku 1,5 milijuna kuna na računu (a 1% najbogatijih u prosjeku čak 600.000 eura) zašto bi krizu dominantno platila radna većina a ne bogata manjina? Ako se već cijena krize i karantene mora platiti, zašto bi se automatski smanjivale plaće učiteljima, liječnicima, vozačima ili vatrogascima? Zašto je tako skandalozno predložiti da se oporezuju oni koji imaju najviše i koji će to najmanje osjetiti?
Zbog svega navedenog, Radnička fronta smatra da sredstva na depozitnim računima – koja premašuju iznos koji garantira Državna agencija za osiguranje štednih uloga i sanaciju bankarskog sustava (100.000 eura) – trebaju postati porezna osnovica te poslužiti kao izvor financiranja fiskalnih troškova krize u kratkom roku. Potrebno je napomenuti da se to ne odnosi na ukupnu neto imovinu stanovnika (primjerice, vrijednost nekretnina i pokretnina umanjenu za obveze), već samo na financijsku imovinu.
U konačnici, modalitet provedbe ove reforme može biti naknadno izabran demokratskom raspravom: od uvođenja izvanrednog poreza, preko negativne kamatne stope sve do instrumentalizacije takve štednje u obliku državnih obveznica bez prinosa i s rokom dospijeća od deset godina. Ono na što ne pristajemo je da ponovno teret krize padne na najugroženije i najmanje zaštićene u našem društvu, piše Radnička fronta.
Izvori:
https://www.hnb.hr/documents/20182/521139/h-fs-16-2016.pdf/980fd229-8906-49f8-ba71-b827b5f43b2c?fbclid
https://novac.jutarnji.hr/novcanik/koliko-smo-bogata-nacija-u-hrvatskoj-zivi-bar-50-tisuca-milijunasa-imaju-175-mlrd-kuna/8811881/?fbclid
https://www.radnickafronta.hr/jos-clanaka/1246-antikrizne-mjere-radnicke-fronte
