Radnička fronta: HDZ-ova borba za ženska prava samo prigodničarsko sakupljanje političkih bodova

Ženska pomoć sada – prvo sklonište za žene žrtve nasilja ikad otvoreno u Hrvatskoj nalazi se pred zatvaranjem zbog neisplate obećanim ih financijskih sredstava iako je, prema navodima Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku, u državnome proračunu na godišnjoj razini osigurano oko 70 milijuna kuna za provedbu Istanbulske konvencije i Nacionalne strategije zaštite od nasilja u obitelji za razdoblje od 2017. do 2022. godine, piše Radnička fronta.

Ratifikacijom Istanbulske konvencije, to jest Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, kao i Nacionalne strategije, Hrvatska se obvezala na ulaganje u borbu protiv nasilja nad ženama u svim izvedivim aspektima. Hrvatska Vlada do danas to nije adekvatno ispoštovala.

Osim prevencije nasilja kroz usavršavanje stručnih osoba, suradnju s nevladinim organizacijama i tome slično, kao i kroz progon počinitelja nasilja bez nepotrebnih odgađanja i uz puno uvažavanje prava žrtve, Istanbulska konvencija kao jednu od obaveza podrazumijeva i uvođenje konkretnih mjera prevencije i zaštite žrtve kroz učinkovitije centre za potporu i savjetovanje žrtava nasilja, 24-satne telefonske linije te sigurne kuće.

Spomenute mjere Nacionalne strategije zaštite od nasilja u obitelji, za razdoblje od 2017. do 2022. stoga također ističu i zbrinjavanje i potporu žrtvama nasilja u obitelji kroz sustavne financijske potpore skloništima te kontinuirano osiguravanje prava na smještaj za žrtve nasilja u obitelji od strane Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku.
U skladu s navedenim, predsjednik Vlade Andrej Plenković svojedobno je najavio otvaranje još šest skloništa za žene i djecu žrtve obiteljskog nasilja u županijama u kojima takvih skloništa nema te pokretanje 24-satne državne SOS telefonske linije – ova obećanja nikad nisu ostvarena.

Štoviše, ne samo da ne postoje nova ulaganja, već se, izgleda, i postojeći troškovi isplanirani Konvencijom i Nacionalnom strategijom eskiviraju, što se u najvećoj mjeri prelama upravo preko leđa žena žrtava nasilja koje se ratifikacijom Istanbulske konvencije Vlada obvezala štititi.

Navedeno ilustrira činjenica da je udruga Ženska pomoć sada ove godine prema Ugovoru s Ministarstvom za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku na rok od tri godine, zaprimila tek prvu ratu od 135.000 kuna od cjelokupnog godišnjeg iznosa od 270.000, što je i dalje tek 20 posto od realno potrebnog ukupnog godišnjeg budžeta od 780.000 kuna (što uključuje hranu i režije za žrtve i prostor, ali i plaće dvije djelatnice te honorarne radnike/ce). Nadalje, molbe za donacijama udruzi su odbijene uz izgovor da je dijeljenje sredstava do daljnjeg onemogućeno zbog Covida-19.

Smanjenje financijske pomoći skloništima za žene žrtve nasilja u doba pandemije u najmanju je ruku apsurdan potez budući da je upravo pandemija Covida-19 uvelike odgovorna baš za porast nasilja nad ženama. S tim na umu, udruge i organizacije fokusirane na pomoć žrtvama nasilja pogotovo se u ovom trenutku ne smije financijski zakidati.

Štoviše, s obzirom na poražavajuće stanje glede porasta nasilja nad ženama, uz ulaganje u zdravstvo te poduzimanje mjera očuvanja radnih mjesta, sigurnost i dobrobit žena mora zauzeti jedno od najviših mjesta na listi prioriteta pri sanaciji pandemije i njezinih posljedica.

Na ovom je primjeru vidljiv samo još jedan od maestralnih podbačaja Plenkovićeve Vlade, koja ne samo da nije doprinijela unaprjeđenju ženskih prava, već uporno neuspješnom implementacijom odredbi iz Istanbulske konvencije kao i mjera Nacionalne strategije uzrokuje sustavno urušavanje istih. Takvo što u potpunosti je nedopustivo.

Ako je u državnome proračunu na godišnjoj razini osigurano oko 70 milijuna kuna za provedbu Istanbulske konvencije i Nacionalne strategije to uključuje i dostatno financiranje skloništa za žene žrtve nasilja. Ako novaca za to nema potreban je odgovor na pitanje u što su isti utrošeni.

Nadalje, u državi u kojoj samo na službene mobitele godišnje odlazi oko 25 milijuna, 1,7 milijardi troši se na uvozne lijekove koje je višestruko jeftinije proizvodio Imunološki zavod, dok primjerice vojni proračun u iduće četiri godine raste za 2.2 milijarde kuna, a samo u travnju ove godine Vlada je za isplatu plaća poduzetnicima bila u stanju uplatiti čak 1.55 milijardi, besmisleno je tvrditi da je 780 000 tisuća kuna skloništu za žene nedostižan zahtjev.

Moguće je tvrditi da i slučaj udruge Ženska pomoć sada stoga jasno odražava dio sistemske korupcije koja se posljednjih 30-ak godina odvija u Hrvatskoj. Novaca ima, no oni kontinuirano završavaju u krivim rukama. U ovom slučaju, takvo što dovodi do ugrožavanja sigurnosti i života žena te nikako ne isključuje i potencijalne smrtne ishode.

Vlada čiji je predsjednik svojedobno isticao važnost borbe za unaprjeđenje društvenog položaja žena u Hrvatskoj te rodnu ravnopravnost, a potom isto nazvao i „temeljnim vrednotama našeg ustavnog poretka“ navedenim je propustima i gafovima još jednom pokazala da je njihova borba za ženska prava samo prigodničarsko sakupljanje političkih bodova onda kada je to poželjno.

Dosta je politike u kojoj je govor o položaju žena tek kozmetička fasada koja skriva sustavno urušavanje ženskih prava i s njima povezanih servisa, ali i neučinkovitost nadležnih institucija odgovornih za suzbijanje nasilja.

Politička borba beskompromisno mora braniti postojeća ženska prava i konstantno raditi na unaprjeđenju i dalje nezavidnog položaja žena. To nužno mora biti ostvareno u praksi. Ratificiranje konvencija i donošenje strategija nije dovoljno ako će one ostati samo mrtvo slovo na papiru u službi stjecanja političkih simpatija gazeći pritom žene kao jednu od društveno najugroženijih skupina.

Stoga, hitna i učinkovita implementacija Istanbulske konvencije i Nacionalne strategije apsolutno je nužna, a to znači i financijsku podršku postojećim skloništima za žene te izgradnju i otvaranje novih, piše Radnička fronta.

Facebook Komentari