Uvijek djeveruša, nikad mlada: Zato je postala rent-a-djeveruša

Profesionalna djeveruša sam postala slučajno. Većina mojih prijatelja se rano vjenčala, još u dvadesetima, a ja sam ubrzo postala hodajući kliše u pastelnoj haljini, vječito djeveruša, a nikad mlada – započinje svoju priču za Business Insider vlasnica tvrtke za najam djeveruša Jen Glantz, pišu 24sata.

Uočila je da su vjenčanja prepuna stresa, tjeskobe i usamljenosti za ljude koji se žene.

– Jednostavno nije postojao nitko tko bi pružao potporu mladenki ili mladoženji u najtežim trenucima. Ako su imali planera vjenčanja, on se bavio organizacijom ceremonije i nabavkom namirnica. Bio je prezauzet kako bi vidio da mladenka plače ili da je djeveruša izgubila haljinu. A ukoliko netko na vjenčanju ima prijatelje, oni su usredotočeni na otvoreni bar i imaju planove za ludu zabavu te večeri – komentirala je Jen.

Shvatila je da bi mogla otvoriti tvrtku u kojoj će je stranci angažirati da se pojavi na njihovom vjenčanju, bude djeveruša i pretvara se da se poznaju od srednje škole. Odluka je pala jednog petka.

– Iste večeri nazvala su me dvojica ne pretjerano bliskih prijatelja i zamolili su me da im budem djeveruša. Bilo je čudno pristati na taj zahtjev jer smo jedva i razgovarali proteklih godina. Požalila sam se cimeru, a on je rekao: “Jen, čini se da si postala profesionalna djeveruša”. Te sam noći odlučila u oglasniku objaviti da nudim svoje usluge parovima kojima treba djeveruša. Dobila sam stotine poziva i tada sam otvorila tvrtku Bridesmaid for Hire – objasnila je ona.

Kaže kako ljudi misle da je riječ o vrlo glamuroznom poslu u kojem je sve samo zabava. No istina je da je riječ o zanimanju koje sa sobom nosi dramu, žuljeve i suze.

– Ljudi koji me zovu obično me trebaju iz dva razloga. Najčešći je taj što nemaju bliskih prijatelja. Prema istraživanju YouGov, čak jedan od pet milenijalaca nema bliskog prijatelja. Isto tako, drugi je razlog što imaju previše prijatelja na koje se ne mogu osloniti. Znaju da će im njihovi prijatelji zadati glavobolju pa radije zovu profesionalca kako bi ublažio stres – kaže Jen.

Objasnila je kako ona obavlja teške razgovore s ostalim djeverušama koje misle da je vjenčanje njihovih pet minuta slave te radi prljave poslove parova koji se žene kako to ne bi trebao raditi nitko drugi. To znači da nabavlja sitnice u zadnji čas, popravlja vjenčanicu ako se ošteti, rješava probleme koji bi mogli upropastiti vjenčanje ako se za njih dozna.

– Kad me ljudi angažiraju, to je obično tajna. Ponekad čak ne kažu ni partneru za kojeg će se vjenčati da su me angažirali. Imam lažno ime i priču o tome kako se poznajemo iz srednje škole, iz teretane i slično. Nosim haljinu, stojim kraj oltara, a ponekad tijekom svadbe i govorim o mladencima. Čak poziram na fotografijama s vjenčanja – nastavlja ona dodajući kako nije teško pisati govore za svadbe jer je napisala dvije knjige i stotine novinskih članaka, a usto je romantična. Na taj način spaja ljubav prema pisanju i prema emocijama te može osmisliti snažan govor.

– Ja sam nalik osobnom asistentu, neslužbenom terapeutu, socijalnom radniku i izmiritelju za onog tko me angažira. Radim posao koji ljudima treba, no boje se priznati da im to treba i zato to drže u tajnosti. Ja sam ponosna na svoj posao, čak iako se drugima to čini jako čudno – istaknula je Jen.

Priznaje kako su nekoliko puta ljudi uspjeli otkriti da je unajmljena profesionalka. Prisjetila se kako je u jednoj prilici mlada mami rekla da joj je Jen prijateljica iz srednje škole, pa je mama potražila godišnjak i nije je pronašla u njemu. To je bilo neugodno iskustvo, a mlada je mami priznala da me unajmila.

Predrasuda je, priča dalje Jen, da ljudi misle kako se njezin posao svodi samo na zabavu. Na poslu je uvijek trijezna, a ističe i kako s pojedincima vjenčanje priprema mjesecima unaprijed.

– Na vjenčanju u visokim petama obično prohodam oko 25.000 koraka kako bih bila sigurna da mlada i mladoženja imaju sve što im treba te da se gosti dobro ponašaju. Moj je posao izbacivati nepozvane goste i smirivati svađe. Na mnogim sam vjenčanjima stajala doslovno između dvojice koji su se počeli tući šakama i razdvajala ih – opisala je ona.

No kaže kako je najteže nositi se s parovima koji se uplaše u posljednji tren.

– Bila sam na mnogim vjenčanjima na kojima su mlada ili mladoženja htjeli odustati netom prije samog početka ceremonije. Slama mi srce biti ondje kad ljudi odlučuju o takvim stvarima, a ponekad im je lakše otvoriti se pred potpunim strancem nego se povjeriti bliskom članu obitelji ili prijatelju – tvrdi Jen.

Kaže kako je ljudi često pitaju sprijatelji li se s parovima, a ona objašnjava da joj je to najbolji dio cijele priče. Oni koji je angažiraju u pripremi vjenčanja s njom provedu od nekoliko mjeseci, pa čak i do godinu dana. U tom razdoblju puno nauče jedni o drugima, a u pojedinim situacijama kliknu odmah i prijateljstva ostaju doživotna.

– Još sam dobra prijateljica s prvom mladenkom koja me angažirala kad sam objavila oglas, Ashley. Tijekom godina smo se nalazile, a odnedavno tijekom pandemije se jako punio dopisujemo – kaže Jen.

Dodaje kako njezin posao ne uključuje samo brigu o parovima koji se žene, nego i s kumovima kojima pomaže u pisanju govora, ostalim djeverušama, pomaže u organizaciji djevojačke ili momačke večeri i radi sve što je na bilo koji način povezano s vjenčanjem.

– Moja naknada iznosi od 16.700 kuna, a klijent plaća putne troškove, smještaj i haljinu. Dodatno naplaćujem 2300 kuna ako žele da im budem kuma i pišem govor, a još oko 3350 kuna je priprema djevojačke ili momačke večeri. Svako je vjenčanje posebno i drugačije, pa sa klijentima razgovaram o onome što točno žele kako bih napravila prilagođene pakete za svakog pojedinačno – iskrena je Jen.

Posao je pokrenula prije više od šest godina i kaže kako joj se na oglas za posao javilo više od 50.000 ljudi.
– Angažiram ljude da za mene rade na vjenčanjima, a nudim im i tečaj na kojem mogu naučiti kako sami pokrenuti sličan posao – kaže ona.

Jen nastavlja kako joj za uspomenu kao suvenir s tih svih vjenčanja ostaju haljine. Ponekad joj klijenti kupuju haljinu, a ponekad iz vlastite kolekcije bira onakvu kakvu klijenti žele.

– Imam više od 50 haljina za djeveruše. Imala sam ih više, no unazad nekoliko godina sam ih darovala prijateljima kojima su trebale za vjenčanja ili svečane prigode, a neke sam poklonila humanitarnim organizacijama – pojasnila je.

Kad ulazite u tuđe živote i pomažete ljudima u teškim i stresnim trenucima, to može biti jako emocionalno. No osobito je teško ako se vjenčanje otkaže u posljednjem trenutku.

– Na kraju krajeva, drago mi je što sam prepoznala prazninu u industriji vjenčanja i započela profesiju koja ranije nije postojala, a pomaže ljudima uoči i na sam dan vjenčanja – zaključila je.

Facebook Komentari