Znanstvenik Igor Rudan osvrnuo se na svom fb-u na rad hrvatskih političara i stručnjaka u korona krizi:
PANDEMIJA (63. DIO): STVARNOST IH JE DEMANTIRALA
Čestitam premijeru Andreju Plenkoviću, tajniku njegova ureda Zvonimiru Frka-Petešiću, ministrima Viliju Berošu, Davoru Božinoviću, Zdravku Mariću, ministrici Vesni Bedeković, te članovima stožera Alemki Markotić, Krunoslavu Capaku i Maji Grba-Bujević na rezultatima izbora jučer u Hrvatskoj.
Vjerujem da od mene nikada niste mogli pročitati ni riječ o politici, a nakon ovoga posta najvjerojatnije više ni nećete. Imam sreću da sam se obrazovao do te mjere da mogu živjeti od svog znanja, pa me javne politike država u kojima sam živio nisu brinule. Rano sam odlučio ne miješati se u te politike, već to prepustiti onima čiji životi znatno više od mojeg ovise o odlukama vlada. Kao savjetnik za pitanja investiranja u zdravstvo i zdravstvena istraživanja radio sam, i još uvijek radim, za velik broj međunarodnih organizacija i nekoliko svjetskih vlada. Tako sam stekao dobar uvid u to kako njihov rad funkcionira.
Često sam u svom poslu morao raditi ili pregovarati s političarima u Africi, jugoistočnoj Aziji, srednjem istoku i Kini, pa i u srednjoj južnoj Americi. O svima njima imao sam, vjerojatno, neko svoje osobno mišljenje, ali ono nije bilo važno – pregovori s njima bili su, jednostavno, dio posla. Bitno mi je bilo doprijeti do djece u njihovim državama cjepivima ili antibioticima i pritom biti sasvim pragmatičan. Što smo pritom mislili jedni o drugima bilo je sasvim nebitno.
Međutim, angažiranje u Znanstvenom savjetu Vlade Republike Hrvatske na borbi s krizom COVID-19 bilo je, ipak, bitno drugačije iskustvo. Ovdje se nije radilo samo o još jednom rutinskom poslu. Radilo se o vrlo ozbiljnoj, neočekivanoj i kompleksnoj krizi koja se razvijala brzo i nepredvidivo, ugrožavala je ovoga puta i brojne živote ljudi u domovini, a nudila nam je uglavnom samo loša rješenja. Stavila je vodstva svih država svijeta istovremeno na vrlo zahtjevan “stres test”.
Hrvatska je imala sreće što je baš u ovom području znanosti i struke imala vrhunske domaće i svjetske stručnjake, kakve mnoge druge države nisu imale. Uz članove našeg Stožera, kao i nekoliko odličnih, sada već svima poznatih domaćih epidemiologa i znanstvenika, imala je na raspolaganju i svjetske stručnjake poput npr. Josipa Cara u Singapuru, Petre Klepac u Londonu, Nenada Bana u Zurichu i Miroslava Radmana u Parizu. Svi oni su se, zajedno sa mnom, s velikim entuzijazmom odazvali pozivu Vlade da uđu u njezin Znanstveni savjet i pomognu svojoj domovini Hrvatskoj u doba ovako teške krize.
Međutim, temeljem mog dugogodišnjeg iskustva u radu s političarima svijeta, koji ipak donose odluke i za njih moraju snositi odgovornost na izborima, želio bih reći da su stručnjaci iz našeg Stožera i međunarodni znanstvenici u Znanstvenom savjetu imali s druge strane stola skupinu političara koji su svi bili natprosječni u svojim sposobnostima. To ne kažem samo temeljem usporedbe s njihovim kolegama s kojima se obično susrećem u siromašnijim zemljama svijeta. Naš je tim bio znatno iznad prosjeka i u usporedbi s političarima u najrazvijenijim državama i međunarodnim organizacijama.
Dakle, bez obzira na stupanj razvoja država, i bez obzira na to iz koje političke stranke dolaze, u ovoj krizi bilo je najvažnije da ljudi koji se krizom bave imaju za to potrebna znanja i sposobnosti. Virus, naime, nije pravio baš nikakvu razliku između toga koliko država ima novca i koje ideologije zastupaju vlastodršci. Jedino bitno u svladavanju ove krize bilo je tko se i s kakvim timom zatekao u ovoj neočekivanoj borbi. Ubrzo se vidjelo da postoje države čija je vlast sposobna zaštititi svoje građane, te zna što radi, kao i one gdje to nije slučaj.
Mnoge je iznenadilo što u Italiji, Belgiji, Švedskoj, Velikoj Britaniji, Španjolskoj, Brazilu i SAD-u političari na vlasti i njihovi timovi stručnjaka očito ipak nisu bili tako organizirani ni sposobni kakvima su su se pokazali oni u Vijetnamu, Južnoj Koreji, Singapuru, na Novom Zelandu, Islandu – ali i u Hrvatskoj. Odgovor Hrvatske je vjerojatno iznenadio i same Hrvate. Ipak, meni to nije bilo neočekivano, nakon što sam bolje upoznao sve ove ljude.
Bez obzira što tko mislio o stupnju razvoja Hrvatske i kvaliteti rada njezinih političkih stranaka, u ovoj krizi bilo je najvažnije kakve će sposobnosti imati nekolicina ljudi koji će se baviti krizom. Temeljem rada u Znanstvenom savjetu, mogao sam vidjeti koliko su premijer Plenković, njegov tajnik gospodin Frka-Petešić i njihovi ministri Beroš, Božinović i Marić, svi redom natprosječno sposobni i umnogome iznimni ljudi.
Uz to, savjetovali su se i sa dobro izabranim stručnjacima iz zemlje i svijeta. Zato rezultati Hrvatske u nošenju s ovom krizom nisu bili slučajni. Ova kriza je bila previše kompleksna da bi ičiji rezultati bili stvar spleta okolnosti ili sreće, trebalo se za njih dobro organizirati i potruditi.
Ne čudi me, stoga, ni što je najšira hrvatska javnost to prepoznala i zahvalila im na kompetentnom vođenju države u doba ovako teške krize podrškom na jučerašnjim izborima. Razumije se da bih nastavio pomagati Hrvatskoj u okviru Znanstvenog savjeta i da je bilo tko drugi došao na vlast, no doista sam strepio od promjena. Naime, ova sadašnja momčad je vrlo dobro uigrana i iznimno sposobna. Ne bi je bilo nimalo lako zamijeniti.
Već sam više puta pisao da smo tek u ranoj fazi izuzetno komplicirane krize, koja će vremenom postajati sve težom. Kriza bi mogla potrajati i tijekom dobrog dijela mandata nove Vlade. Pisao sam u samom početku da treba najprije spasiti ljude od prvog vala, usput što više pomoći ekonomiji, a zatim se uzdati i u članstvo u EU i druge mehanizme koji nam stoje na raspolaganju kako bismo prebrodili daljnje izazove, koji će bivati sve teži iz mjeseca u mjesec. Kroz tu, sve neizvjesniju budućnost, utješno je barem da će nas voditi najsposobnija ekipa koju u Hrvatskoj imamo. Čestitam im stoga još jednom na izbornoj pobjedi.
U svojoj kolumni od 3. svibnja bio sam proglasio dvomjesečnu “predizbornu šutnju”, jer nisam želio komentirati zbivanja u Hrvatskoj. Imao sam prilično brojnu publiku, pa nisam želio nikome u političkoj borbi pomagati ili odmagati svojim pisanjem. Pretpostavljao sam i da će u ta dva predizborna mjeseca vjerojatno mnoge stvari povezane sa stručnim djelovanjem biti pod pritiskom političkih odluka. Međutim, od početka ove krize stalno se moralo birati između više loših rješenja. Izbore ni u kojoj fazi epidemije ne bi bilo lako organizirati.
Ipak, ovi su izbori Hrvatskoj bili potrebni, jer idućih mjeseci, a možda i godina, čekat će nas još teži izazovi. Odgovornima za te, nimalo jednostavne odluke, bit će znatno lakše raditi znajući da imaju jasnu potporu građana. Zato mi je osobno drago da su građani Hrvatske prepoznali dobro i pošteno odrađen posao, te ga nagradili ovakvim povjerenjem. Vjerujem da su i preferencijalni glasovi Ministru Berošu, kao i cjelokupan rezultat izbora, teško objašnjivi bilo čim drugim, osim time da je javnost shvatila da je u ovoj krizi Hrvatska do sada bila vođena kompetentno, te da dolaze još teža razdoblja.
Mogli ste tijekom ove krize vidjeti i koliko raznih ljudi postoji na društvenim mrežama u nas i u svijetu koji vam samopouzdano iznose svoja alternativna razmišljanja vezana uz razna pitanja ove krize misleći da će time utjecati na javnost, iako za to nemaju niti djelić potrebnog znanja, što javnost prepoznaje. Trebaju li vodeći međunarodni stručnjaci za javno zdravstvo debatirati o ovako važnim i kompleksnim temama s nekvalificiranim širiteljima zabluda i zavjera na društvenim mrežama, koji uopće ne razumiju epidemiologiju, ne poznaju medicinu, ali ni virologiju, imunologiju, biologiju, molekularnu genetiku, ekologiju, način rada farmaceutske industrije, kao ni sve drugo što bi trebalo poznavati?
Naravno da ne trebaju. Najefikasnije je slobodno ih puštati ih da se što dublje ukapaju u svoje zablude, pa zatim gledati kako naglo ušute i napuštaju pojedine teme, jer ih stvarnost demantira. Pripadnici takvih grupa na društvenim mrežama ne shvaćaju da žive u paralelnim stvarnostima koje im njihovi gurui u svojem nedovoljnom znanju dizajniraju, nameću i pothranjuju. Štoviše, neki se osjete toliko osnaženi podrškom svojih grupa istomišljenika, da pomisle da su stvari koje se zbivaju na Facebooku važne, i da one imaju i nekakvog utjecaja na stvarni svijet. Onda se i sami uključe u izborni proces. Priličan je broj takvih ljudi jučer vjerojatno bio na raznim izbornim listama, uvjeren temeljem lajkova na društvenim mrežama da je podrška za njihove ideje u javnosti puno veća no što ona to doista i jest. Očekivali su da ih, zahvaljujući njihovu aktivizmu, čeka zastupničko mjesto. Razumije se, stvarnost ih je demantirala.
