Bila je sunčana subota u Lyonu, 4. srpnja 1998. Rano jutro u nekom jeftinom hotelu, čini mi se iz lanca Ibis, negdje na rubu grada, počelo je s puno nervoze. Ekipa koja je stigla charterom još nije dobila karte za utakmicu pa se pojavila sumnja da utakmice neće ni vidjeti, da su karte preprodane, jer su cijene počele skakati u nebo.
Jedan general, golem i snažan čovjek, nadvio se nad mlađahnog vodiča iz neke agencije koji je trebao dostaviti karte pa mu prilično glasno objasnio da karte želi “sad i odmah”. U lobiju hotela, gdje se posluživao i prilično oskudan doručak, svi su utihnuli, pa je danas pokojni Đuro Brodarac, još jedan general, ali u pričuvi (bio je nakratko 1995. i predsjednik HNS-a), smirivao tog generala.
Kad su karte napokon stigle, trebalo se što prije odvojiti od ove ekipe i krenuti put grada. U javnom prijevozu i na ulicama prije centra dominirale su kolone Nijemaca, u prosjeku nešto starijih od hrvatske navijačke ekipe, ali sjajno opremljenih rekvizitima. Mnogo, doista mnogo Nijemaca na licima je ispisalo: Deutschland – Kroatien 3-0.
Kako smo prilazili centru grada, probijajući se uz kordone neljubazne i oklopljene francuske interventne policije, čije su uniforme i čizme bile uprljane kao da su do grada marširali kroz Kopački rit, slika se mijenjala. Najljepše trgove okupirali su Hrvati, u jednoj golemoj fontani hladile su se stotine gajbi hrvatskog piva, orile su se (tad još rijetke) navijačke pjesme… Stizali su koji kako, neki na motorićima, mnogi u starim i rasklimanim autima…
Prošle su tek tri godine od svršetka rata, standard i nije nešto rastao, pa se snalazilo na razne načine. No i danas je posve nadrealna snaga kojom su tisuće hrvatskih navijača prije te utakmice vjerovale da će Nijemci pasti. Nikad prije, a ni poslije, nije se u zraku osjećala takva količina optimizma, čistog i posve nedvojbenog. Doista, nitko nije sumnjao u pobjedu.
Na stadion se ulazilo brzo i bez prevelikih provjera. Tribine su se, doduše, punile satima prije, pa se još mogla gledati i predigra, susreti lokalnih juniorskih momčadi na skraćenim terenima. Ekipa na tribini iza Ladićeva gola u prvom je poluvremenu bila sva u crveno-bijelim bojama. Za ostatak stadiona se to baš i ne bi moglo reći.
Trenuci koji su slijedili, sve tamo negdje do 40. minute, bili su traumatični. Onaj nadnaravni optimizam preobražavao se u čisti očaj, a nadnaravne su bile samo Ladićeve obrane. Ali ta epska utakmica zaslužuje ovaj epitet i zbog dramaturških iznenađenja, nalik na one kakve je izvodio Stallone pišući scenarij za svoj “Rocky”. Jer nakon crvenog kartona Christianu Wörnsu i potom prvog Jarnijeva gola, slijedi upravo takva bajka.
Poslije svega, navijačima je najteže bilo pronaći neki izraz sreće i oduševljenja ovom pobjedom, pa su stotine klečale ljubeći prljavi beton lyonskih tribina. Na osobit je način sreću iskazivao Stjepan Spajić, mesar i šef Hrvatskog dragovoljca, čovjek koji je šokirao izjavom da u njegovu klubu “neće igrati ni Srbi ni pederi, a crnci mogu jedino ako su katolici”, ali je u većem dijelu javnosti doživljavan tek kao bezazleni ridikul, jedan od bizarnih likova Malnarove “Noćne more”.
Spajić je prišao jednom njemačkom navijaču. Čovjek je, kao i mnogi njegovi sunarodnjaci, plakao, ridao, suze su tekle preko boja na njegovu licu i brisale onaj rezultat: Deutschland – Kroatien 3-0.
“Na ti, Švabo”, reče mu Spajić, uz još nekoliko sočnih psovki, pa na čelo zbunjenom i uplakanom Nijemcu zalijepi novčanicu od sto maraka i nastavi dalje…
Recepta za uspjeh prisjetio se i legendarni trener Ćiro Blažević.
– Probdio sam čitavu noć razmišljajući o teoriji. Imao sam problem s Bierhoffom, jer nisam imao igrača koji bi ga mogao dobiti u zraku. Ideja mi je bila zaustaviti nabacivanja na njega. Razmišljao sam o tome kako ću igračima ispričati priču o Rommelu i Montgomeryju. Rommel je bio puno bolji u strategiji, ali nije imao goriva. Pa se tenkovi nisu mogli pomaknuti s mjesta i Montgomery je pobijedio. A onda tog jutra čovjek koji je bio sa mnom rekao mi je da zove predsjednik Tuđman. I Tuđman mi kaže: ‘Ćiro, moraš pobijediti’. Bio sam na putu u svlačionicu koja je bila puna ogledala. Pogledao sam se u ogledalo i bio sam nekako zelen pa sam pomislio: ‘O, moj Bože, hoću li umrijeti?’. I otišao sam igračima – rekao je “trener svih trenera” i dodao:
– Imao sam sve nacrtano na papiru, ali nisam počeo pričati ni o čemu. Nisam mogao jer sam mislio o tome hoću li umrijeti ili ne! Gledao sam igrače, u svlačionici je bila potpuna tišina, i nakon nekoliko trenutaka sam vidio da su i oni iste zelene boje kao i ja. Zgužvao sam papir s teorijom i bacio ga. Prošlo je sedam minuta, a ja im nisam rekao ništa. Je*eš teoriju. Sve što sam im rekao bilo je: ‘Izađite na teren i poginite za hrvatsku zastavu i za sve koji su dali živote za Hrvatsku’. Kakav Bierhoff, kakvi bakrači. I pobijedili smo 3-0. Moraš znati psihologiju igrača. Moraš s ekipom imati takvu vrstu odnosa da joj možeš prenijeti stanje svoje duše.
– Kad sam predsjednika pogledao na početku utakmice, činio mi se tako sitan, neprimjetan pokraj gorostasnog Helmuta Kohla. Kako je utakmica odmicala, tako je predsjednik Tuđman postajao sve veći, a Kohl je nestajao, kopnio – govorio je Ćiro Blažević godinama nakon prvenstva.
Franjo Tuđman, nije nikakva tajna, imao je velik utjecaj na trenera svih trenera i na cijelu reprezentaciju.
Došao je na pripreme na Bjelolasicu, na četvrtfinalnu utakmicu protiv Nijemaca te polufinale protiv Francuza. U njegovoj pratnji bili su generali, suradnici, članovi obitelji, poput kćeri Nevenke. Igrači su uvijek govorili kako im je Tuđmanova nazočnost bila velika motivacija da daju sve od sebe…
(Švedska); strijelci: 1:0 – Jarni (45), 2:0 – Vlaović (80), 3:0 – Šuker (85); crveni karton: Wörns (40); žuti kartoni: Šimić, Šuker, Heinrich, Tarnat
HRVATSKA: Ladić, Stanić, Jarni, Šimić, Štimac, Bilić, Asanović, Soldo, Šuker, Boban, Vlaović (od 83. Marić), izbornik: Ćiro Blažević
NJEMAČKA: Kopke, Wörns, Heinrich, Kohler, Tarnat, Jeremies, Hamann (od 79. Marschall), Matthaus, Klinsmann, Häßler (od 69. Kirsten), Bierhoff, izbornik: Berti Vogts, pišu 24sata.
