Život s Vlastom: Pred izbore svi tako slatko obećavaju, dođe ti da im povjeruješ

Piše: Vlasta Janton

Sa svih strana te žestoko bombardiraju putem raznih medija njihova savršeno dotjerana lica, frizure i odijela, sa sloganom kako su upravo oni ti koji će dovesti zemlju u red. Imaju plan, imaju program, oni znaju i tvoje je samo da im daš svoj glas. Ne trebaš se brinuti jer sutra više neće biti kao danas, sutra ćemo imati jedan bolji život. I tako od izbora do izbora, slatka obećanja u koja skoro pa povjeruješ.

Malo se čovjek i pogubi u tim licima, jer do jučer su ta lica bila u HDZ-u, SDP-u, Mostu, Pametno itd., a danas su već u nekoj sasvim drugoj stranci za koju do nedugo nisu imali riječi hvale. To više ne znaš tko je gdje. Toliko često nastaju da prebacivanja da zaista više nisi siguran koga taj čovjek zastupa, interese čije stranke. Pa ti postane smiješno, jer toliko je postalo tužno da se od tuge počneš smijati. Onako ozbiljna lica u videu uratku uvjeravaju te kako ćeš imati veću plaću glasaš li za njih, kako će oni izgraditi Zagreb, kako će se obnoviti zemlja, industrija, zaposliti stotine tisuća ljudi, smanjiti odlazak naših u inozemstvo, sve će to oni. Pa drugi iza njih sa potpuno istim video uratkom samo malo drugačije posloženim rečenicama.

I onda, kada sve to stane, izbori završe, ne dogodi se ništa. Počinju prebacivanja s jednog na drugog, jer oni to eto nisu mogli jer su oni prije njih doveli zemlju u takvo stanje da je to skoro pa nemoguće popraviti, ali eto…oni će se itekako potruditi dovesti nas u bolju budućnost. Novaca se naravno nikada nema, uvijek smo u nekom dugu, uvijek se kao, eto, mora dati tu, tu i tu, pa zato nije bilo za ono osnovno što nam sada treba. Kada gle čuda, počnu naglo izbijati afera za aferom gdje se hrpa para bacala u vjetar, davala onima koji su imali dobro zaleđe. Afere gdje se milioni kuna daju za nešto što je potpuno nebitno za Lijepu našu, za nešto od čega Naša lijepa zemlja apsolutno ništa ne dobiva. Ali dobiva netko u svoj džep. E to je ono što počinje da nas ljuti, uvjeravanja u neimanje para u državnoj blagajni, a onda vidimo i čujemo kako su te iste pare završile tamo gdje nisu trebale završiti.

Sve se nema, za djecu, za potrebite, za bolnice, za škole, za invalide, branitelje, za sve one koji se sami za sebe ne mogu brinuti, za njih se nema, pa svako malo pohod na Markov trg kako bi svoja prava sačuvali. I svaki put u svakom mandatu, ista priča, nema se. Pa se za nekoliko dana, tjedana, mjeseci, demantiraju skandalnom, aferom ili nazovi to kako hoćeš, gdje se vidi kako se itekako ima, samo ta pipa curi na krivu stranu.

I zato te ljuti, kada gledaš ta nasmiješena lica koja ti tako slatko obećavaju kako će ti baš oni dati bolje sutra, kako oni znaju, jer su stručni i ljudi od povjerenja, ljuti te jer im daš svoj glas i saznaš kasnije da si prevaren. Nitko ne bira riječi, spuštaju se niski udarci na još niže, omalovažavanja ne nedostaje, i dok ih tako gledaš, slušaš, u očima mi padnu baš ti koji omalavažavaju, a ne oni koji su omalovaženi.

A imamo tako lijepu zemlju, da, lijepu, najljepšu, toliko prirodnih ljepota, čiste vode, čistog zraka, prekrasnog mora, šuma, zlatne ravnice da ti srce zastane od ljepote. Svega imamo, a ništa ne znamo sačuvati od tuđe ruke. Koja šteta. A drugi to itekako znaju iskoristiti pa kupuju po smiješnim ciframa sve što se u našoj zemlji kupiti da. A mogli bi biti mala Švicarska. Jer sve imamo. Baš sve. Ali, očito to nekome nije u interesu.

Dati sutra nekome svoj glas nije lak odabir, jer više ne znaš tko je tko, tko za koga igra, tko što misli, čime raspolaže, što te na kraju svega čeka. I tko sa figom u džepu ulazi u sve to. Gledaš ih, slušaš, i na kraju se dižeš s fotelje jer to više ni ne možeš slušati.Odlaziš, pustiš ih da se međusobno prepiru…i pustiš Thompsona „Lijepa li si“, i uživaš, jer lijepa li si zemljo moja, tako si lijepa i toliko te volim, šteta što i drugi te ne znaju voljeti onako kako to dolikuje i onako kako to i zaslužuješ.

Facebook Komentari