Mnogi znaju kakav je osjećaj zacrveniti se u sramotnoj situaciji: u kojoj osjećamo neugodu, nesposobnost ili krivnja. Nekima se crvenilo obraza i čela može proširiti i na uši, vrat i gornji dio prsa. No, zašto nam se to uopće događa? Psychology Today kaže da je to stanje potaknuto kombinacijom čimbenika. Lice ima široku mrežu krvnih žila koje zadržavaju veliku količinu krvi, a te su krvne žile posebno blizu površine obraza. Isto tako, aktivacija simpatičkog živčanog sustava pokreće receptore koji povećavaju protok krvi i uzrokuju crvenilo.
Crvenilo zbog nelagode razlikuje se od drugih oblika crvenila lica uzrokovanih npr. fizičkim naporom ili konzumacijom alkohola, a prati ga niz emocija kao što su sram, krivnja, stid ili ponos. Predstavlja psihološko stanje ‘posramljenosti’, posebno kad je popraćeno osjećajem samosvijesti i ambivalentnim uzbuđenjem – tendencijom da pobjegnemo iz neugodne situacije, pišu 24sata.
Ljudi koji imaju problem sa socijalizacijom strahuju da će se zacrvenjeti jer vjeruju da drugi o njima sude negativno, što je često faktor koji ih vodi do izbjegavanja socijalnih situacija. A i u drugim se kulturama crvenilo negativno doživljava – ‘Taijin Kyofusho’ (TKS) jedna je od najčešćih fobija u Japanu a doslovno prevedeno znači ‘strah od međuljudskih odnosa’. Ali dok se crvenilo u socijalnom anksioznom poremećaju na zapadu nosi na strah od sramoćenja sebe pred drugima, oboljeli od TKS-a strahuju da će svojim crvenilom osramotiti druge .
Razlika u fokusu straha između zapadnjaka i Japanaca potječe iz razlika u kulturnom fokusu Japana i Zapada. Zapadna društva podržavaju individualizam, dok japansko i mnoge druge azijske kulture potiču kolektivizam. Ipak, percepcija vlastitog anksioznog stanja i rumenila može biti uglavnom u glavi pojedinca.
Studije tako sugeriraju da je socijalna anksioznost visoko povezana sa percipiranjem sebe, odnosno da socijalno anksiozni pojedinac vjeruje kako se crveni više od neanksioznih pojedinaca – što je primjer kako pogrešna uvjerenja o sebi i svijetu mogu stvoriti anksioznost.
Budući da je crvenjenje u neugodnim situacijama usko povezano sa samosviješću, često se pretpostavlja da ga djeca ne mogu doživjeti dok ne razviju samosvijest. No istraživanje Milice Nikolić i kolega sa Sveučilišta u Amsterdamu ustanovilo je drugačije. Oni su ookrili da je crvenilo povezano s pojačanom socijalnom anksioznošću, a zaključili su i da može biti rani pokazatelj socijalne anksioznosti već kod djece u dobi od četiri i pol godine.
Osim nelagode, crvenjenje drugima govori da se stidimo i da smo svjesni svoje pogreške, kao i da bismo vjerojatno željeli ispraviti stvari. Pokazujemo tako da nismo bezobrazni ili besramni i s njim drugima upućujemo neverbalnu ispriku.
Zbog svega toga,osoba koja se nakon neuspjeha zacrveni često nam je draža od one koja se ne crveni i promiče povjerenje između sebe i onih koji je gledaju.
No, budući da je crvenilo često izvor sramote i tjeskobe, mnogi sa socijalnom anksioznosti vjeruju da ga drugi tumače kao znak socijalne nesposobnosti, slabosti ili gubitka kontrole – a to su stečena uvjerenja koja mogu dovesti do izbjegavanja nekih društvene situacije u kojima bi mogli pocrvenjeti. Psiholog dr. Graham C. L. Davey zato savjetuje da se prepustimo i kad se crvenimo – jer od toga imamo više koristi što mislimo i ‘društveni nam život neće stati ako pokažemo da smo ljudi’.
