Bio je 1. prosinca 1955. kada je Rosa Parks, krojačica iz Montgomeryja u američkoj saveznoj državi Alabami, ušla u autobus koji je u to vrijeme bio podijeljen na mjesta za bijelce i Afroamerikance. Za volanom bio je James F. Blake, koji je već slovio kao opaki rasist koji je nazivao crnkinje kurvama ili crnčugama. Rosa Parks i Blake u tom trenutku već su imali svojevrsnu “zajedničku povijest”, još od 1943. kada je Blake rekao Rosi da ubaci novac u aparat te iziđe iz autobusa i ponovno uđe na zadnja vrata. Na to je Rosa Parks odgovorila da nema potrebe da izlazi iz autobusa kako bi ponovno ušla, nakon čega ju je Blake zgrabio za kaput i gurnuo prema vratima, piše Večernji list.
Parks je rekla Blakeu kako mu je bolje da je ne udari te prkosno bacila torbu na sjedalo i sjela. Taj čin naljutio je Blakea te joj je naredio da napusti autobus. Tada je Parks izišla i prisegla da se više nikada neće voziti autobusom. No, 12 godina kasnije, tog 1. prosinca 1955., Parks je ponovno ušla u autobus, koji je i taj put vozio Blake. Kada su se sva mjesta za bijelce popunila, vozač je tada 42-godišnjoj Rose naredio da ustane i ustupi svoje mjesto bijelcu, što je ona odbila. Toga je dana uhićena, ali njezin potez pokrenuo je revoluciju koja je promijenila svijet, a američki je Kongres Rosu Parks proglasio “prvom damom civilnih prava” i “majkom pokreta za slobodu”.
Njezino ime posljednjih dana često se spominje u medijima diljem svijeta, ali i na brojnim transparentima u svim američkim gradovima koji su ustali nakon tragične smrti Georgea Floyda. Afroamerikanac čija je smrt pod koljenom bijelog policajca zapalila prosvjede protiv rasne nepravde, nedavno je na posljednjem ispraćaju posmrtno nazvan “kamenom temeljcem” pokreta koji će ponovno promijeniti svijet, baš kao što je to prije više od pola stoljeća učinila Rosa Parks.
Rosa Parks rođena je kao Rosa Louise McCauley 4. veljače 1913. godine u mjestu Tuskegee u Alabami. Kada je imala dvije godine, njezini su se roditelji rastali, a Rosa se s majkom preselila u Pine Level, djedu i baki, bivšim robovima i snažnim zagovornicima rasne jednakosti. Rosa je običavala sjediti pod nogama djedu Sylvesteru Edwardsu, koji je sa sačmaricom u krilu noću štitio obitelj od Ku-Klux-Klana. S rasnom diskriminacijom suočena je još u djetinjstvu. Naime, pohađala je osnovnu školu u koju su afroamerički učenici morali pješačiti, dok je grad osiguravao autobusni prijevoz za bijelu djecu. Nastavila je pohađati segregirane škole, a srednju školu napustila je kako bi se brinula za bolesnu majku i baku. Poslije se zaposlila se u tvornici košulja u Montgomeryju.
U dobi od 19 godina upoznala je Raymonda Parksa, uz čiju je potporu uspjela zaraditi i srednjoškolsku diplomu. Ubrzo se počela baviti građanskim pravima. Naime, Raymond je bio član NAACP-a Montgomery, nacionalne udruge za borbu protiv rasne segregacije, neustrašiv jednako kao i njezin djed. Mladi se par vjenčao 1932. te su se ubrzo uključili u slučaj obrane Scottsboro muškaraca. Sud je propisao smrtnu kaznu za devetoricu Afroamerikanaca, mlađih od 20 godina, optuženih za silovanje dviju bjelkinja.
Sastanci su održavani u tajnosti zbog straha od za njih propisane smrtne kazne, ali Rosa i Raymond Parks su konstantno bili aktivni u pokretu. Također, angažirali su se i u organizaciji sastanaka Glasačke lige te ohrabrivali svoje susjede da se registriraju u popis glasača. Kao i Scottsboro sastanci, i ti su sastanci održavani u tajnosti, zbog nasilja koje je bilo usmjereno na njihove aktiviste i aktivistice.
Od Rose Parks zahtijevalo se da tri puta polaže kvalifikacijski test za glasanje zbog rasne diskriminacije kojom se nastojalo u glasačkom popisu isključiti crne građane. U svojoj autobiografiji “My Story”, Parks napominje da bi tužila odbor za registraciju birača da u četvrtom pokušaju nije prošla kvalifikacijski ispit. Virginia Durr, prominentna liberalka i odlična krojačica, koja je zaposlila Rosu, ohrabrivala ju je da krene na Highlander Folk School, školu koja je 50‑ih postala ustanova za razvijanje i obuku aktivista u borbi za ljudska prava. Godinu prije nego što je započeo Montgomery Bus Boycot, Rosa je ondje pohađala seminar.
“Na Highlanderu”, prisjetila se Rosa Parks, “prvi sam put uvidjela da postoji mogućnost za ujedinjeno društvo, da zaista postoji suživot ljudi različitih rasa i društvenih slojeva te da se susreću na tim seminarima i žive zajedničkim životom u miru i harmoniji. Ondje sam skupila snagu da održim svoje napore u borbi za slobodu, ne samo za crnce, već za sve potlačene ljude.”
U to vrijeme imenovana je tajnicom udruge za borbu protiv rasne segregacije, a na toj dužnosti uzimala je izjave žrtava seksu‑ alnog zlostavljanja i istraživala njihove slučajeve. Godine 1944. otputovala je u Abbeville gdje se bavila slučajem brutalnog silova‑ nja Recy Taylor, 24‑godišnje majke i supruge, koju su otela i silovala šestorica muškaraca kada se, u društvu, vraćala iz crkve. Kuću nesretne Recy ubrzo su zapalili bijelci koji nisu željeli da se slučaj istražuje, nakon čega se morala odseliti. Rosa Parks nastavila je s istragama u 40‑ima i 50‑ima iako je to bilo riskantno za njezin život. Njezina hrabrost i hrabrost drugih članova udruge nadjačala je strah iako su stalno dobivali prijetnje smrću. A onda je ušla u autobus kojim je upravljao James Blake.
– Kada mi je vozač naredio da ustanem, osjetila sam kako od‑ lučnost prožima moje tijelo. Ne smiješ osjećati strah zbog stvari koje činiš kada znaš da si u pravu – kazala je nekoliko godina kasnije Rosa Parks prisjećajući se trenutka koji će sve promijeniti. Vozač je pozvao policiju, a zbog njezina “građanskog neposluha” Rosa, tada 42‑godišnjakinja, uhićena je i optužena za kršenje segregacijskih zakona. Tog se ponedjeljka Rosa Parks pojavila na sudu. Suđenje je trajalo samo 30 minuta, a Rosa je osuđena na plaćanje novčane kazne u iznosu od deset dolara te još četiri dolara za sudske troškove.
Međutim, suđenje Rosi Parks dovelo je do bojkota autobusnog prometa u Montgomeryju poznatog kao Montgomery Bus Boycott, ali i do jednog od najmasovnijih pokreta protiv rasne segregacije kojem je na čelu bio Martin Luther King Junior. Tadašnji zakoni o segregaciji bili su vrlo radikalni. Naime, ponašanje prema crnom stanovništvu u autobusnom prijevozu, što je i dovelo do uhićenja Rose Parks, podrazumijevalo je da je prvih deset redova (od ukupno 36 sjedaćih mjesta) bilo rezervirano za bijelce, bez obzira na to jesu li bili popunjeni ili ne.
Čak iako nije bilo bijelih putnika, ta su sjedala bila rezervirana. S obzi‑ rom na to da je 70 posto korisnika javnog prijevoza činilo crno stanovništvo, posebice na određenim autobusnim linijama i u određenim područjima takve su odredbe bile doista besmislene. Često se događalo da bi crno stanovništvo moralo stajati nad tim praznim mjestima, a posebno frustrirajuća bila je obveza da crnci moraju kupiti kartu kod vozača, potom sići s autobusa i popeti se na stražnja vrata.
Autobus bi nekad i otišao prije nego što bi stigli ponovo ući, pa bi ostajali na cesti s plaćenim kartama u rukama, a ta je bolesna navada često dovodila i do ozljeđivanja crnaca zbog namjernog zatvaranja vrata prije nego što kroče u autobus. Također, crnci nisu smjeli sjediti nasuprot bijelcima, a vozači su bili isključivo bijelci. Svakodnevno maltretiranje i nepravda u Montgomeryju rezultirali su međusobnim konfliktima unutar crnačkog stanovništva, uključujući i kućno nasilje, mladenačku delinkvenciju i zlostavljanje.
Suđenje Rosi Parks bila je točka s koje više nije bilo povratka. Isti dan, na sastanku predstavnika Ženskog političkog vijeća (Wo‑ men’s Political Council) i udruge NAACP odlučeno je da će umnožiti 35.000 letaka za distribuciju, s porukom: “Još je jedna Afroamerikanka uhićena i strpana u zatvor nakon što je odbila ustati se sa svojeg mjesta kako bi ustupila sjedalo bijeloj osobi. Ovo je već drugi takav događaj nakon slučaja Claudette Colvin u kojem je Afroamerikanka uhićena iz istog razloga. To se mora zaustaviti.
Afroamerikanci imaju prava jer ako se ne vozimo autobusima, ne možemo raditi. Tri četvrtine putnika su crnci, a opet bivamo uhićeni ili moramo stajati pored praznih mjesta. Ne poduzmemo li nešto protiv takvih uhićenja, ona će se nastaviti. Sljedeći put to možete biti vi, vaša kći ili majka. Stoga, molimo sve Afroamerikance da u ponedjeljak u zbnak protesta ne putuju auto‑ busima. Ne vozite se autobusima na posao, u grad, u školu ili bilo gdje… Molimo vas, ne vozite se u ponedjeljak autobusom. Pozivamo sve da danas, u ponedjeljak, u znak prosvjeda, bojkotiraju gradske autobuse. Ako radite, idite na posao taksijem ili pješice. Molimo vas sve, i djecu i odrasle, da u ponedjeljak ne koristite autobuse.”
Ovaj pokret, međutim, već prvi dan suočio se s jednim praktičnim problemom, a to je bio problem prijevoza velikog broja ljudi na posao i u škole u različite dijelove grada. U prvim danima gotovo svi su bili ovisni o prijevozu taksista, koji su prevozili tri čovjeka za uobičajenu cijenu autobusne karte od 10 centi. No, bijela Amerika ubrzo je reagirala odlukom da svi taksisti moraju naplaćivati redovitu cijenu od 45 centi po osobi. Tada su se u bojkot uključili građani koji su imali slobodna mjesta u svojim automobilima. Svaki je dan tijekom bojkota 325 privat‑ nih automobila skupljalo putnike s 43 polazne i 42 odlazne stanice.
S obzirom na to da je odziv ljudi bio gotovo stopostotan, bila je potrebna mnogo bolja organizacija od one na koju su se inicijatori pokreta pripremili, stoga je osnovana MIA (Montgomery Improvement Associaton), građanski odbor za poboljšanje rasnih odnosa, čiji je predsjednik postao Martin Luther King, Jr. S vremenom je rad ureda MIA‑e postao toliko opsežan da su morali zaposliti 10 stalnih radnika, a cijeli pokret financirao se od donacija koje su stizale iz svih dijelova Amerike.
Nezadrživo, slučaj Rose Parks pokrenuo je borbu za prava crnaca u cijeloj Americi, a bojkot autobusnog prijevoza nenadano je prerastao u jedan od najvećih i najuspješnijih masovnih pokreta protiv rasne segregacije u povijesti. Bojkot autobusnog prometa u Montgomeryju, u kojem je tada živjelo više od 50.000 Afroamerikanaca, trajao je ne jedan, već puna 382 dana, od 1. prosinca 1955. do 20. prosinca 1956. go‑ dine. Prva je pobjeda ostvarena nakon godinu dana bojkota, kad je Vrhovni sud SAD‑a odlučio o protuustavnosti odvajanja po boji kože u autobusima. Čin građanskog neposluha Rose Parks doveo je do raspada institucionalizirane segregacije na američkom jugu i otvorio novo poglavlje u borbi za građanska prava.
“Ljudi uvijek govore da se ni‑ sam odrekla svog mjesta u autobusu jer sam bila umorna, ali to nije istina”, napisala je u svojoj bi‑ ografiji iz 1992. Rosa Parks: Moja priča. “Nisam bila fizički umorna, ni umornija nego što sam obično bila na kraju radnog dana. Nisam bila stara, imala sam 42 godine. Ne, jedini umor koji sam osjećala bio je umor od popuštanja i predaje.” “Odlučila sam, bez obzira na posljedice, ostvariti potpunu slobodu na koju polažemo pravo iz povijesnih lekcija.
Kada sam odbila ustati se sa svojeg mjesta, to nisu bili ni poseban autobus ni poseban dan. Samo sam se htjela osjećati slobodno kao i svi drugi, nisam htjela stalno biti ponižavana zbog nečega nad čime nemam kontrolu – svoje boje kože”. Iako je nakon događaja u autobusu postala simbol borbe za građanska prava, u mjesecima nakon uhićenja trpjela je teške posljedice. Medijska izloženost pretvorila ju je u laku metu, usko‑ ro je dobila otkaz, prijetili su joj i maltretirali je. Rosa i suprug bili su prisiljeni odseliti se i krenuti ispočetka. Preselili su se u Detroit gdje ju je afroamerički kongresnik John Conyers 1965. zaposlio u svom uredu. U njegovoj administraciji radila je sve do mirovine 1988. godine. Godinu dana prije umirovljenja, s dugogodišnjom prijateljicom Elaine Eason Steele osnovala je “Institut za samorazvoj Rosa i Raymond Parks”.
Rosa Parks preminula je 24. listopada 2005. godine, u dobi od 92 godine. Umrla je u tišini u svom stanu u Detroitu, godinu dana nakon što joj je dijagnosticirana progresivna demencija. Za Rosu Parks održano je nekoliko memorijalnih službi, a na onoj u Washingtonu okupilo se 50 tisuća ljudi koji su je došli ispratiti na posljednji počinak. Njezino tijelo položeno je na odar u crkvi u Montgomeryju. Nakon komemoracije lijes je prebačen u Washington autobusom nalik na onaj u kojem je svojedobno odbila ustupiti svoje mjesto bijelcu.
