Prof. Letica: Nadam se da nitko pametan Vigilareu „OBEĆANJE“ neće potpisati

Piše: Prof. Slaven Letica, fb

Zašto pišem

Naslov ovog zapisa doslovni je prijevod kratkog eseja Georgea Orwella iz 1946. U njemu glasoviti engleski pisac i novinar pokušava – samom sebi i čitatelju – objasniti što je njega osobno nagnalo na pisanje i učinilo ovisnikom o pisanju.

Jedan od odgovora na pitanje „Zašto pišem“ nalazi u vlastitoj dječjoj osamljenosti i odbačenosti: „Bio sam drugo od troje djece svojih roditelja i između mene i moje braće ispriječila se razlika od pet godina s obje strane, a oca jedva da sam i poznavao prije nego navrših osmu. Zbog toga, a i nekih drugih razloga, osjećao sam se pomalo osamljen pa je to uskoro u mene urodilo odbojnim vladanjem te baš nisam bio jako obljubljen među svojim školskim drugovima. Izmišljao sam priče i razgovarao sa zamišljenim osobama, kao što rade sva osamljena djeca, pa mislim da su od samog početka moje literarne ambicije bile povezane s mojim osjećajem da sam odbačen i podcjenjivan. Znao sam se s lakoćom izražavati i nisam se bojao suočiti s neugodnostima pa sam osjećao da me je to začahurilo u neku vrstu mog vlastitog svijeta u kojem sam mogao podnijeti sve svoje neuspjehe u svagdanjem životu.“

Sebe ne pronalazim u tom odgovoru, ali priznajem da se mogu pronaći u nekim od četiri motiva koje je naveo kao one koji različite pisce – od samoukih novinara, pisaca-birokrata i znanstvenih pisaca do pjesnika i pisaca-književnika – tjeraju na pisanje. Orwell prije nabrajanja i opisa četiriju ključnih motiva pisanja, piše: „Ti mitovi djeluju na svakog pisca, doduše ne uvijek svi jednakom snagom i njihov se odnos mijenja od vremena do vremena u svakom piscu već prema sredini i prilikama u kojima pisac živi i radi“.

Zatim navodi po njemu ključne motive (slijedi tekst iz knjige Odabrana djela Georga Orwella koju je uredio Vladimir Roksandić, a izdao August Cesarec 1983.):

„1. Puki egoizam. Želja da se prikažete pametnim, da se o vama govori, da vas se sjećaju i poslije smrti, da se iskažete pred ostalima, koji su vam se posprdno podsmijevali u djetinjstvu, itd. Laže svatko tko kaže da to nije njegov motiv, i to vrlo jak. Taj motiv nalazimo ne samo u pisaca, nego i u znanstvenika, umjetnika, političara, odvjetnika, u poslovnih ljudi koje prati uspjeh – ukratko, on je svojstven cijeloj kremi ljudskog društva. Velika većina ljudi nije sebična i kad prijeđu tridesetu odriču se osobnih ambicija, u mnogim slučajevima odista ih napusti svaki osjećaj da su uopće netko i nešto – te žive uglavnom za druge ili ih jednostavno samelje prenaporan rad. A uz njih živi i manjina nadarenih, svojeglavih ljudi koji žele svoj život iskoristiti do kraja, a pisci pripadaju tom soju ljudi. Ozbiljni i pravi pisci, usudim se reći, svi su uglavnom taštiji i egocentričniji nego novinari, mada su manje pohlepni za novcem.

2. Estetski entuzijazam. Zapažanje ljepote u vanjskom svijetu ili, s druge strane, u riječima i njihovu valjanom slijedu. Ugoditi srazom ili skladom jednog zvuka uz drugi, sažetošću dobre proze ili ritmom dobro sročene priče. Željeti da se podijeli jedno iskustvo koje smatramo vrijednim i koje ne bi valjalo ostaviti neizrečenim. Estetski je motiv vrlo slabašan u mnogih pisaca, ali čak i pisac pamfleta ili udžbenika upotrijebit će svoje omiljene riječi i izraze koji mu se dopadaju s neutilitarističkih razloga, ili se može zainatiti i odlučno zahtijevati određen tip slova, određenu širinu margine i slično. Osim željezničkog voznog reda, ni jedna druga knjiga nije bez estetskih vrijednosti.

3. Povijesni poriv. Želja da se ljudi i događaji spoznaju u pravom svjetlu, da se iznađu istine i da se sačuvaju za dobro potomstva.

4. Politička svrha. Ovdje riječ “politika” upotrebljavam u najširem smislu te riječi. Želja da se svijet uputi određenim smjerom, da se utječe na ideje drugih ljudi o vrsti društva za koje valja da se bore. Ponovno, nema te knjige koja ne bi bila politički pristrana. Nazor da umjetnost ne smije imati veze s politikom, određen je politički nadzor.“

Kako je među mojim facebook prijateljicama i prijateljima ima mnoštvo pisaca i piskinja (uobičajeni izraz „spisateljica“ nimalo mi se ne sviđa, jer se izvodi iz „spisa“), na njima je da ocijene koliko je Orwellova tipologija motiva bliska njihovom iskustvu.

Veliki je broj majstorica i majstora „pera“, ali i sumeštrica u tom zanatu, na pisanje prisiljen velikom nevoljom: potrebom da prehrane sebe i svoju obitelj.

Što se mene tiče, ja pišem jer me to veseli, posebice posljednjih godina, kada ne moram pisati kako, kao znanstvenik i sveučilišni nastavnik, ne bi izgubio posao.

Danas, kad zapravo živimo u SKRIBOMANSKOJ CIVILIZACIJI teško je pisati onima koji pišu dodvoravajući se čitateljima, čak i onda kad se radi o pisanju zapisa na društvenim mrežama.

Onog časa kad pisac napiše neki tekst, on više nema nad njim nadzor. Sadržaj i recepcija teksta zavise od čitatelja (njegova svjetonazora, znanja, predrasuda, mudrosti, ali i tuposti i zadrtosti) i tu pisac mora računati na mnoštvo nesporazuma.
Najveći broj čitatelja ne poznaje pisaca i zato se događa da o njemu ima pogrešne predodžbe i – pogrešna očekivanja. To posebno vrijedi za čitatelje s društvenih mreža koje svaki pisac zna razočarati, razljutiti, razgoropaditi.

Čitatelj misli da bi o nekom događaju, pojavi, fenomenu ili osobi pisac trebao pisati baš onako kako on to od pisca očekuje, a pisac piše drukčije.

Taj nesporazum između mene kao pisca i mojih čitatelja često mi se događa. Dogodio mi se i posljednjih dana kad sam pisao o, primjerice, izuzetno osjetljivom problemu pravu na prekid trudnoće u ratu silovanih žena: to im je pravo iz političkog koristoljublja osporio mudroslov i talijanist dr. Nino Raspudić. Ta me je činjenica iskreno naljutila, jer nije MOST-ov „kapitalac“ nije pokazao ni trunke razumijevanja za – svim muškarcima, ali i većini žena – neshvatljivu traumu tog zastrašujućeg RATNOG ZLOČINA.

Veliki papa, sveti Ivan Pavao II., duboko odan načelu o svetosti života od začeća do prirodne smrti, u svom Pismu ženama iz 1995. iskazao je razumijevanje za patnje žena žrtava ratnog i mirnodopskog seksualnog nasilja: „U takvim uvjetima (ratnih i drugih silovanja – op. S.L.) odluka za pobačaj, koji uvijek ostaje teškim grijehom, više je zločin koji treba pripisati muškarcu i zamršenim odnosima u toj okolini, nego odgovornosti žene. Moja zahvalnost ženama pretvara se u usrdni poziv da svi, osobito države i međunarodne ustanove, učine što je potrebno da bi se ženama povratilo puno poštovanje njihova dostojanstva i njihove uloge“.

Javna izjava dr. Nina Raspudića, izrečena na N1 televiziji, kako bi pravo na pobačaj i mogućnost pobačaja uskratio svim, pa i silovanim ženama, u tom je pogledu bio njegov pokušaj da zbog političkog koristoljublja – dodvoravanja religijskim fundamentalistima, kako bi od njih dobio glasove – bude veći svetac pokreta Za život od svetoga Ivana Pavla II.

Evo što je „kapitalac“ političke sekte MOST točno izjavio: „Mali je postotak silovanih žena koje se na to (pobačaj – op. S. L.) odlučuju. Imamo svjedočanstva djece koja su začeta u silovanju u BiH. Uspjeli su se realizirati kao sretne osobe. Nemam pravo određivati tko ima pravo živjeti, tko ne“.

Na istom je tragu i prijedlog „Obećanja“ koje je udruga Vigilare ovih dana svim sudionicima izbora poslala na potpis:

OBEĆANJE

Kao kandidat na izborima za zastupnike u Hrvatskom saboru 5. srpnja 2020., ako budem izabran za zastupnika, javno obećavam da ću, zajedno s drugim kandidatima potpisnicima ove izjave, za vrijeme svojeg mandata:

1. podnijeti prijedlog zakona za potpunu zaštitu nerođenog djeteta (u prvoj godini mandata);
2. trajno i javno zalagati se za potpunu zabranu ubijanja nerođene djece, npr. izmjenom zakona ili Ustava;
3. u svim javnim istupima nedvosmisleno zalagati se za zaštitu života od začeća do naravne smrti;
4. podržavati svaku „za život” inicijativu

Nadam se da nitko pametan to „OBEĆANJE“ neće potpisati. Ne sumnjam da će ga Nino Raspudić i MOST-ovci potpisati.

Moj odgovor na pitanje Zašto pišem dade se naslutiti iz sadržaja ovog zapisa: Između ostalog i zbog toga da monopol na javnu riječ ne bi dobili ljudi koji imaju pravo na slobodno izražavanje, ali ne i pravo na nametanje, vlastitih mišljenja i uvjerenja onima koji imaju drukčija mišljenja i uvjerenja.

Simbol ispruženog srednjeg prsta nasljeđe je Mediterana: Evo kada je posebno učinkovit

Facebook Komentari