Profesori Pravnog fakulteta odgovorili Udruzi hrvatskih sudaca: Uvredljivim i difamatornim jezikom pokušavaju utišati javnu kritiku sudskih odluka

Nakon što je Udruga hrvatskih sudaca (UHS) u petak izdala priopćenje u kojem žestokim rječnikom kritizira medijske istupe ‘pojedinih pravnika, uključujući i profesore pravnih znanosti te profesora „opće prakse“’, a u vezi odluke Visokog prekršajnog suda u pogledu pokliča ‘Za dom spremni’ na početku pjesme ‘Bojna Čavoglave’ Marka Perkovića Thompsona, u nedjelju su se s reagiranjem oglasili sveučilišni profesori zagrebačkog Pravnog fakulteta Alan Uzelac, Zlata Đurđević i Đorđe Gardašević.

U nastavku u cijelosti donosimo reagiranje spomenutih troje sveučilišnih profesora.

– Udruga hrvatskih sudaca (UHS) je u subotu na svome portalu objavila priopćenje u kojem reagira na više medijskih komentara na odluku Visokog prekršajnog suda, uključujući i tekst Jutarnjeg lista u kojem tri sveučilišna profesora pravnih znanosti komentiraju odluku sjednice svih sudaca toga suda. Priopćenje o kojem je riječ uvredljivim i difamatornim jezikom pokušava utišati javnu kritiku sudskih odluka, čak i onda kada ona dolazi iz akademskih krugova. U nepotpisanom tekstu, sastavljenom bez mogućnosti da se šire konzultira članstvo te udruge, autor ili autori priopćenja u bitnome poručuju da profesori pravnih znanosti, koji su specijalisti u područjima o kojima su davali izjave, nisu uopće pročitali relevantne akte i propise. Uvjereni smo da takvo priopćenje udruge koja bi se trebala skrbiti za visoke stručne standarde u radu sudbene vlasti predstavlja težak udarac ugledu sudbene vlasti te da šteti sudačkoj neovisnosti i stručnim interesima sudaca.

Kao profesori Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu koji smo zasebno i bez uzajamnih konzultacija na upit novinara dali identične ili vrlo slične ocjene o odluci o kojoj je riječ, želimo naglasiti da ostajemo pri svojim izjavama te da su one utemeljene na elementarnim znanjima predmeta koje predajemo na studiju prava. O odredbama čl. 38. do 40. Zakona o sudovima, koje prema priopćenju UHS-a uopće ne poznajemo, predajemo studentima te pišemo znanstvene radove, jednako kao i o temama zakonske i ustavne nadležnosti sudova i pojedinih sudskih tijela, razlikovanju činjeničnih i pravnih pitanja, pravnim shvaćanjima sudova, unutarnjim izvorima prava te njihovoj hijerarhiji. Rado bismo upoznali neimenovane osobe iz izjave UHS-a koje bolje razumiju ovu “problematiku” kako bismo s njima argumentirano razmijenili svoje stavove o ovim temama.

Javnosti radi želimo ponoviti da se u državi utemeljenoj na vladavini prava nadležnost i sastav sudova uređuju zakonom. O prekršajima po zakonu odlučuje u drugom stupnju Visoki prekršajni sud u vijeću od tri suca (čl. 97. ZP). I inače po Zakonu o sudovima sudovi u drugom stupnju sude kao suci pojedinci ili sudska vijeća (čl. 7. ZS). Sudski odjeli i sjednice svih sudaca su po Zakonu o sudovima tijela sudske uprave koja uz to obavljaju određene druge poslove, pa tako mogu i raspravljati i o ujednačavanju sudske prakse, ali nisu nadležni odlučivati u konkretnim predmetima. Razmjena mišljenja koja može pomoći sucima da sagledaju sve argumente je korisna, pa stoga i Zakon o sudovima propisuje da se na sjednice sudskih odjela može pozvati profesore prava, znanstvenike i istaknute stručnjake (čl. 40. st. 3. ZS).

Zakonom o sudovima ovlašćuje se sudske odjele da većinom glasova zauzimaju pravna shvaćanja, to jest donose apstraktni stav o tome kako većina sudaca u sastavu suda ili odjela shvaćaju (tumače) određene pravne norme. Time se sjednice ovih tijela ne ovlašćuje da sude u konkretnim pravnim stvarima, što je upravo bila učinila sjednica svih sudaca Visokog prekršajnog suda. Napominjemo da ovime nisu samo prekršene ustavne i zakonske odredbe o nadležnosti, nego je također snagom “demokratskog centralizma” nametnuta proturječna odluka koja odstupa od ranije prakse VPS-a (koju vijeće svih sudaca VPS-a navodno i dalje podržava) da bi se ta praksa u konkretnom slučaju izuzela iz primjene. Time je u postupku u kojem nije osigurana kontradiktornost i u kojem se nisu saslušale stranke donijeta arbitrarna odluka od strane nenadležnog tijela, čime se odstupilo i od nekih temeljnih ustavnih postulata: podjele funkcija između sudbenih i upravnih tijela, prava na pošteno suđenje, prava na zakonitog suca, neovisnosti sudaca i sudskih vijeća koje smiju odlučivati samo na temelju zakona, a ne i prisilnih uputa drugih tijela te pravila da se sudska odluka može donijeti samo u propisanom zakonskom postupku, a mijenjati samo povodom zakonom propisanih pravnih lijekova.

Odluka koju je na sjednici svih sudaca donio Visoki prekršajni sud nije pravno shvaćanje već utvrđivanje pravnorelevantnih činjenica u konkretnom predmetu. To može potvrditi već i površni pregled ranijih pravnih shvaćanja Visokog prekršajnog suda kao i Vrhovnog suda RH u kojima takve prakse nema. Niti jedno od njih ne sadrži činjenični opis prekršaja i kaznenog djela iz konkretnog predmeta već isključivo tumačenje pravne norme, niti jedno ne sadrži ime okrivljenika, konkretnu pjesmu, skladbu ili tekst, dužinu izvođenja pjesme i sl. Da bi se donijelo pravno shvaćanje potrebno ga je formulirati kao tumačenje apstraktne pravne norme, a ne kao podvođenje konkretnog činjeničnog stanja pod pravnu normu.

Pod krinkom načela zakonitosti i ujednačenosti sudske prakse, višekratno se krše upravo ova dva načela. Prvo davanjem uputa ili direktiva sucima Visokog prekršajnog suda, a drugo nepoštovanjem odluka Ustavnog suda. Uspostavljanjem obvezujuće upute prekršeno je načelo interne sudačke neovisnosti koje je prema stavu Venecijanske komisije jednako tako važno kao vanjska sudska neovisnost. “Svaka sutkinja bez obzira na njezin položaj u sudskom sustavu, izvršava jednaki autoritet da sudi. U suđenju ona mora biti neovisna u odnosu na druge suce kao i na predsjednicu suda ili druge sudove.“ (CDL(2007)003 at 61). Ujednačavanje sudske prakse prema nižim sudovima se vrši prvenstveno kroz sustav pravnih lijekova, a u okviru viših sudova zauzimanjem pravnih shvaćanja koja međutim ne ovlašćuje te sudove da donose odluke o podvođenju konkretnih činjenica pod pravnu normu.

Međutim, provalija u koju je upao Visoki prekršajni sud uvjetovana je prirodom pravne norme koja je apstraktno slijepa i nije podložna iznimkama za određene pojedince. To je pravna srž neustavnosti i nezakonitosti odluke Visokog prekršajnog suda.

Sudovi sude na temelju Ustava, zakona, međunarodnih ugovora i drugih važećih izvora prava (čl. 115. st. 3. Ustava RH). U izvore najvišeg ranga ubrajaju se i odluke Ustavnog suda. Odluke i rješenja Ustavnog suda obvezatni su i dužna ih je poštovati svaka osoba, uključujući i sudove. S druge strane, sudovi ne sude na temelju preporuka tijela koje je osnovala Vlada. Stoga je i Ustavni sud RH u svom Priopćenju vezanom uz odluku sjednice svih sudaca Visokog prekršajnog suda RH uputio na svoje ranije odluke, a to su odluke od 25. svibnja 2016., 18. listopada 2016, 8. studenog 2016. i 10. listopada 2017.

Ignorirajući navedene odluke Ustavnog suda, suprotno tvrdnji Visokog prekršajnog suda, krši se zahtjev za ujednačenošću sudske prakse u smislu odluka Europskog suda za ljudska prava te se daje prednost preporuci Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima koja je ad absurdum podržala odluke Visokog prekršajnog suda, a ne odlukama Ustavnog suda. Nakon što je Ustavni sud potvrdio odluke Visokog prekršajnog suda kao ispravne, zauzeta pravna stajališta u tim odlukama su postala konstitucionalizirana i njih više niti jedan redovni sud, pa niti Visoki prekršajni sud ne može mijenjati, a kamoli zauzimati kvazi pravna shvaćanja, piše Jutarnji list.

Prof. dr. sc. Alan Uzelac

Prof. dr. sc. Zlata Đurđević

Izv. prof. dr. sc. Đorđe Gardašević’

Facebook Komentari