Minimalističkim programom kod preuzimanja predsjedničke funkcije Zoran Milanović najavio je da bi se i u političkim pitanjima, a ne samo u pitanjima ukusa, mogao uvelike razlikovati od svih svojih prethodnika. Što je kod njega stil, što stav, a što karakter, to će biti na stalnom ispitu do kraja mandata. Bilo je od prve jasno da počinje predsjednička vlast koja neće biti što je bila. Milanović nije tip političara koji se želi svidjeti, najmanje pod svaku cijenu; želi se istaknuti.
Zato mu za prvi predsjednički nastup nije trebalo društvo; zbio je nekoliko desetaka uzvanika i prijatelja u najprostraniju dvoranu nekadašnje Titove vile, ne brinući se za sitničarske kritike koga je izostavio ni kako će odabrana pjevačka diva otpjevati “Lijepu našu”. Izolirao se u budući radni prostor: kao da je raspolagao povjerljivim informacijama kad je ograničavao okupljanje na Pantovčaku, samo koji tjedan prije nego što će koronavirus zavesti drastične zakone društvene izolacije i u Hrvatskoj.
Od Milanovića je neplanirano počelo vrijeme sveopće distance koja u vrhovima hrvatske politike traje i nakon što je zloglasni virus protutnjao zemljom.
Netipično za njega, novi se predsjednik držao striktno slova prisege; oglašeni bezbožnik zazvao je Božju pomoć, iako su i njegovi neistomišljenici, ili protivnici, priželjkivali da se ogriješi o prvu protokolarnu obvezu, da ga mogu jače napadati. Mogao je Bozaniću uzvratiti i drukčije, osim da ga ne pozove na svečanost, budući da je kardinal u kampanji doveo u sumnju dogmu da je svaka vlast od Boga kad je činio razliku između kandidata, a s čestitkom pobjedniku otezao do granice (ne)pristojnosti.
Neki su u tome vidjeli prvi znak da novi predsjednik neće svima biti po volji i da se iza početnog ispitivanja snaga skrivaju dublja neslaganja. I ne samo između Milanovića i Kaptola, ti su odnosi uvijek bili obostrano zategnuti i ne bi trebali biti bitni za stabilnost (laičke) države, nego između novog predsjednika i drugih aktera državne vlasti. Iako je višekratno obećavao da će pustiti Vladu da vlada, to nije bilo dovoljno jamstvo da se neće nastaviti sukobi u vrhu države. Milanovića je dočekala hladna atmosfera, kao da “strano tijelo” upada u HDZ-ovski prostor vlasti.
Treba li podsjećati da je Zoran Milanović pobijedio na programu normalne Hrvatske i na obećanju da će biti njezin budući normalni predsjednik. Normalnost je bila polemička platforma u odnosu na prethodnicu koja se – stvarno nenormalno – gurala uporno ljudima u njihove domove, a da im, najčešće, nije imala što reći. Novi je predsjednik svoju funkciju htio obnašati normalnije; u praksi to znači linijom težeg otpora, da ne bi bio dosadni kritičar vlasti a da bude zaštitnik građana i čuvar države. Kad se do kraja ogoli, na to se svodi skromna predsjednička funkcija.
Okolnosti su njegovu koncepciju predsjedničke vlasti radikalno primijenile: normalni predsjednik pao je u nenormalno vrijeme! Neopazice bi prošlo njegovih prvih sto dana da se nije normalno svrstao uz stručnjake koji su sjajno vodili borbu protiv korone (dok se nisu dali politici), da nije normalno stao na stranu pogođenog Zagreba i da nije nenormalno povećao distancu prema nekim manifestacijama državne politike koje odudaraju od njegovih uvjerenja o demokratskoj državi.
U Milanovićevoj projekciji predsjedničke funkcije, šef države ne bori se za vlast; nju su birači dali u ruke drugim veleposjednicima, a njemu ostavili da se brine o državi, da je čuva od svih zloporaba, najviše od vlasti same; razmjeri pohlepe dosežu do pravog paroksizma. Kad bi mogao, novi bi predsjednik mijenjao taj negativni odnos, i težište od domovine prebacivao na demokraciju, a od nacije prema građaninu. No u hrvatskim uvjetima to bi graničilo s kopernikanskim obratom na koji nacija nije spremna, a građani nisu pripremljeni. Zato Zoran Milanović sliči kapetanu koji tanker pun goriva okreće u tjesnacu. Otvoreno more čini se dalekim.
Birači su, čini se, dobro razumjeli da s Milanovićem ne može biti dosadno, čak i da sve drugo bude normalno; kolektivno stanje duha sasvim odgovara opisu koji je svojedobno, u vrijeme nekih drugih virusa, dao Albert Camus – da su ljudi “nezadovoljni svojom sadašnjošću, nezadovoljni prošlošću, lišeni budućnosti”. U takvim depresivnim uvjetima izglasali su predsjednika koji neće biti ni strogi Franjo Tuđman ni prpošni Stipe Mesić ni intelektualni Ivo Josipović ni estradna Kolinda Grabar-Kitarović; izabrali su Zorana Milanovića s reputacijom nepredvidljiva čovjeka, a da nisu bili do kraja sigurni da ne kupuju mačka u vreći; glasali su za promjene, iako su mogli znati da ne daju glas političaru koji se isticao velikim promjenama, dok je za promjene imao prvu priliku. Jedan dio ljevice, osobito one salonske, ne može oprostiti Milanoviću što nije vodio ljeviju politiku kad je bio na vlasti, a na desnici se na njega gleda s nepovjerenjem, osobito u konzervativnom dijelu nacije koji još nije izišao iz političkoga šatora.
Promjeni na Pantovčaku išlo je u prilog i to što su ljudi na svim stranama siti neispunjenih obećanja, obmana i prijevara; na tome se zasniva posvemašnje, skoro planetarno, nepovjerenje u politiku i političare, sumnja u državu i u njene institucije. Takvi tumori nagrizaju današnju praksu demokracije u demokratskome svijetu: birači uglavnom traže manje zlo. Kad se o njegovu izboru radilo, Milanović je djelovao politički uvjerljivije; to je presudilo u dvoboju koji je – poslije Franje Tuđmana – u većini takvih borbi završavao pobjedama ljevice. HDZ-u na Pantovčaku ne cvatu ruže. Vjeruje li Vladimir Šeks da bi u tome parku mogao zasaditi novu HDZ-ovu aleju, ako stvarno pokrene proces “impeachmenta”? Zna li se kako je država (ne)uređena, u Hrvatskoj bi opoziv predsjednika bio puno kompliciraniji nego u samoj Americi. Zato ga i Milanović zaziva, ne bi li, u svome stilu, istjerao vuka tjerajući lisicu.
Turbulencije u vrhovima države nisu s Milanovićem počele niti s njime završavaju; samo su se zaoštrile u nekim političkim pitanjima današnje države, a pogotovo njene neslavne ratne prethodnice, s kojom novi predsjednik nije na “ti”, iako je u njoj imao svoga “didu”. Od Jasenovca preko Okučana do Zagreba, šef države se u svečarskim prilikama odvajao od ostatka vladajućeg državnog postava, riječju i(li) djelom; zbog “soliranja” predsjednika Republike, HDZ-ov mu je par još otvorenije okrenuo leđa.
Sukobi na vrhu države poprimaju razmjere ozbiljne državne krize, s dobrim izgledima da se izliju iz korita kakve-takve podnošljivosti. Nije sve do novog predsjednika; kod nekadašnjeg ustaškog logora, Milanović nije mogao podnijeti ni pomisao da bi se oko toga stratišta, pod egidom HOS-a, mogla tolerirati lozinka iz doba “najstrašnijeg moralnog i političkog posrnuća u modernoj hrvatskoj povijesti”, kako će sam objasniti svoj zaoštreni stav prema ustaštvu; na poprištu jedne od najvećih hrvatskih pobjeda iz Domovinskog rata, Milanović je napustio svečanost da ne bi gledao kako se – prije njegova vijenca, što za ukupni politički dojam i nije najbitnije – polaže vijenac s insignijama “za dom spremni”, što je puno bitnije za ocjenu toga skandala; od nekoliko pozornica, na kojima se odvijala proslava Dana državnosti, uzeo je samo simboličan udio kod polaganja državnog vijenca, izbjegavši ustaljeni Te Deum i staromodnu smjenu straže na mjestu smaknuća najslavnijeg hrvatskog pobunjenika.
Gleda li se samo politički, Milanović može imati pravo na izdvojeno mišljenje u državnome poglavarstvu; strogo pravno, ili formalno, njemu je na Dan državnosti mjesto ondje gdje ga zakon postavi, čak i kad se sa zakonom ne slaže.
Da je običan građanin, da može neobavezno govoriti što mu padne na pamet, i da nije član HDZ-a, da ne mora braniti svoju stran(k)u, Zoran Milanović mogao bi lakše dokazivati da hrvatska država nije pravno konstituirana kad i njen višestranački Sabor i da ima dva druga, jača datuma kad je isti Sabor, s HDZ-ovom većinom, raskidao veze s Jugoslavijom. Možda put prema političkom konsenzusu vodi preko toga da se ustavni stručnjaci izjasne koja je odluka jača, da se Dan državnosti ne bi seljakao od izbora do izbora.
Nije netočno da se najviše pamti 30. svibnja, ali ne zato što je na taj datum stvarno stvorena država, nego zato što se na taj dan država godinama slavila u teško vrijeme kad je Hrvatima više značila nego što danas znači. Budu li se na tome mjestu kopali stranački rovovi, u njih će i dalje upadati država, na žalost državljana koji zaslužuju i trajniji kalendar državnih blagdana. I štošta drugo zaslužuju, što im njihova država duguje.
Može izgledati da se Zoran Milanović bori za pravu stvar, ali da to ponekad čini na krivi način; da postavlja dobra pitanja, a da ne daje uvijek dobre odgovore. Zato onima koji ne vide protiv čega se bori može izgledati da se nekad bori sam sa sobom, a nekad s vjetrenjačama. Na dublji pogled, i nije tako. U Jasenovcu se izjasnio protiv simbola ustaškoga režima, u demokratskoj i europskoj državi općenito, a osobito na mjestu ustaških zločina i oko njega; bio bi sasvim u pravu da nije rekao kako treba “baciti” HOS-ove spomenike, umjesto da se zauzme za to da se povuku, i takvi spomenici i odobrenja za njihovo korištenje.
Ako Franjo Tuđman nije pristajao na domobranske kompromise između ustaške i demokratske Hrvatske, ne mogu pristajati ni njegovi nasljednici, ni sljedbenici, ako pod istim pojmovima ne misle na različite stvari. I u Okučanima bi bio potpuno u pravu da Domovinski rat odvaja od kompromitirajućih političkih sadržaja da je pokazao više poštovanja prema onim gostima i onom (nemalom) dijelu javnosti koji se s njime slaže da Hrvatska nije stvorena na ustaškim “vrijednostima”. HOS-u se ne može oduzeti zasluga da se borio za Hrvatsku. Ali mora li se zbog toga priznati da su se Hrvati za državu 1990-ih godina borili pod ustaškim znakovljem? U Zagrebu bi bio više u pravu što i na pitanju Dana državnosti ne pristaje na koncepciju stranačke države, da se držao zakona s kojima se i ne slaže.
A što se njegovih kritičara tiče, oni bi mogli paziti više da ih nesolidarnost s predsjednikom ne odvede u neku drugu solidarnost. Thomas Mann je na tu temu jasno napisao da postoji tolerancija koja “postaje zločin kad se proširi na zlo”.
Dvije polovice izvršne vlasti zaoštravaju sukobe pred izbore koji su Milanoviću manje važni nego Andreju Plenkoviću. S državnim aferama koje očekivano niču kao gljive poslije kiše, njemu, ako hoće, mreža lovi i dok spava. Može i on biti izborna tema; nije sigurno da oni koji bi je pokrenuli ne bi imali više štete od njega. Od Milanovićeva dolaska na Pantovčak vladajuća ekipa s drugog brda stala je ograđivati svoj prostor po sistemu koji nije neustavan – da veći dio pripada Vladi, a da se manji dio dijeli.
On se sam pomirio s tim da ne drži vlast, ali da predsjeda državom; tako se i postavio: ne lupa šakom po stolu, niti prijeti premijeru da će zvati njegove ministre. Ali, sve više se oslanja na svoju čvrstu vezu s građanima da bi obranio svoj legitimitet. Milanović dobro zna da je javnost njegov saveznik; nekad i nju iritira, što je manje zlo nego da joj podilazi. Ograničen na uski ustavni teren, uspostavlja komunikaciju s nosivim institucijama zemlje iz gospodarstva, znanosti i kulture, a sa zapostavljenim vitalnim snagama iz civilnoga društva gradi privilegirane odnose.
Iako ne drži vlast, s takvom politikom želi pokazati da podržava kreativnu Hrvatsku u vrijeme kad zemlja sve više ovisi o svojim neiskorištenim kreativnim potencijalima. Toliko je starih i novih primjera neobjašnjive (i neobjašnjene) zloporabe državne vlasti, da Zoran Milanović nije bez izgleda u borbi da rehabilitira (pravnu) državu, ako se sam oslobodi slabosti koje mogu kompromitirati njegovu borbu.
Ali, i u politici, čovjek snuje, a okolnosti presuđuju. Zoran Milanović je u kampanji hladnokrvno izbjegavao zamke koje su mu postavljane ne bi li potvrdio da i dalje ima slabost kratkog fitilja; nije se dao isprovocirati od “vanjskih provokatora”. Nekad je on sam svoj neprijatelj: ako hoće dokazati da će stvarno biti “predsjednik s karakterom”, ne bi smio igrati ruski rulet, da mu sudbina ovisi o sreći.
Karakter je kvaliteta i u politici u kojoj se posvuda motaju tipovi koji nemaju uvjerenja, ni drugoga zanimanja da mogu riskirati u borbi za uvjerenja; može postati i slabost, ako karakter upravlja čovjekom, umjesto da čovjek upravlja karakterom. Ne da, u konačnici, karakter formira dvostruke ličnosti, oportuniste i licemjere, nego da nagrađuje uvjerenje, borbeno u obrani svoga stava i otvoreno za drukčije stavove. Borbe se u politici ne vode samo protiv drugoga, nego i protiv sebe. Još je Moli?re preporučivao: “Sakrijte onu stranu koju sami ne biste htjeli vidjeti.”
Da je Zoran Milanović običan građanin, imao bi sto razloga da kritizira ponudu na političkom tržištu i da objavi da izlazi iz igre (“Bez mene”); kadrovska i idejna devalvacija traje od osnivanja države, bez neke vidne naznake da će se za mjesec dana zaustaviti devalvacija koja raste sa svakim novim ciklusom, i dodatno ugrožava povjerenje u vlast i u politiku.
Političari su izgubili dvije temeljne vrijednosti koje krase dobru politiku: moralnost i hrabrost. Politika više nije ni zanat, ona je prečesto samo nagrada za upornost, češće zlo nego nužnost. Hrvatska nije izuzeta iz tog rušilačkog trenda, koji i Ameriku baca na koljena; trebat će dobro promisliti što u našoj zemlji treba sve (u)činiti da ne bude na začelju Europe.
Hrvatska se mora spašavati sama, neće je spasiti Europa, niti će joj u Bruxellesu dijeliti milijarde na lijepe oči. Treba joj vlast koja će u Bruxellesu braniti suverenost, a u Hrvatskoj braniti Europu. Političke stranke ne daju dovoljno jamstva da se neće opet postaviti kao “udruge građana” koje će, kako je njihovu lošu stranu opisao nekonvencionalni kritičar politike Ivan Rogić-Nehajev, biti “korist za sebe”, a “šteta za društvo”. Razumljivo je što se predsjednik Republike postavlja iznad političkih stranaka; ima samo jedan glas, da bi odlučivao izborima.
Ali, drži zlatnu dionicu; može motivirati birače da 5. srpnja izađu na burzu i da ulože svoje glasove na prave akcije. Svaki se glas jednako računa: u demokraciji, kako je govorio Michel Serres, “posljednji imbecil ima ista prava kao nobelovac”! Nitko ne može jamčiti da će Hrvatska s Milanovićem na Pantovčaku dobiti na Markovu trgu vlast koja joj treba; dobit će vlast kakvu zaslužuje, piše Večernji list.
