Dražen Petrović: Sjećanje na legendu

Prva reakcija je bila “zaboravi”. Taman ono što svaki urednik “obožava” čuti kad naručuje priču od novinara. Ali kad misliš da nemaš što ispričati, bolje je i ne započinjati priču. U ovom slučaju je to bila priča o Draženu Petroviću.

Svako od nas koji smo imali privilegij uživo ga gledati, bili tada mali, malo veći ili odrasli, ima neku svoju sliku, osobni doživljaj, neki detalj koji se nije samo urezao u naše pamćenje, nego je ostao dio nas. Ali Dražen je i 27 godina nakon smrti “živ” među ljudima intenzivnije od mnogih koji hodaju rame uz rame uz nas, a internet vam nudi bezbroj priča, svjedočenja, utakmica, detalja.

Osobna priča bi bila “pretanka”, ali postoji čovjek koji je ispratio cijelu karijeru Dražena Petrovića, iz dana u dan u Sportskim novostima. A prvo sjećanje Nevena Bertičevića na Dražena nije iz dvorane, nego…
– Aerodrom u Zagrebu. Putovao je s nekom reprezentacijom, imao je afro-frizuru i hodao je nezgrapno kako je on već hodao kad je bio mlađi.

Ne pamti odavno ni gdje su išli ni koja je godina bila, ali ostao je dojam…

– Baš mi je izgledao košarkaški, s tom frizurom, hodom.

Prve Draženove utakmice koju je gledao se ne sjeća, ali se sjeća bezbroj onih koji su došle kasnije, od Šibenika, preko Cibone i Reala do NBA lige.

– Jedino ga nikad nisam gledao u Netsima. Uživo, na televiziji sam gledao.
Nismo daleko došli s pokušajem prisjećanja prvog razgovora oči u oči, ali se Neven itekako sjeća kakav je Dražen bio sugovornik.

– Ako kažem da je bio profesionalan onda će netko to shvatiti da baš i nije bio zahvalan sugovornik za novinare, ali to je krivo. Bio je jako dobar sugovornik jer je uvijek bio egzaktan. Nisam s njim pričao viceve ili imao nekakvu zafrkanciju kao s nekim drugim sportašima, recimo Goranom Ivaniševićem, ali on je uvijek znao sve što se događalo u sportu i nikad to nije bila priča samo o njemu i njegovim utakmicama.

Kako je Draženov um funkcionirao i kako je kompjuterski pohranjivao brojke i činjenice Neven će opisati primjerom iz jedne utakmice.

– Cibona je igrala s Partizanom i tijekom utakmice znao je dobaciti novinarima koliko je u tom trenutku zabio, koliko trica. Kad je završilo opet je rekao i ukupni broj poena i broj trica. Odgovorio sam mu “nisi toliko”, spomenuo sam dva poena manje ili više, ne sjećam se više točno, i dobio odgovor “provjeri još jednom, krivo si izračunao”. I bio je u pravu, ja sam pogriješio.

Poznata je priča o tome koliko se u dresu Šibenke palio na Cibonu, poruke koje je ostavljao bratu Aci na vratima sobe kad bi ovaj dolazio u Šibenik u dresu zagrebačkog kluba: “Zabranjeno za igrače Cibone”. Svjedočio je mnogim od tih okršaja na terenu i Neven.

– Jako je volio te borbe s Acom i neću reći da je bilo krvavo, ali nije bilo ni daleko od toga. Znao se i podmetnuti bratu da ovaj napravi faul u napadu, “istjerati” ga iz igre zbog prekršaja, a čak je i njihova sveprisutna majka, koja je čučala ispred vrata svlačionice nakon svake njihove utakmice, naletjela na zid i hladan odgovor “nećeš ti meni više doći na utakmicu”.

Svakog je žalio pobijediti i to uvijek, nije tu bilo sentimentalnosti, prema bratu, prijateljima, bivšem klubu…

Već smo 25 godina bez velikana: ‘On je spojio generacije od Giergie do Kukoča! To je nestvarno‘
– Uvijek je bio nemilosrdan prema protivnicama, on nikad nije razmišljao na način “zabit ću deset manje jer je to moja Šibenka ili moja Cibona ili nama ne treba, a njima je neophodno”. Toga kod njega nije bilo. Sjećam se jedne utakmice Cibone protiv Šibenke, toliko ih je natrpao da je to bilo strašno, navijači Šibenke su vikali “nemoj Dražene, nemoj Dražene”, a on je trpao i trpao.

– Cibona je u jednom trenutku bila apsolutno dominantna, prije nego se pojavio onaj nešto slavniji Split, i bilo je utakmica u Prvenstvu Jugoslavije u kojima je bilo izvjesno i prije početka kako će završiti. Nekim igračima se takve utakmice baš i nisu igrale, ali onda bi ju mirno dali u ruke Draženu i on je to naravno uredno rješavao s 30 ili više poena. To je bila nekakva norma koju je uredno isporučivao, bez obzira protiv koga se igralo.

No, ako se dobro sjećamo, nije Dražen baš bio dobrica na terenu.
– On je uvijek bio u blizini nečega što se događalo, ako je trebalo nekoga zveknuti u prolazu, on bi to uredno napravio. Nije baš bio sklon “odjuriti na barikade” i mlatiti se jedan na jedan, ali da je znao zaletjeti se, nekoga zveknuti i maknuti se, to je. Bio je prilično tvrd igrač, nema diskusije, i nije bilo popuštanja.

To je, kaže Neven, bila glavna karakteristika njegove igre.
– Nije bilo popuštanja, nikad. Bez obzira na ime protivnika i značenje utakmice. Nije on uvijek u najvećim utakmica bio najveći, ali to je tako, ne možeš uvijek, ali puno puta sam napisao i to nije nikakva floskula, njegovi suigrači su uz njega izgledali bolje, nego što su bili na nekim utakmicama.

Sposobnost da ono što je bilo ostavi iza sebe i okrene se idućem danu, idućem koraku, novom izazovu… I po tome Neven posebno pamti legendarnog košarkaša.

– Osobno se ne mogu sjetiti da mi je ikad nakon nekog poraza rekao “ja sam tu nešto zajebao, krivo napravio”. Djelomično, ajmo reći i zato što najčešće i nije, iako nema igrača koji ne zaj…, ali on je jednostavno imao takav nastup. A njegov stav je uvijek bio isti: “izgubili smo i ja tu ništa ne mogu, napravio sam najviše što sam mogao, nije bilo dovoljno – nije, sutra je novi dan”. To je njega krasilo cijelu karijeru. On nikad nije živio od onoga što se dogodilo jučer, nego je uvijek živio za neki novi dan i novu nadu. I da, bilo je puno onih koji su pokušali objasniti taj njegov stav, pa čak i onih fatalnih kako se uvijek žurio nešto napraviti kao da je znao neću dugo živjeti.

Neven je imao stalnu komunikaciju s Draženom i dok je on igrao u NBA. Ili, u početku sjedio u NBA ligi u Portlandu.
– On je jednostavno znao da mora otići u Ameriku jer to je bilo jače od njega, on se htio tamo na svaki način pokazati i dokazati. U tim danima u Portlandu znao mi je reći “ja sam najskuplje sam plaćen gledatelj, sjedim u prvom redu i primam dolare za gledanje utakmice”. Ali nije mu palo na pamet odustati i bilo je samo pitanje trenutka kad će se dogoditi ono što je ostvario u Netsima gdje je zapravo pokazao da igrački apsolutno pripada u NBA. Iako ni u tom razdoblju se nisu sve stvari dogodile onako kako su realno trebale i kako je zaslužio. Jedne godine je izabran u treću petorku NBA lige, a iako je bio na nekom visokom prosjeku nije bio izabran za All Star utakmicu i to je nešto što ga je najaviše smetalo. I zbog toga nikada nije pristao doći pucati trice, njegova poruka je bila jasna “ako vam nisam dovoljno dobar za igranje, neću ni gađati trice, neka vam to radi netko drugi”.

Što vi mislite, je li Dražen u trenutku kad se dogodila tragedija bio na korak do povratka u Europu ili bi ostao u NBA ligi?

– Nakon njegove smrti Aco je među njegovim stvarima pronašao papirić s nekoliko imena klubova, ne znam kojim su redoslijedom bili napisani, ali bio je tamo i Houston kojem je uvijek puno zabijao, bili su New York Knicksi koji su u to vrijeme bili najbolja ponuda od svih… Bila je i priča da će sa Stojkom Vrankovićem, s kojim je bio kuhan i pečen, otići u Panathinaikos koji mu je nudio 2 milijuna dolara što je tada bila ogromna lova…

Na žalost, njegova smrt je prekinula sva nagađanja i ne znam, doista ne znam što bi izabrao, piše Jutarnji list.

Facebook Komentari