Čeka se HAVC: Scenarij za film o crnom izborniku boksačke reprezentacije NDH je spreman

Foto: Wikipedia

Sve što se posljednjih dana događa u Americi i što je uzrokovalo burne ulične prosvjede usred pandemije – rasizam, diskriminacija, policijska brutalnost usmjerena prema Afroamerikancima – nasljeđe je duge povijesti rasne nesnošljivosti u SAD-u.

Ako ubojstva crnih Amerikanaca nekažnjeno prolaze do dana današnjeg, možemo samo zamisliti u kakvoj bi situaciji bio siromašni crnac iz Philadelphije, rođen 1897. godine, piše Večernji list.

Tada naime počinje priča Jimmyja Lyggetta, čovjeka koji će od rasne segregacije pobjeći iz rodne zemlje u Europu, da bi zatim bio upleten u vihor nacizma i fašizma popraćenih rasnim zakonima koji su u sjenu bacali i one američke.

Talentiran boksač, s borbama je započeo sa 17 godina, a samo tri godine poslije postao je američki prvak u teškoj kategoriji. No, kako su zakoni tada nalagali – u kategoriji “obojenih”. Sa željom da se dokaže kao doista najbolji svjetski boksač, ukrcao se na brod i doplovio do Starog kontinenta te tamo nizao uspjehe. Potkraj 20-ih našao se u Beču, gdje je upoznao buduću suprugu, Hrvaticu Rozu, s kojom se odselio u Zagreb, tada dio Kraljevine Jugoslavije. Napušta profesionalnu karijeru u tridesetima – ali za njega se brzo pročulo kao za odličnog trenera te otvara školu boksa ili “šakanja”, kako se to tada nazivalo.

“Ako želimo opisati Jimmyja, treba naglasiti da je bio prije svega čovjek, a zatim izvrstan demonstrator boksačkih vještina. Natucao je hrvatski jezik, pa je uglavnom govorio simpatičnom kombinacijom engleskoga i njemačkoga s pokojom riječi hrvatskoga. Njegovi učenici su, kako bi nadoknadili nedostatak verbalnog razumijevanja, očima gutali njegove pokrete i ponavljali. Upravo metodama demonstracije isticala se ta njegova sposobnost prenošenja znanja. Njegovo držanje i ponašanje uvijek je bilo šampionsko”, pisao je o Lyggettu njegov učenik i boksač Milan Maglica.

U nevjerojatnom spletu okolnosti, za oko zapada Mišku Zebiću, povjereniku uspostavljene NDH. I tako je Lyggett, od siromaha, preko cijenjenog boksača, postao prvi crni izbornik boksačke reprezentacije NDH. Na korištenje dobiva i raskošan stan – konfisciran židovskoj obitelji – a njegova žena posao u kazalištu. A o filmskoj priči koja je bila njegov stvarni život sada će se, napokon, snimiti i pravi film. “Jimmy L.” projekt je našeg scenarista, dramaturga i redatelja Pava Marinkovića, koji je na nedavnom SriptTeastu, uglednom europskom scenarističkom programu, osvojio posebno priznanje, piše večernji list.

Osvojio je i 50.000 eura na Natječaju MEDIA-e Kreativne Europe, a još se čeka odluka HAVC-a – nakon koje će se znati datum početka snimanja i koji glumac će utjeloviti Lyggetta.

– Za postojanje Lyggetta čuo sam od prijatelja koji su, fascinirani pričom, pokušali snimiti dokumentarac, ali su ubrzo odustali. Mene je k materijalu privuklo nešto što i ne možete snimiti kao dokumentarni film, to su elementi faustovskog problema pred kojim se našao crni boksač u ratnom vihoru fašističke Europe. S time da je priča smještena u sportski milje, a događa se u geografskom prostoru koji osjećam i kojem pripadam. Volim i zanimljive, moralno ambivalentne karaktere, te se nadam da sam u ovom scenariju uspio napisati nekoliko takvih lica – kaže Pavo Marinković, najpoznatiji nam po filmovima “Ministarstvo ljubavi” i “Ljubavni život domobrana”.

Iako premisa filma “crni sportaš postaje izbornik reprezentacije u ustaškoj državi” gotovo naginje parodiji, priča koju filmom želi ispričati bit će sasvim ozbiljna, kaže Marinković. “Jimmy L.” je drama, koja tematizira ljubav, ambiciju i politiku. I unatoč šarmantnim i duhovitim momentima, bit će to ozbiljan film o teškom vremenu punom iskušenja iz jedne nikad viđene perspektive, piše Večernji list.

Nema, međutim, namjeru pritom objašnjavati hrvatsku povijest, ali kontekst, smatra, mora biti jasan. O politici u scenariju rijetko se razgovara, no ona, kao što je to uostalom i uvijek tako, određuje postupke i ponašanje junaka. Ipak, u sedam godina, koliko obuhvaća radnja, na političkom planu dogodili su se iznimni preokreti – započinje anektiranom Austrijom, preko stare Jugoslavije, NDH, da bi završila dolaskom komunista. Komunista, od kojih je, kao pravi Amerikanac, Lyggett na kraju i pobjegao natrag u bijedu svoje rodne zemlje.

– Radnja scenarija ne pokušava rekonstruirati povijest jer Lyggett nije bio povijesna ličnost onako kako su to bili neki drugi slavni sportaši. Teško je raditi biografski scenarij o osobi koju je nemoguće istražiti, zato i nisam želio napisati biografski film, već film inspiriran istinitom pričom. Zanimalo me da u tim motivima prepoznam karaktere koji će biti bliski današnjoj publici, približiti joj njihova iskušenja i objasniti zašto su radili to što su radili. U ovakvoj filmskoj priči nema mjesta ni za Pavelića ni za Tita. Ona se događa u miljeu zagrebačke niže i srednje klase, trnjanskih i trešnjevačkih kućeraka, obale Save, vježbaonica i gostionica te povremenih izleta u donjogradski svijet provincijalnog glamura. Kroz scenu će možda i proći netko za koga ste čuli, ali ovo nije film o njima, nego o nekolicini nesretnika koji su pokušavali preživjeti u nesklonim vremenima – govori Marinković, koji je za svoje “Ministarstvo ljubavi”, duhovit film, ali jedan od onih koji se usudio dirnuti u neke od bolnih točaka našeg društva, posebice problematiku branitelja – čak dobivao i prijetnje.

Budući da su na ovim prostorima NDH, Drugi svjetski rat i Jugoslavija još uvijek bolne, ali i vruće te uvijek aktualne teme, zanimalo nas je što Marinković o tome misli. Kako će reagirati ljudi čije su glave okrenute prema slavnoj, odnosno neslavnoj prošlosti.

– Taj dio povijesti još determinira našu sadašnjost. Malo tko, a najmanje političari, na povijest gledaju kao na nešto što se mora promatrati iz perspektive vremenske distance, stalno se zanemaruje kontekst te vode beskonačni razgovori je li veći zločinac čuvar iz Jasenovca ili egzekutor s Križnog puta. Obični se ljudi ne žele osjećati manje vrijednima zato što je njihovo obiteljsko nasljeđe za nekog drugog neprihvatljivo, bilo ono ustaško bilo komunističko. Nitko ne želi nositi stigme ni slušati da su njegovi preci bili loši ljudi. Te je osjećaje lako razumjeti, a još je lakše njima manipulirati, naročito u vrijeme izbora. Očito se nedovoljno radilo na obrazovanju, nivo snošljivosti ni danas nije na visokom nivou, ali netko od toga ima koristi. Nasljeđa obiteljskih povijesti vrlo se lako pretvaraju u politički kapital, a uglavnom se sve svodi na podjelu moći i novca. U scenariju nema sentimenta prema komunističkom osvajanju vlasti, ne postoji nostalgija za starom Jugoslavijom niti se umanjuje monstruoznost ustaške države. Tako da možda baš nitko ne bude zadovoljan – zaključuje.

Možda film bude shvaćen upravo kako je zamišljen. Kao priča o upornom čovjeku koji se sam izdigao iz prašine philadelphijskih ulica te, gonjen ambicijom, ostvario snove. Nažalost, njegova priča završila je tragično. O Jimmyjevu životu nakon smrti supruge Roze, koja je preminula dok su se pokušavali domoći Amerike, ne znamo gotovo ništa. Prema nekim izvorima, kući se vratio sam i umro 1955. u anonimnosti i bijedi od kojih je cijelog života bježao, piše Večernji list.

Facebook Komentari