Tajni adut koji bi mogao pomrsiti HDZ-u račune na izborima u dijaspori: Zasebna teritorijalna jedinica u BiH nije tabu tema

Ad

Piše: Ante Rašić

Iako je za veći dio političkog spektra prilično nepoznato ime, Davorin Karačić je u običnom puku ili u vrijeme izbora uobičajenoj sintagmi – biračima, izuzetno poznata osoba prije svega kao branitelj pripadnika HOS-a, ali i odvjetnik ikone glazbene scene u najvećem broju Hrvata – Marka Perkovića Thompsona.

Rođeni Sarajlija od ljeta Gospodnjeg 1975., ali isto tako gotovo od rođenja Mostarac sve do 1983. kada seli u Zagreb, ali se ne odvaja od hercegovačkog krša, običaja i mentaliteta pošto svaki slobodni trenutak provodi u hercegovačkom selu Grabovnik nedaleko granice s Hrvatskom.

Odrastanje s bakom, među kamenim genima usađenim u DNK hrvatskog naroda u BIH, poglavito u Hercegovini u njegov ljudski, a poslije i politički habitus najviše utjecaja ima nogomet u vidu pripadnosti navijačkom pokretu i pristalicama NK Dinama.

Na njega isto kao i na njegovog ujaka Bosiljka Mišetića, Tuđmanovog ministra pravosuđa, stvarnost, društvene i političke okolnosti stvaraju utjecaj koji će ga u kasnijem tijeku života formirati nacionalno, ljudski i politički.

Te životne odrednice imat će za njega od prvog dana utjecaj, kako u formiranju osobnosti, nacionalnim i političkim odrednicama, jer nije bilo lako osamdesetih godina u Mostaru biti deklarirani Dinamovac. Bio je to neoprostiv grijeh od tzv. gradske raje, otprilike kao da u Vatikanu promoviraš sotonizam.

Dolazak u Zagreb u ranim osamdesetim Davorin upija događaje koji se događaju u njegovom najbližem okružju, te se u njemu još intenzivnije razvija i usađuje osjećaj pripadnosti jednom narodu, jača njegov nacionalni naboj ne zaboravljajući svoje korijenje i pripadnost kraju iz kojeg potiče.

Godine 2002. pred sam kraj fakulteta, Davorin za razliku od tada većine mladih Hrvata, odabire služenje vojnog roka te odlazi u Sinj, odbijajući odlazak u predsjedničku gardu iz samo jednog razloga – Stipe Mesića kao Predsjednika RH.

Davorin Karačić je vrlo brzo odlučio da sam bude krojač svoje sudbine. Iako je nakon vježbeničkog staža dobio posao na Visokom prekršajnom sudu, on se već 2012. godine otiskuje u poduzetništvo, točnije odvjetništvo.

„Bez obzira na relativno dobra primanja, nisam htio biti onaj tko napiše presudu i ponudi rješenja, a drugi samo udari pečat.
Ja jednostavno više cijenim slobodu od želudca. Moju dosadašnju odvjetničku karijeru, obilježilo je pomaganje najslabijim skupinama u društvu, jer od tamo dolazi veliki dio mojih prijatelja i znanaca, a to su navijačke skupine i branitelji sa svojim specifičnim problemima”, govori Karačić.

Na pitanje o Bosni i Hercegovini i Hrvatima u toj državi, Karačić nastupa i govori vrlo jasno i ne skrivenom emocijom:

“Ja sam u stvari univerzalni HercegBosnac jer sam porijeklom iz Hercegovine, rođen u Sarajevu, gdje je živio jedan dio moje šire obitelji, a supruga mi je iz Bosanske Posavine koju doživljavam kao vlastiti kraj. Hrvati iz Bosne i Hercegovine predstavljaju hrvatski strateški početak i kraj, a Hrvatsku gledamo kao državu s okruženjem, koja poprilično ovisi od tog okruženja. Hrvati su narod koji najviše baštine Bosnu i Hercegovinu jer su tamo oduvijek i zauvijek i nisu dolazili za repovima ničijih konja, niti su Bosnu osvajali niti pomagali u osvajanju.

Bez Hrvata u BiH ne da nema stabilne i razvijene Hrvatske, nego nema Hrvatske uopće. Svi oni iz Hrvatske koji izražavaju odbojnost prema Hrvatima iz BiH prikriveno iskazuju petokolonaške i kvislinške sklonosti jer je okretanje leđa prema Hrvatima u BiH izdaja je Hrvatskih nacionalnih interesa, shodno tome i interesa stabilnog života i obilja Hrvata u Hrvatskoj. Niti jedan status ne smije biti tabu tema, niti odbijajući, u odnosu na Hrvate iz BiH pa tako i ni zasebna teritorijalna jedinica.
Doslovno svaka višenacionalna država u Europi pa i zapadnom svijetu (Belgija, Ujedinjeno Kraljevstvo, Švicarska, Kanada) uređena je kao država u kojoj svaki narod ima kontrolu nad određenim područjem. Čak je i Jugoslavija, koju bosanski unitaristi obožavaju, imala riješeno nacionalno teritorijalno pitanje s obzirom na to da su i Crnogorci, koji su činili 2,5% stanovništva Jugoslavije, imali ne pokrajinu, nego državu.

Nažalost, pojedinci koji su do sada predstavljali Hrvate iz BiH, ne samo njih već Hrvate iz cijele dijaspore, s izuzetkom generala Glasnovića, uvijek su dolazili iz redova HDZ-a i ponašali se po principu „ne talasaj” ili išli linijom manjeg otpora. Tim ljudima bilo je bitnije osigurati saborsku mirovinu i benefite dok su u Saboru, nego artikulirati ne samo potrebe Hrvata iz BiH ,već iz cijele dijaspore. Nisu li apsurdni problemi povratnika iz hrvatske dijaspore da ček s mirovinom ne mogu unovčiti u ni jednoj hrvatskoj banci. Pogledajte samo probleme s ugovorom o dvostrukom neoporezivanju s SAD. Nije li žalosno da povratnik iz SAD, onaj tko je htio da mu se kosti pokopaju na hrvatskoj grudi, mora platiti porez i u SAD i u Hrvatskoj na ono što je godinama uplaćivao da bi mogao živjeti. Na koncu, ti ljudi pune hrvatski proračun. Nisam primijetio da je i jedan od saborskih zastupnika iz dijaspore postavio to pitanje.

Moramo biti svjesni da je pitanje hrvatske dijaspore i integracija istih u hrvatsko društvo strateški interes u svakom pogledu, nacionalnom, gospodarskom, političkom, a poglavito demografskom interesu. Sjedenje u Saboru, čuvanje fotelje, primanje plaće i šutnja me ne zanima. Uvijek sam bio osjetljiv na šutnju kad su interesi Hrvatske i Hrvata bili zanemareni i ne mislim šutjeti sad niti u buduće, bilo gdje i bilo kad”, objašnjava Karačić.

“I još nešto. Ja imam velik afinitet prema Zagrebu, smatrajući da smo mi Zagreb, a ne kvazi urbani Purgeri s Grmeča”, zaključuje Davorin Karačić.

Facebook Komentari