Uskrsna poruka 2020. sisačkog biskupa Vlade Košića.
Dragi moji vjernici Sisačke biskupije, draga braćo i sestre katolici moga hrvatskoga naroda, dragi prijatelji i ljudi dobre volje ma gdje bili.
Srdačno vas sve pozdravljam i želim vam izreći svoju uskrsnu čestitku za ovogodišnji neobični Uskrs 2020. godine! Uskrs pun strepnje, ali za nas vjernike nikoja opasnost nije razlog za strah nego za veće pouzdanje u Gospodina.
Svi smo duboko svjesni neobičnih okolnosti u kojima slavimo ovogodišnji Uskrs: to je sveopća zaraza korona virusom koja hara svijetom i odnosi mnoge žrtve. Protiv tog nevidljivog neprijatelja medicina još nema lijeka pa se moramo držati nametnutih mjera opreza koje nacionalni krizni stožeri traže od svojih građana. Među njima smo i mi, vjernici, i ne smijemo neozbiljno uzimati upute i zabrane koje se tiču svih ljudi da bismo zaštitili sebe, ali i naše bližnje, osobito starije i bolesne. Problem je u tome što to već dugo traje i odgovorni nam navješćuju da ćemo barem još dobri mjesec dana morati živjeti u uvjetima izolacije, karantene i izbjegavanju putovanja, susreta i bliskih kontakata s našim najbližima. Sigurno da nam je to teško, i kao ljudima i kao kršćanima. Ljudski je naime zagrliti i poljubiti milu osobu, osobito ovih dana kad bismo željeli čestitati svima Uskrs, otići našim dragima. A vjernički je svakako svima nama bolno osobito to što nam je onemogućeno slavlje euharistije, okupljanje u crkvama oko naših svećenika, koji mise slave sami, bez naroda i koji mole za narod ali se ne smiju družiti s ljudima da ne bi došlo do prenošenja zaraze. Teško je to, jedno i drugo, ali tu žrtvu moramo prinijeti upravo iz ljubavi prema našim bližnjima. Čuvajmo sebe i druge, ali ne bojmo se!
Ipak u takvim uvjetima otkrivamo i neke dobre strane tih nametnutih nam mjera. Možemo tako biti više zajedno, u obitelji. U obitelji pratimo preko elektroničkih medija prijenose svetih misa, zajedno molimo krunicu, križni put, sudjelujemo u klanjanju pred Presvetim. Otkrivamo ponovno kako je lijepa obiteljska molitva! Nadalje, kada se manje krećemo među drugim ljudima i manje putujemo, čak je i zrak čišći jer ga manje zagađuju automobili i zrakoplovi. A onda: solidarnost. Više mislimo jedni na druge, mlađi pomažu starijima, donose hranu iz trgovina, nabavljaju im lijekove… Kao da otkrivamo i neke druge vrijednosti u životu, a ne samo ono uobičajeno, kao što je: žurba zbog ispunjavanja obveza, jurnjava da se stigne obaviti više poslova odjednom, silna aktivnost da se neprestano radi i stekne više i više… Možda nas je i Bog htio po ovom zlu podsjetiti da smo zaboravili mnoge važne ljudske vrijednosti i da smo previše zabavljeni onim što prolazi, a ne vidimo ljude pokraj sebe, ne molimo se dovoljno niti smo spremni misliti na našu krhkost i prolaznost, koja tako vidljivo dolazi do izražaja u ovoj krizi. Čovjek je postao umišljeno biće, posebno u ovom stoljeću, jer je ostvario mnoga tehnička dostignuća pa je pomislio da sve može sam, gotovo kao Bog. A to nije istina. Dođe jedan nevidljivi virus i paralizira čitav svijet: i ekonomiju, i školstvo, i kulturni i vjerski život, sve. I čovjek shvati da je slab i nemoćan, da ovisi o drugim stvarnostima više nego o sebi. Na žalost se i drugog čovjeka gleda kao mogućnost zaraze. Pa ipak! Čovjek je čovjeku bližnji. I u tom paradoksu jednostavno kao da čekamo, čekamo da sve to prođe i da se što prije vratimo uobičajenom normalnom životu.
Draga braćo i sestre, ovo vrijeme je prilika u kojem trebamo zahvaliti Bogu i za sve nevolje, za sve križeve i životne probleme, bolesti i teškoće. U njima se očituje naša slabost i Božja jakost. Kad nadvladamo bilo koji problem, tada smo jači. Sjetimo se Domovinskog rata, koliko je trpio čitav naš narod. I ne samo par tjedana ili mjeseci nego četiri – pet godina. I koliko razorenih kuća, crkvi, koliko mrtvih, ranjenih, prognanih! I sve smo to izdržali i pobijedili! I to iskustvo nas je učinilo jačima. Tako će biti i s ovom krizom epidemije: izići ćemo iz nje jači, svjesni da smo zajedno pobijedili. Sam nitko ne može pobijediti, ali zajedno – kad mislimo jedni na druge, kad čuvamo svoje bližnje i sebe, kad pomažemo potrebitima – tada smo sve kadri nadvladati. A pročistit će nas i stanje nemoći, nečinjenja, razmišljanja i meditacije. U toj tišini govori nam Bog.
Ovo stanje zajedničkog trpljenja podsjeća nas na trpljenje Sina Božjega. Isus je bio nevin optužen, nepravedno osuđen na smrt, nosio je svoj križ na Kalvariju gdje je bio raspet i gdje je umro među razbojnicima, ponižavan i odbačen kao zadnji zločinac. Ipak, bio je okružen i majkom, ženama i pojedincima koji su mu bili utjeha i potpora. Pomagali su mu Veronika, Šimun Cirenac, apostol Ivan. Josip iz Arimateje položio mu je tijelo u novi grob. No, Isus je treći dan uskrsnuo! Trpljenje je nadvladano, smrt je pobijeđena!
To je djelo Božje, dar Duha Svetoga! Zato sveti Pavao kaže da ćemo i mi, ako u nama boravi Duh Sveti, biti jednako oživljeni tim istim Duhom koji je Krista oživio. To je naša nada, naša budućnost. Uskrs je blagdan nade, nade u pobjedu života, u pobjedu milosti i u pobjedu Božju nad svakim zlom, grijehom i smrću.
Takav vam sretan Uskrs, braćo i sestre, želim: u duši radost i obnovljenu nadu da i mi s Isusom – poslije svakog križa i trpljenja, pa i ove epidemije koja nas je zadesila i nametnula nam žrtvu koju moramo prihvatiti – da pobijedimo i da život u nama budi jači nego smrt, da milost nadvlada grijeh i da dobro nadvlada zlo.
Gospodin ženama koje ga prve vidješe poručuje: „Ne bojte se! Idite javiti mojoj braći…“ (Mt 28,10) S Uskrsnulim Gospodinom nema straha. Naša je zadaća naviještati radost koja nam se ne može oduzeti: Isus je živ! On je pobijedio smrt i mi smo s njime uskrsnici, dionici uskrslog života, prenosi Ika.
FELIX ALLELUIA! SRETAN USKRS SVIMA!
