BBB: Oni su uvijek tu kad ih trebaju, ljudi, Zagreb, Domovina

Ad

Piše: Davorin Karačić

To ljeto 91′ jedan po jedan počeli su samo nestajati. Neke ljude koji bi znao vidjeti na određenim mjestima i u određenim društvima odjednom bi se nestali s gradskih ulica. A onda bi se opet pojavili, ali malo drugačijeg izgleda u drugačijoj ulozi. Opet tako istoj. Neki se nisu više nikada pojavili……

Još otkada je pokojni Buba, kako to legenda kaže, tko zna gdje i u kakvoj prilici, smislio jednu od najpoznatijih navijačkih pjesama s maksimirskog sjevera, „Bad Blue Boys, Bog i konjica, neka živi Dinamo i majka Hrvatska“ kao da je prorekao sudbinu i životni smjer generacija ljudi, pojedinaca koji zajedno čine onaj dio društva kojega slobodno možemo nazvati srcem, dušom, savješću i snagom hrvatskog naroda.

Zagreb prije 30-ak godina nije imao manje ali jest imao manje mjesta na kojima bi uglavnom boravili mlađi ljudi pa su osim na tribini, oni viđeniji ljudi iz grupe, s tribine, znali biti viđeni i na drugim mjestima po gradu. Tih godina, iako nije bilo ni mobitela ni interneta, lako se moglo primijetiti nalaze li se isti ljudi na istim mjestima i u društvu s istim ljudima.

To ljeto 91′ jedan po jedan počeli su samo nestajati. Neke ljude koji bi znao vidjeti na određenim mjestima i u određenim društvima odjednom bi se nestali s gradskih ulica. A onda bi se opet pojavili, ali malo drugačijeg izgleda u drugačijoj ulozi. Opet tako istoj. Neki se nisu više nikada pojavili……

Umjesto tribine rovovi, umjesto baklji puške, umjesto cigana i grobara opet cigani i grobari ali sad u odorama suprotne strane.

Navijači, pripadnici navijačke grupe Bad Blue Boys spadaju u društvenu skupine čiji su pripadnici u znatno većem broju, proporcionalno gledano u odnosu na ostatak društva i ostale društvene skupine odnosno skupine povezane određenim međusobno povezanim karakteristikama, sudjelovali u Domovinskom ratu i gotovo u cijelosti dragovoljno.

Netom ranije, zadnjih godina raspale bivše tvorevine Bad Blue Boysi su na tribinima jugoslavenskih stadiona prisegnuli domovini da će uvijek biti uz nju a u Domovinskom ratu su obećanje počeli ispunjavati.

Godine su prolazile, rat je prestao ali ratnički duh ne. Svaka katastrofa koja je od tada pa do danas pogodila našu zemlju nije mogla proći a da hrvatski navijači općenito nisu stali u prve redove obrane protiv tih istih katastrofa.

Godine su prolazile a poplave, požari, potresi……nisu zaobilazili ni našu domovinu. Nisu međutim ni Bad Blue Boysi zaobilazili obećanje koje su njihovi prethodnici s tribine dali hrvatskom narodu.

Pa bi tako u svakom izazovu reagirali prvi, bilo da se radi o vodi do koljena i građenju nasipa protiv nabujale Save u Slavoniji, brojeni u stotinama dragovoljaca s danima provedenim po šatorima.

Kad je nakon 140 godina, ponovo jak potres pogodio Zagreb, nanio je znatnu štetu medicinskim ustanovama. Da je situacija bila kritična ali da je brzo i efikasno riješena znaju svi ali da su ravnatelji zdravstvenih ustanova prvo išli kontaktirati Bad Blue Boyse, znajući njihovu organiziranost i spremnost te imajući puno povjerenje u njih, znaju samo neki.

Pa tako, iako nisu zaposlenici ni jedne javne, državne ili gradske ustanove kojoj u predmet rada spada intervencija u kriznim situacijama niti su za to plaćeni, pokazali su više organizacije i borbenog morala nego sve ostale civilne institucije i službe. Skupljeni međusobnim privatnim pozivima, u brojci od više stotina, od jedne bolnice pa do druge kretala se kolona navijača koji su odmah pri dolasku na mjesto na kojemu se treba obaviti kakva radna akcija kretali na posao, pri čemu bi odmah nakon obavljenog posla u jednoj bolnici kretali prema drugoj, u kojoj bi u ekspresnom roku sanirali nastalu problematiku i tako redom.

Da stvar bude ljepša, u svakoj prilici je znalo biti i više ljudi o potrebnih pa su mnogi pristigli dragovoljci upućivani kućama da se ne bi stvarala prevelika gužva i potencijalno širila zaraza.

Nakon što bi obavili hitne intervencije po bolnicama te raščistili grad zajedno s pripadnicima Hrvatske vojske mislite li da svi otišli kući? Ne.
Iako je fokus javnosti bio usmjeren na grozne scene razbacanih cigli po centru grada, oštećenja po malim naseljima u sjevernom brežuljkastom dijelu Zagrebu su bila još i problematičnija za mještane.

Momci su odlučili napraviti pregled tih dijelova grada. Nekoliko desetina do nekoliko stotina Bad Blue Boysa su ljudima popravljali krovove, pomagali pri hitnim zahvatima i to nastavili i danas. Štoviše, sami su o svom trošku i svom zalaganju nabavili dizalicu kojom bi lakše vršili popravke krovova ljudima po Markuševcu i cijelom tom dijelu grada.

Ovo nećete nigdje pročitati ali bi lako mogli kad sve ovo prođe, opet čitati mentalni otrov iz naručenih članaka o huliganima, divljaštvu, problemu društva s pozivima na jačanje represije.

Da, znaju se potući međusobno. Znaju paliti baklje i bacati ih u teren. Ali to je dio navijačkog života.

Jer, oni ne napadaju ljude po cesti iz čista mira, ne uništavaju im imovinu iz zafrkancije, ne kradu, ne prodaju drogu….čak ni simpatizere drugih klubova ne diraju ako je vidljivo da se ne radi o navijaču u subkulturnom smislu.

Naime, ne progoni se njih zato jer rade određena djela nego jer izgovaraju određene riječi.

Stoga se nadajmo da će slike Bad Blue Boysa u pomoći svome gradu biti jače od riječi kojima ih se proziva po potrebi onih koji ne vole čuti ono što Bad Blue Boysi javno kažu.

A oni? Budite bez brige, ako Domovina i izda njih, oni neće nikada Domovinu. Nekima je Bog po rođenju dao zadatak da bdiju i štite i dok je takvih, nemajte straha.

Facebook Komentari