Piše: Ante Samodol
V I R U S
I.
U jesen 2008. virus globalne financijske krize snažno udara sve zemlje bez iznimke. U Hrvatskoj se prosječno dnevno iz investicijskih fondova povlači preko 200 milijuna kuna. Dan neovisnosti u srijedu 8. listopada bio je samo kratkotrajni predah. U četvrtak 9. listopada pritisak na šaltere banaka raste jer se najveći dio uplata izvršio baš u bankama iz postojećih depozita i štednje. Štediše znaju da su to uplatili u banci, i to najčešće na nagovor bankovnih službenika čije su banke bili osnivači društava za upravljanje investicijskim fondovima.
Međutim, mnogi štediše ne razlikuju depozit i štednju od uplate u investicijski fond. Tko će im objasniti da su u „svojoj banci“ zapravo izgubili ulog u fondu, a ne depozit u banci? I to je ključno pitanje. HANFA je pod pritiskom s tvrdnjama kako ništa ne poduzimamo na zaštiti, pazite – štednje u banci. Naravno, netko mora biti kriv. Zbrka je velika.
Zovem tadašnjeg ministra financija Šukera. Dogovaramo hitni sastanak s tadašnjim guvernerom Rohatinskim. Dok nas legendardni Mato vozi u limuzini, objašnjavam brojke i dogovaram sa Šukerom taktiku razgovora s guvernerom. Penjemo se na prvi kat u dvoranu za sastanke. Rohatinski tamo već sjedi, a kroz otvorene prozore ulazi zaglušujući šum vodoskoka ispred HNB-a. Šuker, inače, za nekoliko sati ima let za Washington na godišnju skupštinu Svjetske banke i MMF-a. Sjeda uz Rohatinskog i počinje objašnjavati da je pritisak na fondove zapravo pritisak na banke i da će početi povlačenje depozita iz samih banaka. Usput mu spomene, na moj nagovor, da se bankama barem u tom razdoblju omogući održavanje obvezne pričuve u državnim obveznicama. I tada nastaje drama. Iz petnih žila Rohatinski je zagrmio i od svega što sam uhvatio jest „Šonje“. Naime, tih dana V. Šonje je u Večernjem listu navodno spomenuo mogućnost rješavanja situacije i pomoću državnih obveznica. I sada mi kao njemu spominjemo državne obveznice. Čujemo samo Šonje, Šonje… Šuker mijenja taktiku i obraća mu se ponizno s „kolega“ i nešto mu tiho i nerazumljivo rumori. Vidim da sam višak i povlačim se iz dvorane. Međutim, za koju minutu obojica izlaze iz dvorane bez dogovora i odgovora što će učiniti HNB. Malo je reći da je Šuker bio ljutit jer ga je ovaj potpuno ignorirao. Obojica smo shvatili da Rohatinski ne putuje u Washington na skupštinu Svjetske banke i MMF-a? Zabrinutost i kriza na financijskom tržištu su na vrhuncu.
Slučaj je htio da se baš od toga dana 9. do 12. listopada 2008., u novigradskom Hotelu Maestral održavala godišnja konferencija Zagrebačke burze. Šuker je odletio u Washington, a ja natrag u HANFA-u bez pomisli da odem na konferenciju zbog razine krize. Nijedan od nas u tom trenutku nije znao da je Rohatinski zapravo odlučio to popodne odjuriti u Novigrad na konferenciju Zagrebačke burze. Kasnije sam saznao od organizatora da je pitanje njegova sudjelovanja bilo otvoreno do zadnjeg trenutka.
Ipak, čuda su moguća. Drugi dan s konferencije stiže sljedeća vijest (poslovni.hr): „Govoreći na otvaranju 18. konferencije Zagrebačke burze Rohatinski je isključio mogućnost izravne intervencije hrvatske središnje banke na tržištu kapitala, no najavio je mogućnost nekoliko mjera kojima bi HNB mogao ublažiti posljedice krize. Najavio je tako da bi na današnjoj sjednici Savjeta HNB-a mogla biti ukinuta odluka o graničnoj obveznoj pričuvi i time povećana likvidnost sustava za oko 450 milijuna eura, a kazao je i da je središnja banka spremna razmotriti uvođenje novog tipa repo aukcija na temelju državnih obveznica“.
U redu, ne mogu biti svi jako važni i mudri. Do sada o ovome nisam pisao niti govorio, ali još od tada čvrsto vjerujem da su ministar financija i moja malenkost (i V. Šonje naravno!) barem malo utjecali na tu akciju Rohatinskog i HNB-a. Naime, ukinuta je granična obvezna pričuva i bankama vraćeno 450 milijuna eura. A što je bilo s fondovima?
Od imovine investicijskih fondova s kraja 2007. g. od 33,7 mlrd. kn na kraju 2008. g. ostalo je 11,8 mlrd. kn (iscurilo je gotovo 22 milijarde kuna – polovica od toga bio je izgubljeni nerealizirani cjenovni balon, a polovica je naplaćena i kasnije vraćena kao devizna štednja u banke).
Inače, od svih instrumenata monetarne politike (eskontna stopa, obvezna pričuva i politika otvorenog tržišta), za vrijeme Rohatinskog se jedino i ekstenzivno koristila obvezna pričuva, i to u nekoliko verzija. Svaku uplatu u banku se „carinilo“ s kunskom (KOP), deviznom (DOP), posebnom (POP) i graničnom (GOP) obveznom pričuvom plus održavanje odnosa deviznih potraživanja i deviznih obveza (DP/DO).
Bila je to maksimalna restriktivna politika. Ali kriza je sve promijenila. I što je vrijeme pokazalo? Za razliku od drugih država u postkriznom razdoblju, počevši od 2009., HNB je za vrijeme mandata Rohatinskog (do sredine 2012.), a i kasnije, prezirao državne obveznice. Jednostavno, državne obveznice RH nisu smjele u HNB! Obratni repo i povećanje likvidnosti – Bože sačuvaj!
Onako intimno, Rohatinski je mrzio tržište kapitala, ali nije od njega mogao pobjeći. Banke koje su pod njegovim nadzorom duboko zaronile na tržištu kapitala ne samo putem svojih investicijskih fondova, već i vlastitih riznica. Na moj zahtjev, tek u ožujku 2009. u HANFA-u je dostavljen podatak da su banke odobrile klijentima tzv. margin kredita za trgovanje dionicama u iznosu 650 milijuna kuna. To je bila prilično snažna poluga od strane banaka za tržišni balon. Pomalo paradoksalno, Rohatinski je na konferenciji ZSE prozivao one koji napuhuju taj balon. Podatak o tome koliko su same banke ulagale na tržištu kapitala nikada nismo službeno dobili. Razumljivo.
Na tragu takve politike, HNB je tek u veljači 2016. (nakon kumulativnog pada BDP-a 2009.-2014. od 12% i silnog razduživanja poduzeća i građana) održao prvu strukturnu repo aukciju s bankama na četiri godine. Na taj način ne samo da se ublažavaju negativne posljedica gospodarske krize putem povećanja likvidnosti sustava spuštanjem troška financiranja domaćih sektora, već se smanjuje razina kreditne euroizacije u bankovnom sustavu, a time i izloženosti gospodarstva i potrošača valutnom riziku.
I kako to biva u životu, Rohatinski se kao moćna i karizmatična figura zadnjih godina svog života u javnosti zalagao za snažniju ulogu države i posve drukčiju monetarnu politiku od one koju je nekada sam vodio. Javnost šokira izjavom (2019.) da je za: „Funkcionalno štampanje novca, u smislu da taj novac ide u gospodarstvo, a ne na potrošnju i uvoz, a za što je potrebna velika usklađenost djelovanja centralne banke i Vlade, onakva usklađenost kakve sada nema. Istina je da se novac i sada tiska, no taj novac ili stoji na računima banaka u HNB-u, ili služi za otplatu dugova naših banaka prema stranim bankama”. Ovom izjavom čini se kao da zazire od banaka koje je prije spašavao i kojima je dopustio bal s CHF kreditima.
Ovo je bila prilična novost i iznenađenje za njegova nasljednika Vujčića. On je s druge strane baš „naštampao“ brdo novca otkupljujući milijarde eura s ciljem spriječavanja jačanja kune. Viškovi likvidnosti koji prelaze 30 milijardi kuna su preplavili bankovni sustav i, nažalost, ne služe realnom sektoru. Vujčić, naime, ne priznaje da imamo monetarnu neovisnost i sve je usmjereno na ERM II i uvođenje eura. Voli neutralnu monetarnu politiku.
No, koronavirus je sve pokvario.
I evo njega 17.3.2020. na Vladi s ministrom financija i premijerom. Sve je moguće. Vujčić sada djeluje usklađeno s fiskalnom politikom pa ne poravnava samo tečaj, već provodi repo operacije radi jačanja likvidnosti banaka, a uvodi i operacije otkupa državnih obveznica! Koliko ja pamtim, ovo je prvi put nakon Domovinskog rata da monetarna i fiskalna politika ovako javno i usklađeno djeluju. Nema više (nadam se) gotovo gerilskog i nadinstitucionalnog djelovanja jednog guvernera. Moglo bi se reći da Vujčićeva era tek sada počinje.
II.
Danas 20.3.2020. nastavljam pisati ovaj tekst, kad ono iskoči priopćenje HNB-a kako je prilagodila pristup superviziji poslovanja banaka kako bi iste lakše osigurale likvidnost i time poduprle održavanje gospodarske aktivnosti i očuvanje radnih mjesta. Iz sadašnje perspektive ovih događaja oko koronavirusa, kriza iz 2008. izgleda kao kamilica. Vujčić više nije neutralan. Brzo se prilagođava. Sila Boga ne moli i to je dobro.
S druge strane, Vlada RH se užasno muči sa svojim paketom od 63 mjere. I to je za očekivati. Kako su se samo sjetili 63 mjere. Jesu li možda brojali izmjene članaka zakona? Tko od ministra može reći koja je mjera 17. a koja 47.? Nitko naravno. Sve što je više od pet – šest mjera je neozbiljno. To samo pokazuje da su cifrali, pogađali se i navlačili – tko, kome, kad, koliko…..Klasično političko mudrovanje.
Umjesto suverenog holističkog makrekonomskog pristupa s dvije moćne sastavnice ekonomske politike – monetarnom i fiskalnom, oni broje frizerske salone i dućane. Vidi se da premijer nije makroekonomski „mačak“, a niti neobrijani ministri koji bradama prikrivaju neiskustvo i neznanje.
I monetarna i fiskalna politika imaju dugoročnu neutralnost. Međutim, one su tu da djeluju sad i odmah. Mijenjaju smjer, novčane tokove i ekonomsku aktivnost. Prvo, čovječe, izračunaj i emitiraj državni dug pet, deset…milijardi kuna i razmaži ga na deset, dvadeset ili pedeset godina. EU je suspendirala proračunska pravila kojima se ograničava zaduživanje, pa pokrij sve kojima si zabranio pravo na ostvarivanje prihoda – zabranom rada. Porezna uprava ima sve podatke o svima. Dovoljna je online prijava i sravnjivanje podataka da se svima njima isplate plaće. Hoće li to završiti u konačnici kao dotacije, porezni krediti ili otpisi…svejedno, vidjet će se. Tko preživi, pričat će. Drugo, središnja država simultano na osnovu planiranih izgubljenih prihoda odmah reže rashode i obećanja korisnicima proračuna. Rebalans nije bauk.
I da, HNB će „štampati“ te kune. Sada iz operacija s bankama iz vlastitih rezervi. Inače, iz čega – iz ništa (ex nihilo) kao i svaka druga središnja banka. Suvremenom novcu pokriće su regulativa i vlada. Uostalom, iz primarne emisije EU se financira od 2015. godine. U eurozoni je nastao balon otkupljenih vrijednosnih papira od 2.732 milijardi eura (2,7 trilijuna) i sada nastavljaju s mjesečnim otkupom obveznica od 20 milijardi eura. I nitko ne plače što taj iznos od 2,7 trilijuna čini 55% aktive Europske središnje banke (ECB). Ako je ECB ovako kontaminiran, gdje se onda Vlada i HNB žure i žele uvesti euro? Uostalom, ne budimo balkanska gospoda, sve što otiskamo progutat će jednoga dana ECB kad budemo mijenjali kune u eure? Iskustva imamo još od kad smo mijenjali YU dinare u marke i uvodili HRD-ove. Neki od mjenjača su kasnije postali ugledna gospoda.
A što još naši mladci iz Vlade rade? Konzultiraju se s HUB-om (Hrvatskom udrugom banaka) oko klasifikacije korisnika kredita – jesu li u A ili B rizičnoj skupini. I naravno, banke predlažu da se pomaže samo onim u A skupini kao prvoklasnim dužnicima. Iako je/će sama država mnoge gurnuti u B rizičnu skupinu. Sada Vladu kao brinu obveze i rashodi korisnika pomoći, a nikako da skrešu rashodnu stranu državnog proračuna. Da barem za početak kažu onim pijavicama iz HGK da ne nastupaju u javnosti i dijele lekcije poduzetnicima kako preživjeti!
Uz sve, Vlada želi dio kredita gurati preko HBOR-a iako je HBOR odavno „crna kutija“. Od 27 milijardi bruto kredita HBOR-a (na kraju 2018.) čak 17% se nalazi u tzv. 3 stupnju kreditnog rizika (nenaplativosti, kao kod banaka C rizična skupina) i 7% u 2. stupnju kreditnog rizika (adekvatno B rizičnoj skupini kod banaka), što ukupno iznosi 6,1 milijardi kuna ili čak 85% osnivačkog kapitala, odnosno 60% ukupnog kapitala i rezervi. HBOR ne računa adekvatnost kapitala i ne iskazuje stopu ukupnog kapitala kao banke pod nadzorom HNB-a pa je ovo često distribucijski kanal političkih kredita. Sjetimo se samo 50 milijuna eura kredita za izvoz Agrokoru na kraju 2016. godine. Potrošeni su nenamjenski i nikom ništa.
Pored svega toga, onaj „buhtla“ ministar nadležan za HAMAG-BICRO svoje kredite naziva COVID-19. Kaže, predviđa se uspostava novog financijskog instrumenta „COVID-19 krediti/zajmovi“ za obrtna sredstva za male i srednje poduzetnike. Da čovjek ne povjeruje da se tako mrski neprijatelj slavi. Zamislite da je Tuđman davao kredite za obnovu pod nazivom Slobo, a Broz pod nazivom Adolf. Gdje mu je pamet. Umjesto da pruža otpor i vješa zastave po Zagrebu kao Pavle Kalinić – šef gradskog ureda za hitne intervencije, ovaj slavi ime neprijatelja svoga :).
Kako god se ova situacija razvijala financijski i ekonomski, sada su na potezu jedino monetarna i fiskalna politika. I svu komunikaciju bi trebali provoditi guverner i ministar financija. Neka se njih dvojica dogovore tko će biti Alemka, a tko Vili. Ne treba nitko više. Cijelo vrijeme nastupa ministar rada, a nitko ne radi!
Ako se po zlu ova krize prelije u krizu financijskog sustava, postoji Vijeće za financijsku stabilnost u kojoj su ključne HNB i HANFA. S obzirom da se HANFA iz nepoznatih razloga još prije dvije godine stavila u samoizolaciju i ne djeluje, opet ostaje HNB i guverner.
III.
Financijski sustavi ključnih tržišta još od 2008. nakon sloma tržišta kapitala počivaju na nestandardnim mjerama monetarne politike. Središnje banke su tzv. kvantitativnim popuštanjem u EU i helikopterskim novcem u SAD-u spašavale tržište kapitala.
Naime, kad središnja banka snizi kamatne stope gotovo na nulu, a ekonomija je u recesiji ili s niskim rastom – provodi se kvantitativno popuštanje kupnjom financijske imovine (obveznica na financijskim tržištima) bez obzira na kamatne stope. SAD istodobno snižava poreze i kamate središnje banke, provodeći ekspanzivnu fiskalnu i monetarnu politiku, a to je još 1969. popularno nazvano helikopterski novac.
Problem je u tome što središnje banke još uvijek nisu normalizirale svoje bilance i kamatne stope od posljednje krize (2008.), a nastupila je nova virusna kriza. Sada je ta normalizacija nemoguća jer je koronavirus natjerao središnje banke EU i SAD na dodatna popuštanja otkupom prvenstveno državnih vrijednosnih papira. Tako se provodi svojevrsna homeopatska monetarna politika. Slično se liječi sličnim- novim upumpavanjem likvidnosti. Dosadašnje silno popuštanje u EU, a naročito u SAD nije završilo baš u realnom sektoru, već u financijskom pa je diglo indeks DJ na Njujorškoj burzi nakon krize 2008. s 6.800 bodova na 29.400 bodova. Sada se pad tržišta za 20-tak posto liječi novim monetarnim popuštanjem.
I tu nastaje problem, ako je to model gospodarskog rasta u tiskanju novca, zašto sve države na svijetu ne bi izdavale obveznice koje bi otkupljivale središnje banke? Naravno da to nije model rasta i da takav „perpetuum mobile“ nije moguć bez katastrofalnih posljedica na inflaciju, tečaj, kamate… Daljnja monetizacija emitiranog duga središnjih država više nije opcija, a svako dodatno tiskanje novca pokrenulo bi potpun gubitak povjerenja u fiat novac.
Hrvati iz svega mogu i moraju izvući najmanje tri zaključka:
Prvo, superstrukture globalnog financijskog poretka (MMF, Svjetska banka, BIS, FED, ECB…) upravo traže nova rješenja. Traži se novi koherentni (usklađeni) međunarodni monetarni sustav. To ne ide bez geopolitike. I tu smo kao državica nebitni – nas se ne pita. Transmisijski mehanizam prilagodbe preko četiri-pet najvećih banaka u stranom vlasništvu može biti dug i bolan.
Drugo, ovaj vanjski šok koji je donio koronavirus po prvi puta je doveo do usklađenog djelovanja središnje banke i Vlade. Makroekonomija i makroprudencijalno postupanje je postalo zajednička briga. Dugogodišnje iščašeno i neusklađeno djelovanje monetarne i fiskalne politike je kontinuirano stvaralo distorzije u gospodarskom rastu.
Treće, ako ovo virusno stanje potraje i Vlada sve mjere proglasi „stranačkim i mudrim“, a ne normalnom državnom politikom pa selektivnom politikom pomoći iz dijela ekonomije istisne tržište i tržišne odnose, tada ćemo se naći u začaranom krugu vlasničkog, financijskog i političkog preslagivanja daleko od javnog interesa.
Kako bilo, ovaj virus nas je barem nakratko kao naciju homogenizirao i nečemu naučio. Samo poučeni dosadašnjim iskustvom, nakon nacionalne homogenizacije u pravilu je slijedilo silno razočaranje u državu i vlast. Samoizolacija nacije je prilika da upoznamo sebe, svoja očekivanja i naučimo donositi mudrije i bolje odluke o sebi, zdravlju, poslu i ljudima.
