Prokletstvo političke korektnosti, Donald Trump i pandemija kineske gripe

Piše: Prof. Slaven Letica, fb

S trunčicom osobnog zadovoljstva i dobrodušne ironije čitam i slušam silnu moralnu paniku koja se stvara nakon cvrkuta (twitta) kojeg je američki predsjednik Donald Trump objavio sinoć (16. ožujka) u 18.51 sat po vašingtonskom vremenu.

Evo tog cvrkuta „Sjedinjena (američke) države će snažno podupirati one industrije, zrakoplovnu i druge, koje su posebno pogođene kineskim virusom. Bit ćemo snažniji nego ikada prije.“

Zbog tog se cvrkuta uzbudila i službeno prosvjedovala kineska komunistička partija i vlada, a silno su se uzbudile i graknule sve borbene ljevičarske ljudsko-pravedničke udruge i pojedinci. Trumpa su proglasili ksenofobom, rasistom, primitivcem i luđakom.

Kako sam znatno prije od američkog predsjednika, u televizijskoj emisiji „Otvoreno“ 25. veljače 2020. postavio i branio tezu kako bi novu zarazu – u međuvremenu pretvorenu u zastrašujuću pandemiju koja je naglavačke okrenula suvremenu civilizaciju – trebalo nazvati samorazumljivim imenom „KINESKA GRIPA“, red je da napišem temeljni argument za taj naziv. Moj opsežan esej o tome bit će objavljen u HRVATSKOM TJEDNIKU ovog tjedna; na kioscima diljem Hrvatske bit će u četvrtak.

Evo tog argumenta. Teror političke korektnosti koji traje već nekoliko desetljeća onemogućava da se stvari, pojave, fenomeni, događaji, ljudska ponašanja i usmjerenja, nazovu pravim imenima.

Bio je to i glavni razlog zbog kojeg Svjetska zdravstvena organizacija 70-tak dana kasnila u imenovanju virusa koji uzrokuje bolest i same bolesti.

Kad je – sredinom veljače 2020. – bolest „krštena“ kao COVID-19 (to je pokrata od: COronaVIrus Disease 2019.), a njen virus-uzročnik kao SARS-CoV-2 , glavni direktor SZO, Eritrejac Tedros Adhanom Ghebreyesus ovako je javnosti objasnio kašnjenja u označavanju bolesti i izbora spomenute kratice: „Morali smo pronaći ime koje se ne odnosi na zemljopisnu lokaciju, neku životinju, pojedinca ili skupinu ljudi, i koju je moguće izgovoriti.“

Iz te je rečenice lako vidjeti kako je politička korektnost postala Levijatan suvremene civilizacije, mitska neman (u kršćanskoj ikonografiji i demonologiji Sotona) koja proždire spoznaju, istinu, logiku. Ne samo što SZO nije smjela virus ili bolest nazvati po zemlji ili lokaciji (primjerice wuhanski virus i kineska gripa), nego je nije smjela nazvati ni po životinje s koje je prenijeta na ljude (vjerojatno šišmiša), ni po životinji koja je bila donositelj bolesti (kineski znanstvenici misle da je to bio jedan od ugroženih sisavaca-ljuskavaca kojeg Kinezi jedu kao delikatesnu hranu, ali i koriste u tradicionalnoj kineskoj medicini).

Politička je korektnost blokira znanstveničku znatiželju i imaginaciju do te mjere da nitko dosad nije priupitao predsjednika SZO Tedrosa Adhanoma Ghebreyesusa – koji sada zagovara mjere kontrole opisane u romanu „1984“ Georga Orwella – zašto nije predložio blokadu zračnog i svakog drugog prometa iz Kine i u Kinu dan nakon što su Kinezi Wuhan stavili u karantenu.

U eseju što će biti objavljen u Hrvatskom tjedniku ja postavljam ta i druga pitanja i nudim odgovore na njih, ne vodeći računa o dogmama političke korektnosti.

Završit ću ovako.

Sociolog i sveučilišni profesor dr. Stipe Šuvar, predsjednik Saveza komunista Jugoslavije, u dramatično doba kad je Slobodan Milošević provodio veliki marš na institucije, kaneći, uz pomoć JNA, srušiti komunističku federaciju zvanu SFRJ i stvoriti novu, velikosrpsku „Jugoslaviju“ (Veliku Srbiju), javno je obećao da će se na XX. sjednici CK SKJ verbalno zaratiti sa Slobodanom Miloševićem i njegovom sljedbom.

Taj nesuđeni verbalni rat najavio je služeći se narodnom izrekom: „Reći u popu pop, a bobu bob!“.
Nije to napravio.

Dvadesetak godina kasnije, ovako je objasnio u ogromnom intervjuu koji je dao novinarki Slobodne Europe Teni Perišin:

„Dvadeseta sjednica, to je moj drugi smrtni grijeh po ovdašnjim (hrvatskim) kritičarima, da nisam rekao popu pop, a bobu bob. Ta čuvena sjednica bila je 30 siječnja i 1. veljače 1989. I tamo govorim s ublaženom verzijom referata. Prvu verziju referata Predsjedništvo partije Jugoslavije mi je nadmoćno odbilo. Rekli su: ‘Moraš ga preraditi jer to vodi razbijanju Saveza komunista Jugoslavije’. Razmišljao sam da li da podnesem ostavku i otvorim mjesto Milanu Pančevskom, koji je bio Makedonac, dakle ono što bi Milošević želio, ili ostati i pokušati se i dalje se boriti. Sada, gledajući iz ove perspektive – da sam onda podnio ostavku, onda bi rekli Šuvar je shvatio, poslao ih je sve tamo gdje idu i otišao iz politike. Da sam znao za kasniji raspad Jugoslavije, onda bih to i učino. Tada sam mislio da mogu, kao pojedinac, još na nešto utjecati. Na toj Dvadesetoj sjednici, na kojoj ja nisam rekao popu pop, bobu bob, a tobože sam obećao, od tridesetak sudionika iz Hrvatske javio se za riječ samo Ivica Račan, koji je u toj prilici govorio dosta korektno, zatim se javio Ivo Družić. On je ovako istupio: obratio se prvo meni: ‘Druže Stipe, ti si takav i takav’, dao mi je komplimente. Onda je pogledao tamo gdje sjedi Milošević i rekao: ‘Druže Slobo, ti si takav i takav’, i dao mu je komplimente. A onda je rekao: ‘Apeliram na vas da ne vodite partijsku lokomotivu suprotnim pravcima.”
https://www.slobodnaevropa.org/a/1045346.html

Da su Stipe Šuvar i Tedros Adhanom Ghebreyesus stvari nazvali u pravo vrijeme pravim imenima i da su popu rekli pop, a bobu bob, povijest bi izgledala drukčije.

Bili su politički „korektni“.

Donald Trump i ja nismo. Zato mi se jako sviđa njegov cvrkut, jer daje šansu da će se stvari napokon nazvati pravim imenima.

Facebook Komentari