U doba koronavirusa i, priznajmo, panike koja se širi među nekima, nije nimalo jednostavno biti “samo” bolestan i tražiti pomoć u zdravstvenom sustavu koji na svakom koraku pokušava detektirati oboljele i zaražene koronavirusom. A kako je to izgledalo svjedoči jedna od sugrađanki koja je u Zagrebu imala nesreću da upravo ovih dana “pokupi” upalu pluća, piše HRT.
Na jednom od statusa na društvenim mrežama napisala je:
“Iz mojeg iskustva, a doma sam s upalom pluća, bolesnoj osobi koja nije bila vani ili u kontaktu veći je problem što joj je otežano doći do dijagnoze i terapije. Bolesna sam od ponedjeljka navečer, nisam bila ni po čemu koronarizična i sama sam liječila simptome dok nisam u četvrtak skužila da nije samo gripa ili viroza. Telefonom sam zvala doktora i molila info tko mi može poslušati pluća jer nisam bila ovako loše nikad u životu. Dala mi je recept za lijek za kašalj i uputnicu za vađenje krvi i nek je sutra zovem. Doma imam samo dvije maske, stavljam jednu i idem privatno izvaditi krv ispričavajući se pritom cijelom svijetu što još živim (išla sam pješke pod visokom temperaturom da ne ulazim u javni prijevoz ili taksi).
Nakon mene sestre jedna drugoj dijele packe da nisu dovoljno zaštićene (ja sam pazila na dezinfekciju ruku svaki put kad bih se dodirnula valjda i udaljenost i maska je dobro postavljena). Ne pada mi na pamet ići u bolnicu nakon što je išamaralo u javnosti onog jadnika s gripom koji je došao u KB Dubrava. Sutradan kad su nalazi stigli, zovem doktora i kaže viroza, ne treba sumamed. A pluća? Tuširajte se. Nakon nekoliko sati kad je temperatura opet visoka, sređuju mi prijateljice da u privatnoj klinici napravim RTG. Do tamo više ne mogu pješke, stavljam zadnju masku koju imam i prvu perem. Ulazim u Uber i kažem da nisam koronarizična i ispričavam se što moram ići s vama, ali nemam opciju.
U poliklinici mi rade RTG i sasvim razumljivo mole me da ne čekam nalaz kod njih. Kreću s dezinfekcijom dok sam još tamo. Stiže nalaz za koju minutu mailom, moja doktorica ne radi sad sve do ponedjeljka u 2 i znam da me sad valjda s papirom na kojem piše da imam upalu pluća netko mora pregledati. Zovem redom epidemiologe i zaraznu pa tko se prvi javi, tri broja su mi na redial. Maska broj 1 se osušila (što ću, moram prati kad imam samo te dvije). Napokon sam uspjela nakon sat vremena zvanja dobiti centralu na zaraznoj i čovjek mi kaže da ne smijem doći ako mi prije netko ne potvrdi da smijem, daje direktni broj i upućuje na dugo zvanje. Srećom meni je od adrenalina već temperatura skroz pala i mislim se sad mogu i pješke, samo da mi netko kaže smijem li u bolnicu kojoj pripadam ili u zaraznu.
Javlja mi se super doktorica, traži da joj pročitam sve nalaze i kaže, da, dođite kod nas. Opet u Uber, sori što sam živa. Ne dišem u taksiju već treći put danas.
Ostavi me pred portom i ja, dok idem prema zgradi, skužim da mi je neki od vozača danas, ne znam koji, dao jedinicu i počnem plakati zbog diskriminacije, to jest poklopilo mi se s osudama koje osjećam danima, čekam nekoliko minuta da se smirim. Na zaraznoj me primaju odmah, sestra i doktor su super i detaljno su me ispitali o zadnjih mjesec dana, jer sam prije simptoma imala domaće avionske letove i dosta boravila izvan Zagreba (jesu bili stranci u avionu, netko pokazivao znakove bolesti…), jesam li koristila javni prijevoz, bila u blizini ikoje osobe sa simptomima sličnima mojima. Meni je puno veći problem bio gdje sam ja sve bila nakon što sam možda postala zarazna, rekla sam doktoru to, jer sam bila i u jednoj zdravstvenoj ustanovi u kojoj bi boravak osobe koja je zaražena mogao možda značajno štetiti, ali rekao mi je da se ne uklapam u epidemiološku sliku koronavirusa i da smatra da me ne treba testirati. Pretpostavljam, to jest ja sam sigurna da je taj zaključak donio na osnovu svih znakova kod mene, pregleda i mojih nalaza, a ne samo toga da nisam bila u Kini/Italiji i sasvim sam ok s odlukom da me ne testira. Samo, kako da jednako mirni budu svi oni oko mene koji u to ne vjeruju?
Dobivam terapiju i upute i na izlasku pitam sestru je li sada maska nužna, ona kaže – nije.
Meni je to dovoljno.”
Sugrađanka koja je HRT zamolila da joj ne objave identitet dobro je, oporavlja se od “obične” upale pluća i uzima antibiotsku terapiju. Iz svojeg iskustva kaže da bi trebalo osigurati primjerenu razinu zdravstvenih usluga i za one pacijente koji su bolesni, ali ne pripadaju u rizične za zarazu koronavirusom s obzirom na to da ne odgovaraju onome što naglašava epidemiološka struka – nisu bili u područjima pogođenim zarazom i nisu bili u kontaktu s nekim to je bio u tim područjima ili je zaražen. Kaže nam da se u jednom trenutku osjećala izgubljeno premda je njezina liječnica obiteljske medicine zaista slijedila sve smjernice, a posebice i zato što u obitelji ima osobe koji bi, u slučaju zaraze koronavirusom, pripadale u rizične skupine. Posebno pohvaljuje sve liječnike i sestre u bolnici Fran Mihaljević u Zagrebu.
Ono što ju je najviše rastužilo je ta svojevrsna psihoza na koju je naišla, pritisak okoline, izopćenost na koju je nailazila dok je tražila liječničku, stručnu pomoć, pa i komentari na društvenim mrežama koji su ju zbunjivali i zbog kojih nije imala jasniju predodžbu što točno treba. Samu je sebe opterećivala s time treba li biti testirana ili ne, pogotovo jer je razmišljala o svima koje je vidjela, srela ili se s njima družila proteklih desetak dana koliko joj već traje bolest.
Vjeruje liječnicima koji su joj rekli da nema Covid-19, da to nije koronavirus, pridržava se liječničkih naputaka i oporavlja od bolesti. Od situacije na koju je nailazila tražeći pomoć malo će se dulje oporavljati, piše HRT.
