VSRH- Vrhovna sramota RH: Odluka u korist banaka koja bi mogla zacementirati pljačku korisnika kredita u CHF – zbog konverzije

Vrhovni sud Republike Hrvatske je svojom odlukom u oglednom postupku poslovni broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., na postavljeno pravno pitanje:

“Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine” broj 102/15.) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?”

odgovorio:

Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine” broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Na taj način, po prvi put od stupanja na snagu novele Zakona o parničnom postupku, od 1. rujna 2019., VSRH zauzeo je pravno shvaćanje o pitanju koje je od odlučnog značenja za veći broj tužbi koje su u većem broju predmeta podnesene pred prvostupanjskim sudovima ili se njihovo podnošenje očekuje, a na prijedlog koji je podnio Općinski sud u Pazinu.

Odluka se temelji na zaključku da je prijašnjim presudama hrvatskog suda pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, ali nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti. Nadalje, zaključeno je, da je u sprječavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija, kao i zbog produbljivanja dužničke krize, donesen poseban propis, koji je usklađen sa Ustavom što je potvrdio postupak pred Ustavnim sudom, prema kojem su kreditne institucije bile dužne postupati po tom Zakonu, dok je korisnicima kredita dana dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma ili će zadržati važeće ugovorene uvjete. Sklapanjem sporazuma između banaka i korisnika kredita, koji su sklopljeni suglasno tom Zakonu, kao posebnom propisu,nastala je nova pravna osnova, na koju nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora.

Svi sudovi, u nastavljenim postupcima, vezani su ovim pravnim shvaćanjem, pa će se predmeti brže i lakše rješavati, čime će se osim veće pravne sigurnosti postići brže i jeftinije sudovanje.

Odluci možete pristupiti klikom na priloženi link.

– VSRH Gos-1/2019

Glasnogovornik
Vrhovnog suda Republike Hrvatske
sudac Željko Pajalić

Cijeli dokument:

REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B

Broj: Gos 1/2019-36

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Damira Kontreca člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, odlučujući o prijedlogu za rješavanje pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava podnesenog od Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P-1413/2019-9 od 20. rujna 2019., u sjednici vijeća održanoj 4. ožujka 2020.

r i j e š i o j e :

Na postavljeno pravno pitanje:

“Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine” broj 102/15.) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?”

odgovor glasi:

Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine” broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

Obrazloženje

Općinski sud u Pazinu je u predmetu poslovni broj P-1413/2019, 20. rujna 2019. podnio prijedlog za rješavanje pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava sadržaja pobliže određenog u izreci.

Rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-5 od 11. prosinca 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske je na temelju čl. 502.lj st. 4. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) dopustio navedeni prijedlog nalazeći da je potrebno zauzeti pravno shvaćanje o podnesenom pitanju.

Uvodno treba reći da je posebice između 2004. i 2008. na hrvatskom tržištu sklopljeno više desetaka tisuća kredita denominiranih u kunama, s valutnom klauzulom u CHF-u, u kojima je vremenom izrazito jačao tečaj CHF-a, također su rasle ugovorene promjenjive kamatne stope, a što je sve u konačnici korisnike kredite, potrošače, dovelo u izrazito težak položaj u ispunjavanju kreditnih obveza.

U navedenim okolnostima zakonodavac je u nastojanju ublažavanja navedenog stanja i uspostavi narušene ravnoteže u odnosima trgovaca i potrošača donio nekoliko izmjena i dopuna Zakona o potrošačkom kreditiranju, da bi konačno donio predmetni Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine” broj 102/15 – dalje: ZID ZPK) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015.

Zakon je u cilju otklanjanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanja dužničke krize tu svrhu nastojao postići na osnovu jednokratne i vremenski ograničene mjere u vidu konverzije u odgovarajuće kredite sklopljene u EUR-ima na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u odgovarajuće kredite denominirane u EUR-ima i kredite denominirane u kunama, s valutnom klauzulom u EUR-ima (čl. 19.a do čl. 19.e. ZID ZPK).

Tako je u čl. 19.b ZID ZPK sadržano načelo konverzije kredita.

Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR-e i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR-e podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR-e, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR-e.

Način izračuna konverzije propisan je čl. 19.c ZID ZPK, dok je odredbom čl. 19.d propisan postupak informiranja. Tako za potrebe provjere izračuna konverzije vjerovnik je dužan izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije utvrđene u čl. 19.c ZID ZPK te ga učiniti dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, a kojem će potrošač pristupiti preko svog osobnog identifikacijskog broja.

Prije objave kalkulatora iz st. 1. ovog članka, na mrežnoj stranici vjerovnik je dužan pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim čl. 19.c ZID ZPK te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupnja na snagu ZID ZPK.

Suglasno čl. 19.e ZID ZPK kojim je propisana sama konverzija kredita, banka je kao vjerovnik bila dužna u roku od 45 dana po stupanju na snagu ZID ZPK preporučenom pošiljkom obavijestiti korisnike kredita – potrošače o izračunu konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. izračunatim u skladu sa čl. 19.c ZID ZPK, zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu.

Također, zajedno s izračunom konverzije kreditna institucija je bila dužna dostaviti i pregled stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina, odnosno izvod otvorenih stavaka od potrošača na temelju ugovora o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji je predmet konverzije na dan 30. rujna 2015. preračunato u kune po tečaju one vrste koji je vjerovnik primijenio za izračun konverzije.

Taj izračun je trebao sadržavati jasan pregled svih promjena, iz kojeg mora biti vidljivo na koji način je utvrđen iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR-ima i kunama s valutnom klauzulom u EUR-ima iz čl. 19.c st. 1. toč. 7. ZID ZPK, iznos preplate iz čl. 19.c st. 1. toč. 5. ZID ZPK ako je ona utvrđena, odnosno manje plaćeni iznos iz čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZID ZPK ako je on utvrđen.

Nakon toga, u slučaju prihvata konverzije kredita, potrošač je o prihvatu izračuna konverzije dužan preporučenom pošiljkom uz povratnicu ili osobno obavijestiti vjerovnika u roku 30 dana od dana primitka izračuna konverzije i pregleda stanja svih tražbina vjerovnika, odnosno izvoda otvorenih stavaka (st. 5. čl. 19.e ZID ZPK).

Međutim, suglasno st. 6. navedenog članka, ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZID ZPK, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovog Zakona.

Iz navedenog se može zaključiti da su banke bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu, dok su potrošači mogli sklopiti navedeni sporazum prihvaćajući konverziju ili zadržati stari važeći kredit denominiran u CHF ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

Tada, u ovom potonjem slučaju, ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita, ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum, otplata kredita kako je rečeno, nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovog Zakona.

Nastavno valja istaknuti da je ZID ZPK (“Narodne novine” broj 102/15) Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – “Narodne novine” broj 102/15).

U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

To sve pod pretpostavkom da je sporazum sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK.

Dakle, u odnosu na postavljeno pitanje treba pojasniti da se u predmetnom slučaju ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena, u prvom redu jer prisilni propis čl. 19.e ZID ZPK, a kako je već prethodno rečeno, govori o tome da ako potrošač ne prihvati konverziju, odnosno ne sklopi sporazum, otplata kredita se nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima, a sukladno odredbama ovog Zakona, a drugo, taj sporazum bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.

Također, ne može se podredno govoriti i o nepostojećem ugovoru npr. zbog tzv. nesporazuma na strani potrošača, jer da bi zbog nesporazuma došlo do nesvjesnog nesklada u očitovanju volje obiju strana, mora biti riječ o tome da su stranke pregovarale, a da se jednostavno nisu razumjele (npr. tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-1049/06 od 8. studenoga 2006.), što ovdje nije slučaj.

U obrazloženju postavljenog pitanja izneseni su prigovori kojima se osporava “pravna relevantnost” sporazuma o konverziji zbog toga što je naknadno prema tvrdnji potrošača otpala odlučujuća pobuda konvertiranja kredita.

Ovaj prigovor naime svoju osnovu i smisao nalazi u činjenici da korisnici kredita prigodom sklapanja sporazuma negdje ujesen 2015. (tj. 45 + 30 dana nakon 30. rujna 2015.) nisu u svemu mogli biti upoznati sa sudbinom valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli koja je utvrđena nepoštenom i ništetnom nakon toga (presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 10. lipnja 2018. i presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.).

Na te prigovore treba odgovoriti da je pobuda načelno irelevantna za valjanost ugovora (st. 1. čl. 273. ZOO/05).

Ipak, prema st. 2. čl. 273. ZOO/05 ako je nedopuštena pobuda bitno utjecala na odluku jednog ugovaratelja da sklopi ugovor i ako je drugi ugovaratelj znao ili morao znati ugovor će biti bez učinka.

Naime, po navedenom općem zakonskom uređenju pobuda kao subjektivni, unutarnji čimbenik volje, da bi bila nedopuštena kod naplatnih ugovora bi morala biti ne samo nedopuštena jer je npr. zabranjena ili nemoralna jednoj ugovornoj strani, već se traži da je drugi ugovaratelj to znao ili morao znati.

U predmetnoj situaciji upravo banke kao kreditne institucije su bile obvezne po prisilnom propisu pozvati korisnike kredita i upoznati ih o izračunu konverzije, dok su potrošači imali dispoziciju u ostavljenom im roku prihvatiti konverziju u kredite vezane uz EUR ili zadržati važeće stare kredite vezane uz CHF.

Prema tome, radi se o novom posebnom zakonskom uređenju u kojem se i zbog toga ne mogu primijeniti pravila općeg obveznog prava o nevaljanosti ugovora zbog nedopuštenosti pobude, bez obzira na to što je tek naknadno pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne ugovorne odredbe koje se odnose na ugovaranje valute glavnica vezane uz švicarski franak, a sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj 96/93) i nastavno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09).

Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e.

Sukladno prethodno rečenom ne može se govoriti ni o postojanju zablude, odnosno zablude s obilježjem prijevare na strani kreditnih institucija u odnosu na potrošače, pri čemu valja dodati da pravna posljedica bitne zablude i prijevare nije ništetnost već pobojnost ugovora.

Posebice glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

Naime, da bi se mogla razumjeti navedena odluka, treba poći od toga da podnositelji kondemnatorne tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa.

Prema režimu ZPP-a tužitelj mora imati pravni interes kada:
– podnosi tužbu na utvrđenje (čl. 187. st. 2. ZPP),
– podnosi kondemnatornu tužbu prije dospjelosti tražbine (čl. 186.b ZPP).

Iako navedena kazuistička zakonska pravila ne znače da postojanje pravnog interesa u ostalim situacijama koje bi mogle nastupiti nije potrebno, ipak se pitanje svodi na pravila o dokazivanju.

Dakle, treba reći da se postojanje pravnog interesa, posebice kod kondemnatornih zahtjeva (o kojemu je uz deklaratorni zahtjev bila riječ u predmetu broj Rev-2868/2018), ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebati dokazivati tuženik. U svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz općeg obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona.

Tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavio u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e.

U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 Dunai protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

Zauzeto je pravno shvaćanje da zakonska intervencija kojom se ostvaruje navedeni cilj nije zabranjena.

Međutim, istovremeno kada se govori o posljedicama koje trebaju nastati – proizaći iz eventualne nepoštenosti odredbi, Europski sud je između ostalog naveo da se člankom 6. st. 1. Direktive Vijeća EEZ od 5. travnja 1993. želi ponovno uspostaviti ravnoteža između stranaka odnosno trgovca i potrošača, a ne poništiti sve ugovore koji sadržavaju nepoštene odredbe. Naime čl. 6. st. 1. glasi: “Države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošače, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba.”

Nastavno je rečeno da se taj ugovor u načelu mora nastaviti bez bilo koje druge izmjene, osim one koja proizlazi iz uklanjanja nepoštenih uvjeta, ako je takav kontinuitet ugovora pravno moguć prema pravilima nacionalnog prava.

Ali temeljna razlika u okolnostima u kojima je donesena navedena presuda Europskog suda i učincima ZID ZPK je u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi.

Dakle, trebalo bi zaključiti i ponoviti:
– da je u prije navedenim presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHF o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, ali nije rečeno da bi osnovni ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti,
– da je upravo u sprječavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize donesen poseban propis (ZID ZPK), uključujući i ostale izmjene i dopune tog Zakona, kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (“Narodne novine” broj 102/15),
– da se ZID ZPK odnosio na postupke konverzije ugovora o kreditu vezanih uz CHF u odgovarajuće kredite vezane uz EUR,
– da su oba Zakona utvrđena suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske,
– da su kreditne institucije bile dužne postupati po tom Zakonu, dok je na korisnicima kredita počivala dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma ili će zadržati važeće ugovorene uvjete,
– da uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno tom Zakonu,
– da nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl.

Na osnovu svega izloženog treba u konačnici zaključiti da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF.

Konačno treba reći da je institutom oglednog postupka (čl. 502.i – čl. 502.n ZPP/19) dana mogućnost da se u većem broju istovrsnih parničnih sporova koji su već pokrenuti ili se njihovo pokretanje očekuje u kraćem razdoblju, a rješenje kojih ovisi o istom pravnom pitanju, koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, donese jedinstvena odluka u kojoj Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzima pravno shvaćanje o postavljenom pravnom pitanju.

Imajući na umu izloženi smisao i svrhu tog instituta, u njegovoj primjeni Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji). U tom smislu se upućuje na prethodne razloge ove odluke o postojanju pravnog interesa glede kondemnatornih zahtjeva.

Osim toga, valja imati na umu da je Vrhovni sud Republike Hrvatske vezan granicama postavljenog pravnog pitanja.

To vrijedi i glede daljnjih pitanja vezanih uz valjanost osnovnih ugovora o kreditu u odnosu na ugovorne strane, odnosno one potrošače koji nisu sklopili sporazume o konverziji, o čemu se u okviru predmetnog postupka može uputiti samo na odredbu čl. 19.e st. 6. ZID ZPK.
Zagreb, 4. ožujka 2020.

Predsjednica vijeća:
Renata Šantek, v. r.

Objavljeno na mrežnoj stranici e-Oglasna ploča sudova

Facebook Komentari