Tko je osnivač Gabrićeve masonske lože i koje su veze sa srbijanskim masonima; I tvorac velikosrpskog Načertanija bio je mason

Foto: Masonski tajni časopis

Tko je Zoran Vojnić Tunić, prvi meštar nepriznate masonske lože Orijent Hrvatska? Krenimo redom, javno dostupnim legitimnim izvorima.

Pogledamo li u sudski registar pronaći ćemo kako je Vojnić Tunić vlasnikom tvrtke zanimljivog imena – Grand Master d.o.o. Kao i kod brojnih drugih tvrtka je registrirana za cijeli niz djelatnosti. No, to nije sve, Vojnić Tunićevo ime nalazimo i kod još nekoliko tvrtki. Primjerice, Ops Et Auxilium osnovana je kad i Grand Master slično kao i Pennyback, dok je godinu kasnije, 2017. godine, postao član Selektive, tvrtku za istraživanje javnog mnijenja, piše Večernji list.

Početkom iste godine ugasio je tvrtku također zanimljivog imena, Poklon bon d.o.o. U toj tvrtki, kao i u Ops Ex Auxiliumu, imao je zanimljivog partnera, riječ je o Vedranu Režiću, predsjedniku Hrvatskog squash saveza. Pennyback d.o.o. osnovao je s partnerima iz Srbije. Niti jedna od tih tvrtki nema takve prirode po kojima bi se Zoran Vojnić Tunić istakao kao nekakav ozbiljniji biznismen. No, njegova je druga povijest malo interesantnija.

On je prije dolaska u Hrvatsku izuzetno aktivan pripadnik hrvatske nacionalne zajednice u Vojvodini, objavljuje članke o Hrvatima u Srbiji nakon raspada Jugoslavije u tiskovinama koje izdaju Hrvati van granica Hrvatske. Inače je obitelj Vojnić Tunić i otprije aktivna u društvenom i političkom životu Hrvata u Srbiji. Tako je Stipan Vojnić Tunić bio utjecajni hrvatski političar u doba pripajanja Baranje, Bačke i Banata novojk državi južnih Slavena nakon Prvog svjetskog rata. Niti sam Zoran Vojnić Tunić nije bio bez utjecaja među Hrvatima u Srbiji.

U šturim napisima iz 2005. godine nalazimo kako je bio jedan od ključnih ljudi u Komisiji za izgradnju Bogoslovnog sjemeništa “Augustinianum” u Subotici. Na jednom ga fotografiji vidimo kako predaje je subotičkom biskupu, mons. dr. Ivanu Penzešu sve građevinske dozvole koje omogućuju početak izgradnje nove zgrade Bogoslovnog sjemeništa. Pa ga 2006. godine vidimo u društvu kardinala Theodora McCarricka iz Washingtona kojemu su predstavljeni projekti i planovi, a kardinal McCarrick član je Vijeća CRS-a (Catholic Relief Services) koji je materijalno pomogao ovaj projekt. Sjemenište “Augustinianum” doista i jest izgrađeno te je i danas u funkciji. No, pored aktivnosti u Katoličkoj crkvi u Srbiji, Zoran Vojnić Tunić ima i neke druge interese, i to ne samo u masonima, piše Večernji list.

On je, naime, i aktivni templar pa ga tako nalazimo u zapisima o Redu vitezova templara OSMTJ – Velikog priorata Hrvatske.

Tako su i na stranicama Večernjeg lista pisali o tome kako su se ‘Hrvatski templari vratili u Novu Ves’ a faksimil je članka prenesen na Facebook stranicu reda sa sljedećim komentarom: Regularni Viteški Red Templara – O.S.M.T.J. Veliki Priorat Hrvatske sudjelovao je na Međunarodnom templarskom Konventu u Zagrebu koji se održao 06. travnja 2019. godine na poziv International Chancelliery O.S.M.T.H.U. brata Luisa de Matosa i organizatora O.S.M.T.H. Velikog Priora brata Vinka Liseca. Iz opravdanih razloga na Međunarodni Konvent se nije mogao odazvati Regent i čuvar templarske vjere O.S.M.T.J. Prof. Dr. Nicolas Haimovici Hastier, te je njegovom odlukom O.S.M.T.J. (Ordre Souverain et Militaire du Temple de Jérusalem) službeno predstavljao Veliki Prior Hrvatske, brat Zoran Vojnić Tunić.

Ovom prigodom čestitamo na imenovanju Vinka Liseca za O.S.M.T.H.U. Velikog Priora Hrvatske. Ali, prije mjesec dana na stranicama Ordre Souverain et Militaire du Temple de Jérusalem, OSMTJ, odnosno Regularni Viteški Red Templara objavio je slavodobitno post pod naslovom ‘Zoran returns’ odnosno ‘Zoran se vraća’. Ondje piše kako se vratio ‘časni Zoran Vojnić Tunić vratio kao Veliki Prior Hrvatske’, očito je tu zamijenio Vinka Liseca koji je to bio u međuvremenu. Dalje stoji kako se radi o čovjeku s više liderskih sposobnosti i kvalifikacija za mjesto Velikog Priora te koji se na to mjesto vratio aklamativnom željom članstva koje je tražilo da on zauzme svoje punopravno mjesto.

Ronald Mangum, novoizabrani Regent Velikog reda poželio je dobrodošlicu časnom i štovanom vođi sljedećim riječima: Bio sam vrlo zadovoljan prisustvovati templarskoj konklavi u Zagrebu. Sretan sam i poželjeti dobrodošlicu Velikom prioru Hrvatske. Prilažem certifikat kojim potvrđujem njegovu poziciju. Radujem se budućem radu s njim kako bismo ojačali naš plemeniti red.

Dakle, Zoran Tunić Vojnić osim što je bio Velikim meštrom nepriznate masonske lože je također i prvi čovjek hrvatskih templara u redu koji je, čini se, barem od nekoga priznat. Što se samih masona tiče, osim svega ovih dana napisanoga u domaćim medijima, Vojnića Tunića se spominje i u intervjuu vodećeg srpskog masona (ili nekoga tko se tako predstavlja), tamošnjeg akademika i biznismena Vinka Perića.

Bilo je to povodom skupa Srpski pijemont-Zapadni Balkan, kako stoji u tom tekstu ‘skupa, za koji se u perspektivi može pokazati da je bio od velikog značaja za učvršćivanje i jačanje međusobnih veza naroda i nacionalnih entiteta na post-jugoslovenskom prostoru’. U odgovoru na jedno pitanje stoji: Prije svega, da kažem da je delegacija Regularne Velike Lože Srbije i Velikog Orijenta Srbije prisustvovala obredu unošenja Svjetlosti u Hrvatsku, odnosno osnivanju Velikog Orijenta Hrvatske, za čijeg je prvog Velikog Majstora, afilovan (postavljen) Zoran Vojnić Tunić, Suvereni Veliki Generalni Inspektor (33 o) drevnog Škotskog reda, kaže Perić u tom intervjuu navodeći kako hrvatski masoni blagonaklono gledaju na jačanje veza među balkanskim masonima i narodima kojima pripadaju.

– Što se same konkretne Masonske i individualne saradnje tiče, usaglašeni su stavovi učesnika, u skladu sa osnovnim principima masonskog učenja, tako da vrlo brzo možemo očekivati usklađeniju poslovnu saradnju masona na jačanju regionalnih veza na svim nivoima. Tu prije svega mislim na trougao Beograd-Zagreb-Banja Luka, a u relativno kratkom roku, treba očekivati da Svjetlost ovih aktivnosti obasja i crnogorske i slovenačke, pa i makedonske braće. Inicijativa „Balkanski pijemont“ ostaje otvorena i za ostalu braću iz regiona, kaže Perić u intervjuu u kojem spominje kako je mason bio i sam Ilija Garašanin.

Čini se tako da su masoni znatno brže prevladali razlike koje inače vladaju na ovim prostorima. U intervjuu upravo za Večernji list iz 2013. godine bivši Veliki meštar Velike lože Hrvatske kaže kako je ‘već prije spomenuto razilaženje hrvatskih i masona iz Srbije s početka 1990-ih više nije aktualno. U međuvremenu jako su razvili svoje odnose, a pogotovo je uspješnija suradnja jednog od najjačih masonskih redova, Škotskog reda. U Hrvatskoj je taj red obnovljen prije deset godina, a u Srbiji nekoliko godina poslije, uz pomoć hrvatskih kolega. Odnosi su toliko dobri da se međusobni sastanci održavaju dvaput godišnje, naizmjence. Prošle godine u svibnju braća iz Škotskog reda Srbije obilježili su 100. godišnjicu reda. Stigli su im gosti iz svijeta, a i jaka delegacija iz RH. Za tu prigodu u Beogradu su izdali i poseban broj časopisa “Zenit”. Dosta gostiju stiglo je u pratnji svojih “sestara”, supruga, jer premda legalno ne mogu biti slobodne zidarke, važne su i bez njihova pristanka, primjerice, njihov suprug ne može postati mason’, piše Večernji list.

Velikosrpski projekt

Ilija Garašanin (Kragujevac, 16. siječnja 1812. – Beograd, 10. lipnja 1874.) je bio srpski književnik, političar i premijer, poznat kao autor velikosrpskog programa Načertanije.

Garašanin je učio kod privatnih učitelja jer mu je otac bio bogati trgovac. Od 1837. godine obnaša dužnost carinika u Višnjici i Beogradu. Postao je prvi zapovjednik srpske regularne vojske, s činom pukovnika. Od listopada 1842. na dužnosti je pomoćnika ministra unutarnjih poslova. Od 1843. obnaša dužnost ministra unutarnjih poslova.

Od 13. rujna 1852. – 14. ožujka 1853. Garašanin je knežev predstavnik i ministar vanjskih poslova, a 1853. godine otpušten je s te dužnosti na zahtjev Rusije. No, ipak se borio protiv austrofilske politike kneza Aleksandra Karađorđevića i smatrao kako se Srbija treba oslanjati na Francusku i Rusiju. Godine 1858. ponovo postaje ministar vanjskih poslova.

Na poziv kneza Mihaila 9. prosinca 1861. godine postaje predsjednik Ministarskog savjeta i ministar vanjskih poslova. Na toj dužnosti ostaje do 3. studenog 1867. godine. Prihvatio je ideje kralja Mihaila o ratu s Turcima i radio na sklapanju saveza s Crnom Gorom i Grčkom u pripremanju ustanka protiv Turaka.

U Srbiju je Garašanin uveo kruti policijski i birokratski način uprave. Utjecao je na odluku Svetoandrejske skupštine o zbacivanju dinastije Karađorđevića kojoj je prethodno služio i postao vatrenim zagovornikom konkurentskih Obrenovića. Kao ministar vanjskih poslova 1858. donio Zakon o narodnoj skupštini.

Iz službe je otpušten 1867. nakon jedne od bezbrojnih dvorskih intriga koje je tijekom svoje karijere često i sam organizirao. Navodno, Garašanin se protivio kneževoj ženidbi s Katarinom Konstantinović.

Nakon toga živo je na svome imanju kraj Beograda i posljednje godine života proveo je izvan politike.

Najpoznatije Garašaninovo djelo je tajni, nacionalistički i ekspanzionistički plan Načertanije, napravljen 1844. za potrebe srpske vlade. Načertanije je ideološki osnov pokušajima stvaranja Velike Srbije, kako tijekom 19. tako i u 20. stoljeću., piše Wikipedia.

Facebook Komentari