U 2019. ubijeno 13 žena, nasilje sve brutalnije, a u sigurnim kućama nema mjesta

Prošle je godine u Hrvatskoj ubijeno 13 žena, pet više nego 2018. godine. Sedam žena ubili su muževi ili partneri. Skloništa za žene stalno su puna, prepuna, a nasilje od kojega se s djecom tamo sklanjaju sve je brutalnije, svjedoče voditelji skloništa i savjetovališta širom Hrvatske.

Većina voditelja skloništa, koji rade sa ženama na terenu, slaže se u konstataciji da su razne kampanje protiv nasilja urodile plodom, jer u pravilu mlade žene sve manje dopuštaju da ih se zlostavlja na bilo koji način, osvještenije su i nasilnika brzo prijavljuju, dok je kod starijih žena to rjeđe. Na nekim područjima, poput zadarskog, kažu čak da je situacija lošija nego prije petnaest, dvadeset godina, odnosno da žene nasilje sad prijavljuju čak i manje nego tad.

“Žene nevoljko prijavljuju nasilnika. Kao da se događa regresija, očito je mnogima financijska situacija sad i lošija nego prije, ekonomski su ovisne o muškarcima i boje se. Kod mlađe smo populacije napredovali, mlade žene ne trpe nasilje, za razliku od starijih. Osim ekonomske ovisnosti, problem je i tzv. sindrom žrtve – da žena nakon duljeg maltretiranja počne vjerovati da je sama za to kriva, odnosno da je uzrok loše situacije u kući”, kaže Gordana Markulin Ježina, voditeljica zadarske sigurne kuće.

Kompletno je društvo u regresiji, njezin je dojam, i zato ovoliko nasilja. Žene se javljaju kasno, kaže, kad već dožive premlaćivanje, i čine to “radi djece”. “Prekasno za sve, jer djeca koja odrastaju gledajući nasilje u kući i sama često postaju nasilnici, preuzimaju obrazac ponašanja roditelja”, kaže zadarska voditeljica za 24 sata.

Mirjana Duduković, predsjednica karlovačke Ženske grupe Korak, ističe da žene koje se kod njih sklanjaju trpe sve brutalnije nasilje, kako psihičko i verbalno, tako i fizičko te seksualno. “Nešto se loše događa u cijelom društvu i ne sluti na dobro”, ističe karlovačka voditeljica.

Broj poziva policiji zbog nasilja blago je smanjen, kaže psiholog Daniel Antunović iz riječkog skloništa udruge U.Z.O.R., ujedno predsjednik županijskog tima za sprečavanje i borbu protiv nasilja nad ženama Primorsko-goranske županije. Navodi, međutim, dva moguća razloga manjem broju poziva – prvi je depopulacija Hrvatske, a drugi, kaže, premalo povjerenja u institucije, prije svega policiju i pravosuđe, zbog njihove nedovoljne efikasnosti. Na sva skloništa za žene, psihosocijalne tretmane i ostalo, kaže, država troši manje od 20 milijuna kuna godišnje, što nipošto nije veliki novac, kad se uzmu u obzir drugi proračunski rashodi. Kad bi se iznos udvostručio, zaključuje Daniel Antunović, i na terenu bi situacija bila bolja.

Usporedbe radi država daje je 25 milijuna kuna za službene mobitele. Unatrag nekoliko mjeseci sigurne kuće su pune, gore je nego ljetos ili proljetos, doznaju 24 sata u nekoliko skloništa za žene na kontinentu. Primaju žene iz cijele Hrvatske, kako bi otišle što dalje od svojih kuća, odnosno nasilnika. Najgore je, dodaju u skloništima, tijekom praznika i blagdana, kad nasilje u obiteljima eskalira, pa je i poziva žena više nego inače. Predsjednica Ženske grupe Brod iz Slavonskog Broda, Gordana Matanović, ističe kako im sve više žena dolazi u savjetovalište. “Žene su postale osvještenije, prvenstveno zahvaljujući brojnim kampanjama. Imamo čak i žena koje nasilje trpe 40 godina i dolaze nam tek sad”, kaže Matanović.

Prema zasad još neslužbenim podacima za 2019. godinu, koje otkriva pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić, ubijeno je 13 žena – njih 11 ubili su bliski ljudi, od kojih su sedmorica bili supruzi, izvanbračni partneri i partneri. “Kad broj ubojstava žena od strane intimnih partnera iz 2019. godine (ukupno sedam) kompariramo s praćenim razdobljem od 2016. godine, uočava se trend značajnog porasta broja ubojstava žena od strane intimnih partnera u odnosu na 2018. godinu od gotovo 50 posto. U 2018. ubijene su četiri žene od strane intimnih partnera. Već četvrtu godinu zaredom zadržan je visoki postotak od gotovo 50 posto žena ubijenih od strane muškaraca s kojima su bile u intimnim vezama u ukupnom broju ubojstava žena na godišnjoj razini”, ističe pravobraniteljica.

U svojim je analizama utvrdila kako je u većini slučajeva obiteljskog nasilja okidač za ubojstvo bila odluka supruge ili partnerice da napusti supruga, odnosno čvrsta odluka da mu se usprotivi i prekine nasilnički odnos. Analize su pokazale da nadležna tijela prečesto nisu u stanju pravovremeno prepoznati ovaj okidač, stoga im je reakcija spora ili neadekvatna. “Iako se kod raskida nasilničkih veza, odlučnom protivljenju nasilnim muškarcima, izloženosti prijetnjama ubojstvom radi o rizičnim faktorima najvišeg stupnja, vrlo rijetko nadležna tijela, pa čak i obiteljska okolina, ove signale shvaćaju kao ključne alarme za brzu zaštitu žrtve i brzi progon te strogo kažnjavanje počinitelja. Nerijetko i same najave ubojstva ili prijetnje ubojstvom ili samoubojstvom od strane potencijalnih počinitelja nisu ponekad dovoljne da bi se ozbiljno shvatile te da bi se na njih brzo i adekvatno reagiralo od strane policije. Ovakav stav nadležnih tijela i okoline zapravo upućuje na nepostojanje društvene svijesti o opasnosti obiteljskog nasilja kao šireg društvenog problema”, kaže Ljubičić.

Ni jedan događaj obiteljskog nasilja ne bi smio biti promatran kao izolirani incident, dodaje. Broj prekršajnih prijava za nasilje je, kaže, od 2010. godine gotovo prepolovljen, ali raste broj kaznenih prijava za isto to nasilje. “Sustav ne odvraća počinitelje/ice od nasilja, nego prijavitelje/ice od prijavljivanja nasilja, i to u ranoj fazi nasilničkih odnosa – prije nego što dođe do eskalacije. Uzimajući u obzir navedeni statistički trend, prekršajno nasilje se, dakle, sve manje prijavljuje, slučajevi često migriraju u sferu kaznenog progona, a tad se žrtve nalaze u zoni najvećeg rizika od femicida”, zaključuje pravobraniteljica. Mjere zaštite žrtava rijetko se izriču, a one izrečene ne provode se učinkovito i vrlo često se krše od strane počinitelja, dodaje.

I Neva Tölle iz neprofitne udruge Autonomna ženska kuća Zagreb kritizira društvo koje sporo i loše reagira na nasilje. S dugogodišnjim iskustvom rada s traumatiziranim ženama i njihovim obiteljima svjedoči kako sudstvo rijetko dosuđuje dobro odmjerene kazne, da su one redovito minimalne ili uvjetne. Kaže, sve treba obrnuti i muškarcima prvi put izreći ozbiljnu kaznu kako se više ne bi usudili ponoviti nasilje i kako bi poslali poruku drugima. “Kad muškarac pretuče ženu i dobije uvjetnu kaznu, zapravo se stvara dojam da to nije ništa strašno. Zato maksimalnu kaznu treba odrediti prvi put, a ne samo onda kad se radi o recidivu, nasilniku ponavljaču”, kaže Tolle. Kaže kako treba biti iskren i reći da strože kazne neće spriječiti baš sve nasilje te da ne postoji društvo bez nasilja. “I uljuđenije zemlje koje principijelno primjenjuju pozitivne propise i dalje imaju nasilja, ali se strožim kaznama može smanjiti broj žrtava, kako ubijenih, tako i pretučenih žena”, dodaje.

A evo što kažu podaci Ministarstva pravosuđa o kaznama za nasilje u obitelji, koje se upravo veže često i za nasilje nad ženama: u 2016. godini doneseno je 58 sudskih presuda, u 2017. doneseno je 86 sudskih presuda, a u 2018. godini 161 sudska presuda. Očito je trend kažnjavanja nasilja u obitelji u porastu, odnosno da pravosuđe sve spremnije i oštrije reagira na nasilje bilo koje vrste. Nažalost, stvarnost pokazuje da to ni izbliza nije dovoljno. Također, iz Ministarstva pravosuđa navode i to da su od ukupno 305 riješenih predmeta za spomenute tri godine pravomoćne postale 272 sudske presude. Uglavnom se donose osuđujuće presude – od 305 riješenih predmeta, osuđujućih presuda bilo je u njih 89 posto ili 271 presuda. “Oslobađajućih je samo pet presuda, i to nepravomoćnih presuda”, ističu u ministarstvu.

Svaka žena koja prijavi nasilnika dolazi u institucije s nadom da će ih netko zaštititi, ali kad ih sustav ignorira, one se razočaraju i povuku u sebe, pišu 24 sata.

Komentirajući val ubojstava žena posljednjih nekoliko dana, Tölle kaže da se u razdoblju od 15 godina može primijetiti kako ubojstva redovito dolaze ciklički, jedno za drugim, bez nekog posebnog objašnjenja. Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova ne tvrdi, kaže, da se ubojstva ne bi događala da propusta od strane nadležnih tijela nije bilo, no sigurno bi se pravodobnom intervencijom izbjegle štetne posljedice. “Naravno, u situacijama u kojima prije deliktnih faza nije bilo nikakvih dojava ili signala prema nadležnim tijelima o nasilju ili poremećajima u odnosima između partnera, žena i muškaraca, nije moguće prozivati nadležne institucije za bilo kakve propuste. Isto tako, ubojstva se mogu dogoditi i, nažalost, događat će se i onda kad su nadležna tijela poduzela sve korake u svrhu zaštite žrtve u fazi prije samog ubojstva. Ni tad nije moguće krivnju svaljivati na sustav. No tad makar znamo da su sve mjere u cilju zaštite žrtve poduzete”, napominje Ljubičić.

Facebook Komentari