Pulski lungomare. Mjesto memorije jednog grada. Na pragu mladosti, mnoge su generacije upravo ovdje otkrivale neki do tad njima nepoznat svijet. Svijet tople ljetne noći u kojoj je sve moguće. Ovdje su padali prvi poljupci. Prva pijanstva. Slavili su se završeci školskih godina. Uživalo se u suncu i moru za vrijeme dugog i toplog pulskog ljeta. Vrijeme prolazi. Generacije se mijenjaju. Njihove priče pamti samo more. I kamen. A u svojim šetnjama otkriva ih Morena Andačić, piše HRT.
– Šetnja sama po sebi je meditativna i zapravo kada šećeš ovakvim nekim dijelom obale, ne možeš se koncentrirati na misli koje te opterećuju nego jednostavno gledati stvari oko sebe – kaže.
Morena uz more šeće već desetak godina. Tako je otkrila kamene rezbarije koje pričaju o ljudima koji su ovdje ostavili svoj trag. Iako ih možda već odavno nema, njihovi urezi svjedoče o tome da su postojali, da su ovdje živjeli, kupali se, voljeli.
– Kad sam počela primjećivati te ureze, oni su mi doslovno dolazili, jedan za drugim, otvorio mi se taj fokus i vidjela sam ih na svakom koraku i onda sam dobila želju da ih zabilježim za sebe, a kasnije i podijelim – kaže Morena.
Tijekom godina tako je fotografirala više od 250 nečijih davnih kamenih uspomena. Stari su 50, 80 ili stotinjak godina. Vjeruje da su sve to mornari ili zaljubljeni parovi radili koji su stalno dolazili na isto mjesto i tako ostavljali neki trag za sebe, za svoju djecu ili za nas.
A što uopće o tim tragovima možemo pretpostaviti? Onoliko, koliko nam mašta dopusti, kaže Morena i dodaje:
– Ovdje piše Živko 53′. I sudeći po urezima ovako kako sam ih ja nazvala, 1953. godine, prošlo je već sedamdesetak godina, a pored njega su dva sidra, ali puno preciznije napravljena. Pretpostavljam da je ovaj Živko ovdje bio neki mornar, ili u vojsci bivše JNA, a ova sidra su tako stručno germanski napravljena precizno da vjerujem da je to bio neki austrijski vojnik puno prije Živka…
Osim mornarskih motiva, tu su i oni ljubavni. Pa čak i portret jedne ženske osobe kojeg je isklesao stanoviti Franci.
– Ja pretpostavljam da je Franci bio jako zaljubljena osoba upravo u ovu koju je ovdje ugravirao u ovom kamenu, čini mi se da je to ženski lik i mogu samo reći da mu se divim – kaže Morena i sve šetače uz more poziva da i sami pronađu svoje zapise u kamenu te da ih zabilježe.
– Zapravo nikad se ne zna kako može nastati neka izložba, to je manje bitno, najbitnije je da zapravo ljudi dok šeću ne razmišljaju o ničemu nego da vide ono što im je ponuđeno i nađu moje i svoje ureze – poručuje.
Zato dobro otvorite oči kada drugi put šećete obalom. Možda otkrijete nečiju davnu priču ili uspomenu. No, ne trebaju sve priče biti ispričane. One najbolje ostaju tajne. One žive i lepršaju samo u sjećanju mora, piše HRT.
