Udruga Franak: Konverzijom CHF kredita potrošači nisu obeštećeni, treba odlučiti o ništetnosti ugovora o kreditu kao cjeline

Udruga Franak od samog početka pozorno prati razvoj događaja vezano uz eventualno pokretanje oglednog postupka pred Vrhovnim sudom RH u vezi s pitanjem ništetnosti dodataka ugovora kojima je provedena konverzija kredita u švicarskim francima.

Udruga Franak prije svega smatra da konkretni, eventualni, ogledni postupak nije niti najvažnije, niti u ovom trenutku presudno pitanje vezano za postupke obeštećenja dužnika u CHF kreditima, piše ta udruga.

Prvo i temeljeno jest, prema stajalištu Udruge Franak, odlučiti o ništetnosti ugovora o kreditu kao cjeline. Udruga Franak od početka svog djelovanja zalaže se i argumentira kako su ugovori o kreditima u cijelosti ništetni pa ukoliko bi ugovori u konačnici bili pred sudovima, posebice pred Vrhovnim sudom RH, utvrđeni ništetnima, onda je sasvim jasno u tom slučaju ništetan i bilo kakav aneks ugovora kojim je ugovorena konverzija. U tom slučaju više neće biti nikakvih dilema vezanih za način obeštećenja potrošača, jer u tom slučaju svaka ugovorna strana vraća drugoj što je primila.

Prema tome ključno je, i po logici stvari, prvenstveno odlučiti o ništetnosti ugovora o kreditu, a ne o ništetnosti dodatka ugovora koji je notorno ništetan ukoliko je ništetan osnovni ugovor.

Pitanje ništetnosti ugovora prema tome ostaje primarni cilj i fokus Udruge Franak te je to ključno pitanje u periodu koji slijedi pred sudovima u okviru kojeg će se odlučiti o načinu obeštećenja.

Druga ključna odluka je ona o obeštećenju potrošača koji su konvertirali kredite sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Zakon o konverziji). Udruga Franak ističe kako je to pitanje zapravo već riješeno, i to odlukom Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2868/18, koji je zauzeo pravno stajalište kako potrošači imaju pravni interes za utvrđenje ništetnosti i nakon provedene konverzije te je jasno utvrdio kako niti ugovori niti ugovorne odredbe konverzijom nisu konvalidirale niti su mogle konvalidirati.

Udruga Franak naglašava kako sada novopostavljeno pitanje prema Vrhovnom sudu RH sugerira kako bi isključivo ništetnost dodataka ugovora o konverziji dala pravo potrošačima na obeštećenje, a ta tvrdnja potpuno je netočna i suprotna pravnim propisima i sudskoj praksi koja obeštećenje potrošačima jamči upravo uvažavajući činjenicu zaključenja dodatka ugovora i pretpostavljeno valjane provedbe konverzije.

Prema tome, uopće nije nužno utvrditi ništetnim aneks ugovora kako bi potrošač ostvario obeštećenje.

Udruga Franak ukazuje kako u ovom trenutku postoje dvije ključne odluke za obeštećenje potrošača koji su konvertirali svoje kredite i to odluke dvaju najviših sudskih instanci, a to su rješenje Vrhovnoga suda RH Rev-2868/18 i presuda Suda Europske unije C-118/17.

Sud Europske unije postavio je pred nacionalne sudove obvezu utvrditi jesu li potrošači ili nisu potpuno obeštećeni provedenom konverzijom, a ta obveza proizlazi iz presude Suda EU C-118/17, Dunai, kojom je utvrđeno kako je zakonska intervencija dopuštena, ali ona sama po sebi ne znači obeštećenje. Uvjet je naime samo potpuni povrat svih koristi stečenih od nepoštenog ugovora i nepoštenih odredbi.

Sud unije tako navodi:

42. Iako članak 7. stavak 1. Direktive 93/13 ne sprečava države članice da zakonom prekinu korištenje nepoštenih odredbi u ugovorima koje trgovci sklapaju s potrošačima, ipak zakonodavac mora u tom kontekstu poštovati zahtjeve koji proizlaze iz članka 6. stavka 1. iste direktive.
43. Naime, činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima, kako je navedeno u točki 40. ove presude.
44. U ovom slučaju, iako tužba Z. Dunai potječe iz odredbe koja se odnosi na tečajnu razliku koja se prvotno nalazila u ugovoru o zajmu sklopljenim s bankom, na sudu koji je uputio zahtjev je da provjeri je li navedeni nacionalni zakon, kojim su proglašene nepoštenima takve odredbe, omogućio ponovnu uspostavu, pravno i činjenično, situacije u kojoj bi se Z. Dunai nalazila da takva nepoštena odredba nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat koristi koje je trgovac neopravdano stekao na njezinu štetu, na temelju navedene nepoštene odredbe.

Drugim riječima, nacionalni sud mora utvrditi je li zakonom došlo do potpune uspostave stanja kakvo bi to stanje bilo da nikada nije bilo spornog ugovora odnosno da nije ugovorena niti nepoštena valutna klauzula, niti nepoštena kamatna stopa. Zbog toga, naši sudovi kod razmatranja tužbenih zahtjeva za obeštećenje iz konvertiranih CHF kredita, a u slučaju tužbi po nepoštenim ugovornim odredbama, moraju prije svega utvrditi:

1. Što je postignuto konverzijom CHF kredita?
2. Što se postiže presudom za obeštećenje za isti taj kredit?
3. Usporedbom efekata konverzije i efekata presude utvrditi mora li banka isplatiti potrošaču traženo obeštećenje.

Odgovor na prvo pitanje jest:

Ad. 1. Konverzijom je postignuto umanjenje preostale CHF glavnice na temelju usporedbe s istovrsnim euro kreditom.

Odgovor na drugo pitanje jest:

Ad. 2. Presudom po tome kreditu koji je konvertiran na dan konverzije dobilo bi se sljedeće:

a) Presudom za ništetnost ugovora potrošač dobiva povrat svega plaćenog baš kao i banka povrat isplaćene glavnice kredita. Konverzijom to nije postignuto.

b) Presudom za ništetnost odredbi potrošač dobiva umanjenje preostale glavnice na kunski iznos u skladu s početnim tečajem CHF u vrijeme kada je ugovor ugovoren. To umanjenje jest do 10% veće nego umanjenje preostale glavnice po konverziji što znači da je učinak konverzije na preostalu glavnicu do 10% manji nego učinak presude. Konverzijom dakle obeštećenje u pogledu glavnice nije postignuto i ta razlika glavnica mora se vratiti potrošaču, uz pripadajuću zateznu kamatu.

c) Potrošaču se vraća kompletan iznos preplaćenih anuiteta, a oni se dobiju na način da se od naplaćenih anuiteta u kunama oduzimaju anuiteti iskazani u kunama po početnome otplatnom planu i početnome tečaju CHF. Svi pojedinačno iskazani iznosi preplate zbrajaju se, i njihov zbroj čini ukupan iznos preplate koja se mora vratiti potrošaču. Konverzijom to nije postignuto.

d) Na svaku pojedinačno utvrđenu razliku anuiteta dodaje se pripadajuća zatezna kamata od dana kada je razlika utvrđena pa do dana vraćanja preplaćenih iznosa. Konverzijom ni to nije postignuto jer zatezna kamata koja se naplaćuje nepoštenom stjecatelju, a to su banke, nije naplaćena.

Odgovor na pitanje pod brojem 3. dolazi iz objašnjenja Ad. 2. i glasi:

Ad. 3. Nakon konverzije, usporedbom efekta konverzije i efekta onoga što se dobije po presudi u istome kreditu, očigledno je da potrošač nije obeštećen i da mu i dalje banka duguje sve preplaćene anuitete uz pripadajuće zatezne kamate, ali i razliku konvertirane glavnice i glavnice po početnome otplatnom planu uz pripadajuće zatezne kamate.

To je zadatak utvrđenja sudova kod tužbi za obeštećenje svakoga pojedinačnog potrošača koji je podnio svoju privatnu tužbu, a što se može utvrditi jedino putem sudskog vještaka, dok je prava usporedba efekta konverzije i efekta presude moguća samo u slučaju kada je tužbom obuhvaćeno sve na što potrošač ima pravo na temelju kolektivne presude u slučaju franak (ništetnost ugovora ili ništetnost valutne klauzule CHF i kamate). Očekujemo da ćemo tijekom sljedećih nekoliko mjeseci imati konačno pravnu sigurnost u smislu postavljanja tužbenih zahtjeva vezano za tužbe potrošača koji su konvertirali CHF kredite, i to u tužbama po ništetnosti ugovora i po ništetnosti ugovornih odredbama.

Zato naglašavamo, bez obzira na ogledni postupak koji će biti, ili neće biti pokrenut, potrošači koji su konvertirali CHF kredite imaju pravo na obeštećenje, jer:

– Nisu dobili preplaćene iznose kamata.
– Nisu dobili preplaćene iznose tečaja.
– Nisu dobili pripadajuće zatezne kamate na preplaćene iznose
– Nisu dobili stvarno i zakonito stanje glavnice nakon konverzije poštu su glavnice ostale veće su nego što bi bile kunske glavnice po početnome tečaju CHF u vrijeme ugovaranja svakoga pojedinog kredita.

Većina postupaka koji se sada nalaze pred sudovima u RH, a prema dostupnim informacijama kojima Udruga Franak raspolaže u njima se uopće ne postavlja pitanje ništetnosti aneksa odnosno dodatka ugovora o kreditu čija bi ništetnost tek izmijenila pravo na obeštećenje u pogledu naplate anuiteta nakon provedene konverzije i to u pogledu dijela koji se odnosi na kamatnu stopu.

Udruga Franak stoga zaključuje kako je već sada jasno da konverzijom CHF kredita potrošači nisu obeštećeni, time da svakako drži da, iako to pitanje trenutno nije presudno, da su i takvi dodatci ugovora ništetni pošto kao predmet ugovaranja imaju valutu švicarski franak koja je utvrđena ništetnom od prvog dana, dakle od zaključenja svih ugovora o kreditu u švicarskim francima, piše Udruga Franak.

Facebook Komentari