U moru nemilih događaja koji posljednjih tjedana iskaču upravo sa zadarskog područja punog različitih predrasuda, od tamnoputih, preko homoseksualaca do prava žena, ovaj primjer s otoka Ugljana odskače.
Domaće stanovništvo već više od 60 godina s duševnim bolesnicima živi u miru i slozi. Štoviše, međusobno si pomažu.
– Pa ja ću vam svjedočiti da stvarno nema tih predrasuda da ljudi to doživljavaju. Vjerojatno jer ih puno radi tu, doživljavaju kao nešto svoje što je na njihovom otoku i žele pomoći, rekla je Vilma Jozić, predsjednica Udruge Luzor iz Preka.
– Gotovo da nema kuće na otoku iz koje netko nije imao nekoga svoga koji je radio u ovoj bolnici. Kada ljudi dođu u doticaj s duševnom bolesti ili bilo čime drugim, onda mijenja svoj stav, rekao je psihijatar Vitomir Višić iz Psihijatrijske bolnice Ugljan.
Kobiljak je uvala na Ugljanu gdje pacijenti pronalaze svoj mir. Njih čak više od 470. “On ti je bio na psihijatriji” – rečenica je koja je često doživotna osuda na društvenu marginalizaciju.
– Ja mislim da predrasude nisu dobre. U svakom slučaju treba se čovjek osloboditi i samo se prepustiti, darivanje, razumijevanje nekoga različitog, mislim da nema ništa bolje, svi smo mi ljudi, rekla je Jozić.
Kao pravi otočani, imaju oni i svoje masline. Upravo je u tijeku berba. Društvena izolacija često im je teža i od same bolesti. No predrasude razbijaju ove žene s Ugljana, od kojih bismo svi mi mogli itekako mnogo naučiti.
Otok Ugljan lijepo je mjesto za život svih, nadamo se, i za žene, i crnce, i homoseksualce, i duševne bolesnike. Jesu li i ostala mjesta na zadarskom području?, piše HRT.
