Sretan nam svima Dan neovisnosti, meni najvažniji i najispravnije nazvan državni blagdan. Pojasnit ću zašto. Ono što nazivamo i obilježavamo kao Dan državnosti, 25. lipnja, također je važan datum. Ipak, manje važan i, uz to, nesretno i pogrešno nazvan. Hrvatska državnost nije započela u lipnju 1991., nego u ranom srednjem vijeku. Tako piše u hrvatskom Ustavu i to s razlogom ističemo svaki puta kada se pozivamo na povijesno hrvatsko pravo na punu državnu suverenost. Ako ćemo biti dosljedni i tjerati mak na konac, „Dan državnosti“ trebao bi biti 07. lipnja, na dan kada je 879. godine papa Ivan VIII. napisao sudbinsko pismo „Svom ljubljenom sinu Branimiru“. To tisućljetno pravo samo je još jednom potvrđeno referendumom 1991., piše Zoran Milanović.
Dan neovisnosti predstavlja punu afirmaciju milenijske državnosti – jednu novu, višu, najvišu kvalitetu. Na taj dan je Hrvatski sabor, dan nakon bombardiranja Banskih dvora, donio Odluku o raskidu svih državnopravnih veza s ostatkom SFRJ. Hrvatska, država već vjekovima, postaje potpuno NEOVISNA. Odluka Sabora draguljna je kruna toga dugog puta. Slijedi međunarodno priznanje.
Odluke Sabora o državnim blagdanima iz 2001. godine usvojene su na valu tadašnjih ustavnih promjena, kojima je Hrvatska od tzv. „polupredsjedničke“ postala skoro klasična parlamentarna demokracija. Za njih je tada glasala velika većina zastupnika, premda se za tu odluku ne traži kvalificirana većina. Bio je to duh vremena. Tada i upravo tako usvojeni raspored državnih blagdana, kojemu, eto, čak upućujem ovih nekoliko formalno logičkih i državno-pravnih prigovora ostao je, nesavršen ali naš, na snazi do danas. Ali – eto nama HDZ-a, koji u bezidejnosti i praznini svoga bivanja sada, kao i uvijek, pokušava naciji utjerati svoje blagdane. Spomendan Sabora, 30. svibnja, namjeravaju opet uvaliti kao „dan državnosti“. To nikada i nije trebao biti dan državnosti; to je dan na koji je 1990. ustrojen demokratski višestranački hrvatski Sabor – s HDZ-ovom većinom. U tome je, ujedno, i sva „državnost“ toga datuma.
Molim ih da to ne čine i da ne provode nasilje, donoseći tako simbolički i emotivno nabijene odluke običnom, petparačkom „žetončić“ većinom. Što ako prva sljedeća saborska većina sruši tu odluku i tako u nedogled. Ne dijelite naciju na takvim pitanjima, piše Zoran Milanović.
