Zbog nemara u gradnji i danas, trinaest godina nakon useljenja, iz slavina u stanovima u zagrebačkom naselju Vrbani teče opasna voda. Taj veliki ekoincident do danas nije riješen! Niti je uzrok otklonjen, niti je pravosuđe završilo dramu stotinjak stanara. Priča emisije Labirint.
Veliku su cijenu platili stanari dviju zagrebačkih zgrada. Jedanaest godina na sudu uzelo je danak – od dana podnošenja tužbe pet stanara više nije živo, kaže njihova odvjetnica Ljiljana Maravić-Pirš. Ni njeno zdravlje nije sačuvano. Stres i intenzivni postupci s velikim brojem ljudi i velikom vrijednosti predmeta spora utjecali su, kaže, na njemu štitnjaču, a razvila je i inzulinsku rezistenciju.
– Kad imate tako velik predmet i majka ste, onda čekate do prve presude, čekate da se drugi stupanj riješi, pa čekate da se okonča pred drugim stupnjem… I to sve tako prođe, onda se okrenete iza sebe i shvatite da ste imali vremena roditi samo jedno dijete – dodaje.
Lijepa životna priča pretvorila se u pravosudni labirint
Sve je počelo prije petnaestak godina u zagrebačkom naselju Vrbani. Velik i sretan trenutak u životu, useljenje u vlastiti novoizgrađeni dom, pretvorit će se u pravosudni labirint. Vedran Belančić na zagrebačkim Vrbanima stan je kupio nakon što je zasnovao obitelj s kojom je tražio veći životni prostor.
– To je trebala biti jedna lijepa životna priča, međutim kada smo počeli živjeti u tom stanu i koristiti vodu, vidjeli smo da nešto ne štima jer je voda imala miris po benzinu. Stvar se nije popravljala, do jednog trenutka dok susjeda s drugog kata nije u laboratoriju provjerila vodu i ustanovila da voda nije zdravstveno ispravna, prisjeća se Belančić, napominjući kako je riječ o kvartu u koji su se doselile obitelji s malom djecom. Na šahtu im je bila instalirala pipa, na koju su išli po vodu, a mnogi ju i kupuju.
Nepodnošljiv smrad natjerao je neke stanare da razbijaju podove, zidove. Počeli su kopati u svojim novim stanovima.
– U ljeto, čim sam saznao za problem, s obzirom na to da sam imao malo dijete u stanu krenuo sam u renoviranje vodovodnih instalacija, promjenu instalacija. Međutim tada smo dobili priopćenje od javnog zdravstva da voda nije za korištenje. Kad su se razbile glazure vi u stanu niste mogli biti, ja sam u tom trenutku zvao krim policiju da napravi uviđaj. Krim policija tada nije mogla biti u stanu od tog mirisa koji je izlazio iz podova, kaže Vedran Belančić.
Institut Ruđer Bošković jedna je od institucija koja je vještačila ovaj ekoincident. Analizirana je voda, vodovodne cijevi, izolacijska masa. Svi su nalazi vještaka potvrđivali isto.
– Da je voda koja ulazi u zgradu bila potpuno ispravna, u skladu sa svim standardima. Isto tako i prije ulaska u stan. Međutim unutar stana došlo je do detekcije tih ekstremno povišenih koncentracija spojeva tipa alkil benzena koji su zapravo karakteristični spojevi koji čine to organsko otapalo u kojem se otapa bitumen. Samo analiziranje ovih plastičnih cijevi je pokazalo da su oni osnovni izvor kontaminacije, kaže prof. dr. sc. Marijan Ahel s Instituta Ruđera Boškovića.
Analiza je pokazala da voda sadržava 170 puta veću koncentraciju mineralnih ulja od dopuštene.
Odvjetnica stanara Ljiljana Maravić-Pirš kaže kako je u vrijeme kad su se radovi izvodili temperatura iznosila do – 11 Celzijevih stupnjeva te da je utvrđeno kako su izvođači radova koristili enormne količine razrjeđivača.
– Da bi što lakše tu smjesu razrijedili, umjesto da su jedan sloj izolacije stavili prije te smjese, oni su stavili u velikom broju stanova tu smjesu izravno na cijevi. Umjesto da su pustili tri dana da taj razrjeđivač ishlapi, oni su istovremeno nakon polaganja smjese na cijevi betonom zatvorili taj prostor iznad cijevi i ta smjesa je od silne količine razrjeđivača kroz cijevi prodrla u vodu, objašnjava Maravić-Pirš.
Najvjerojatniji uzrok zagađenja vodovodne vode bio je dodir neosušene bitumenske mase s plastičnim cijevima koje je onda dovelo do izuzetno povišenih koncentracija koje utiču na miris te vode, pojašnjava prof. dr. sc. Marijan Ahel s Instituta Ruđera Boškovića.
S obzirom na to da su mineralna ulja ušla i u vertikalne i u horizontalne cijevi, tu je štetu – kaže odvjetnica Maravić-Pirš – moguće otkloniti isključivo uklanjanjem cijelog vodoopskrbnog sustava iz čitave zgrade.
– Osobno sam imao teške zdravstvene probleme prije deset godina, danas je sve u redu. Dosta ljudi ima zdravstvenih problema u zgradi, je li to povezano s vodom, to bi trebala struka reći – kaže stanar Vedran Belančić.
Na snazi je još uvijek zabrana uporabe vode za piće, osim ispiranja toaleta, dakle od kada je krenula cijela priča, od 2007. godine, kaže odvjetnica Maravić-Pirš.
“Do danas nismo dobili ni kune”
I sve je to sud utvrdio i potvrdio. Prvo Općinski, a onda prije četiri godine i Županijski. Pravomoćna presuda, mislili su stanari, napokon će okončati njihove muke.
– Kad smo čuli da smo dobili pravomoćnu presudu, mi smo mislili da je našoj agoniji došao kraj. Ta firma i dalje egzistira na tržištu, ostvaruje dobit i apsolutno je u mogućnosti isplatiti odštetu koju smo mi postavili prema njima, kaže Belančić.
– Mi smo presudu prije 4 godine dobili, presudu koja kaže da nam se treba isplatiti određeni dio novca za renoviranje, za odštetu po kvadratu i slično. Mi do danas nismo kunu dobili, kaže drugi stanar koji je želio ostati anoniman.
– Predsjednik uprave koji je zapravo istupao u javnosti ispred Zagreb gradnje i Geoprojekta je vlastitim priznanjem, na sudski zapisnik, izjavio da će platiti naknadu štete, da će u potpunosti namiriti sve zahtjeve tužitelja kada sud utvrdi njihovu odgovornost. Nakon što je sud pravomoćno utvrdio solidarnu odgovornost i prodavatelja i izvođača radova i nadzornog, jednostavno se oglušio na to. To je nama neshvatljivo – kaže odvjetnica Maravić-Pirš.
Ali tužena strana učinila je sve kako bi izbjegla odgovornost za nastalu štetu. Njihova žalba na pravomoćnu presudu u korist stanara završila je na Vrhovnom sudu. Tamo se odluka čeka više od tri i pol godine.
“Spis o kojem pitate nosi poslovni broj Rev-258/16 (…). Isti se nalazi u radu kod ovog suda od 29. siječnja 2016., a sudac izvjestitelj mi je rekao da će odluka biti donesena do kraja ove kalendarske godine”, stoji u priopćenju Vrhovnog suda.
I dalje bez pitke vode
Predsjednik Uprave Zagrebgradnje Branko Vojnović umro je prošle godine. Umrlo je i pet stanara s Vrbana. Godinama poslije niti je sud završio ovu agoniju niti je parcijalna promjena cijevi omogućila stanarima pristup sigurnoj i pitkoj vodi.
U zaključku spisa koji potpisuju mr. sc. Rajka Turk (mr. pharm., voditeljica Centra za kontrolu otrovanja i stručni savjetnik na Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada u Zagrebu), dr.sc. Jelena Macan (dr.mrd., specijalist medicine rada i stalni sudski vještak medicine rada na Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada u Zagrebu), dipl. ing. Zdravko Kovačić (stalni sudski vještak, Zavod za sudsku medicinu u Zagrebu) te dr. sc. Josip Škavić (stalni sudski vještak sa Zavoda za sudsku medicinu u Zagrebu) stoji:
“Voda za piće koja sadrži koncentracije etilbenzena koje su navedene u izvješću ZJZ Maribor, a prelaze vrijednosti MDK koje preporučuje SZO, predstavlja opasnost za zdravlje ljudi zbog mogućeg oštećenja bubrega i jetre te karcinogenog učinka”.
