Ekonomist koji je rekao da je za Hrvatsku turizam apsolutno prokletstvo: Ono što se moramo zapitati i znati jest kakav turizam želimo

Ad

U studiju Točke na tjedan gostovao je Velibor Mačkić s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu.

S ekonomistom Mačkićem razgovarali su o pojmu “prokletstvo resursa”, ovisnosti hrvatskog gospodarstva o turizmu, kao i o budućnosti hrvatskog turizma.

Velibor Mačkić je prvo pojasnio ekonomski pojam “prokletstva resursa” za kojega je rekao da je kao termin relativno novi. U upotrebu ga uvodi poznati ekonomist Richard Auty početkom 90.-ih nakon čega ga počinju proučavati i drugi znanstvenici koji se bave navedenim paradoksom – što dovodi do toga da zemlje koje su bogate prirodnim resursima imaju slabije ekonomske performanse u terminima ekonomskog rasta i slabiji društveni razvoj?

Mačkić je istaknuo kako se pojam kasnije proširio s čitavim nizom drugih koncepata, poput regionalne nejednakosti, porezne politike, korupcije i klijentelizma.

Upitan zašto on taj termin veže uz turizam i možemo li reći da je turizam “prokletstvo resursa” kad je riječ o Hrvatskoj, Mačkić je objasnio kako se u državi u kojoj se navedeni paradoks događa dolazi do sljedećih stvari – postoje dva sektora koja su međunarodno razmjenjiva i jedan koji je lokalni, nerazmjenjiv. Taj potonji koji nije vezan uz ono što je izvozno prihvatljivo (a na temelju kojeg se baziraju devizni priljevi u zemlju), počinje postupno gubiti snagu. U slučaju Hrvatske taj sektor je prerađivačka industrija, istaknuo je Mačkić.

Istaknuo je još nekoliko stvari koje se događaju – “država postaje sve ovisnija o kretanjima na međunarodnom tržištu, dolazi do smanjenja efikasnosti ekonomske politike, sve više se toleriraju neefikasne institucije i nerijetko dolazi do korupcije, klijentelizma i kronizma”.

Rekao je kako od navedenih pet stvari koje se događaju, tri posljednje održavaju ono što se događa u Hrvatskoj, dok je “problem neefikasnosti našeg prerađivačkog sektora koji se originalno veže uz aprecijaciju domaće valute, ipak nešto sasvim drugo. Naša tečajna politika je temeljena na nekim drugim stvarima.”

Turizam donosi korist onima koji u njemu sudjeluju, ali gaji rentijerski karakter

Također je kazao kako turizam “sigurno donosi korist onima koji su unutra, ali zapravo gaji rentijerski karakter” te kako struktura naše turističke ponude nije nužno najoptimalnija. “Ono što istraživači naglašavaju jesu održivi oblici turizma, oni koji stvaraju dodanu vrijednost.”

Naveo je kako je ono što se nama sada događa, a to je rast udjela privatnog smještaja u odnosu na hotelski smještaj, izaziva određenu zabrinutost. Rekao je kako ovisnost o prihodima od PDV-a koji dolaze tijekom turističke sezone, de facto rezultira čitavim setom problema koje mi vidimo u slučaju Hrvatske.

Međutim, ako se to presječe, onda se zahvaća jedan dio biračkog tijela, što posljedično dovodi do gubljenja dijela glasova.

Dolazi, dakle do sprege “između klijentelizma i nerijetko koruptivih radnji koje se onda događaju u lokalnoj sredini” i to je nešto za što vidimo da se kontinuirano ponavlja, smatra Mačkić.

Temeljenje razvojnog modela na jednoj grani je vrlo uski razvojni model

Također je još nešto istaknuo kao jako bitno, a to je temeljenje razvojnog modela samo na jednoj grani – “to je jedan jako uski razvojni model gdje vas i s lijeve i desne strane očekuju provalije.”

Ono što uspješne zemlje svijeta rade jest da svoju konkurentnost temelje na tzv. konkurentskoj prednosti, dok mi, oslanjajući se isključivo na turizam, radimo na komparativnoj prednosti, a to je ono što već imamo – prirodne ljepote.

“Ali oni najuspješniji zapravo grade na nečem drugom. I to je razlika između Singapura kao uspješne zemlje bez ijednog prirodnog resursa i recimo neuspješnih zemalja.”

Na pitanje kakvu ulogu država ima u svemu, Mačkić je odgovorio kako “država zapravo postavlja pravila igre”. Istaknuo je kako se regulacijom, porezima i subvencijama mogu poticati ekonomske aktivnosti koje se smatraju korisnima, dok se one koje su u datom trenutku za ekonomiju kao cjelinu suboptimalne, može regulirati.

Istaknuo je i da kada “vidimo kako se tretiraju dohoci od rada u usporedni s dohocima od iznajmljivanja, odgovor je jasan sam po sebi”.

Naveo je kako stručna literatura predlaže dva rješenja problema. Prvi je da se regulira priljev inozemnih deviznih sredstava, a drugi jest da se ulaže u povećanje produktivnosti rada. Potonje se može napraviti “ulaganjem u institucionalnu infrastrukturu i ulaganjem u obrazovanje”.

Moramo se zapitati kakav turizam želimo

“Obrazovanje je pozitivna eksternalija, što može imati dva ishoda – prvo je privatna korist za nas. Ali sa spektra društva, ona zapravo ne prikazuje ujedno i društvene koristi. Znači, potrebno je pomaknuti krivulju potražnje dalje od ishodišta udesno, kako bi to povećali.”

Kazao je i kako je obrazovanije društvo i produktivnije društvo. “Što smo mi obrazovaniji, što se više ulaže u naša znanja i iskustva, to smo mi produktivniji i stvaramo više dodane vrijednosti.”

Još nešto smatra važnim, a to jest donošenje odluke o tome kakav turizam želimo. “Ono što se moramo zapitati i znati jest kakav turizam želimo.” Turizam koji nama treba jest “održivi turizam koji nam traje čitavu godinu i koji kroz čitavu godinu zapošljava ljude, ali opet radna snaga koju on zahtijeva je visokoobrazovana,” smatra Mačkić.

Znanstvenik Ekonomskog fakulteta o nadolazećoj recesiji: Za Hrvatsku je turizam apsolutno prokletstvo

Facebook Komentari