VIDEO Prije 25 godina sveti papa Ivan Pavao II. prvi put pohodio Hrvatsku: Apostol koji se nije dao zavesti

Kako je na današnji dan prije 25 godina, 10. rujna 1994. godine, izvijestila Informativna katolička agencija, papa Ivan Pavao II. stigao je u Zagreb u 17.30 sati. Zrakoplov sa Svetim Ocem i njegovom pratnjom spustio se u zrakoplovnu luku Pleso, nakon čega su u zrakoplov ušli nadbiskup zagrebački kardinal Franjo Kuharić i apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj mons. Giulio Einaudi koji su Papi prvi poželjeli dobrodošlicu u Hrvatsku.

Po izlasku iz zrakoplova, označenom fanfarama, Sveti je Otac poljubio hrvatsku zemlju, a potom ga je dočekao i pozdravio Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman.

Nakon intoniranja papinske i hrvatske himne Papa je počasnu bojnu Hrvatske vojske postrojenu u njegovu čast, pozdravio na hrvatskom jeziku, i potom se, uz skladbu “Bože, čuvaj Hrvatsku” uputio prema svečanoj tribini. Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman u pozdravnom obraćanju papi Ivanu Pavlu II. izrazio je zahvalnost hrvatskog naroda i svih građana Hrvatske, “koji su stoljećima čekali na posjet vrhovnog poglavara svoje Crkve”. Istaknuvši u pozdravljanju povijesnu vezanost Hrvata uz Svetu Stolicu, njihovu vjernost Kristovoj Crkvi i veze hrvatskih vladara s Petrovim nasljednicima, predsjednik Tuđman podsjetio je na pozive koje je upućivao Svetome Ocu da posjeti suverenu i neovisnu Republiku Hrvatsku.

Prisjećajući se željenog i neostvarenog pohoda napaćenom Sarajevu, spominjući se rata i ljudskih patnji koje on donosi, Papa je rekao kako je danas “ovdje, u zemlji Hrvata, kao goloruki hodočasnik Evanđelja koje je navještaj ljubavi, sloge i mira.”

Pozdravljajući zagrebačkog nadbiskupa, pastire “drage katoličke zajednice”, druge kršćanske zajednice, islamsku i židovsku zajednicu u Hrvatskoj, te građane Zagreba s kojima je došao proslaviti 900. obljetnicu zagrebačke nadbiskupije, Papa se prisjetio naraštaja vjernika u Hrvatskoj koji su se žrtvovali za katoličku vjeru, spomenuvši se svetaca, mučenika i blaženika, podsjetivši posebno na “istaknutu i uvelike štovanu osobu sluge Božjega kardinala Alojzija Stepinca, bedem Crkve u Hrvata”, te na mnoge “sinove i kćeri ove zemlje koji su posvjedočili svoju vjeru i hrabrost i u novije vrijeme kada su se, u ime ljudskih prava i kršćanskog dostojanstva, suprotstavljali jarmu ateističkog komunizma.”

Papa je podsjetio na borbu Hrvatske za slobodu i neovisnost, međunarodno priznanje Republike Hrvatske i uspostavu diplomatskih odnosa sa Svetom Stolicom, a zatim je govorio o kulturi mira.

“ Mir je uvijek moguć, ako ga se iskreno želi. Molitvu, međutim, mora pratiti velikodušno nastojanje ljudi dobre volje. Treba promicati kulturu mira, koja se nadahnjuje osjećajem snošljivosti i opće solidarnosti. Ta kultura ne odbacuje zdravo domoljublje, ali ne upada u napast nacionalističkih pretjerivanja i isključivosti.

Ona je u stanju odgojiti velika i plemenita srca koja znaju da se rane uzrokovane mržnjom ne liječe zlopamćenjem, nego lijekom strpljenja i melemom oprosta: oprosta koji valja tražiti i dati, poniznom i nesebičnom velikodušnošću. Bez ove kulture mira, rat uvijek ostaje u zasjedi te vreba i ispod pepela krhkih primirja. S kršćanskom nadom želim, i u ovom svečanom trenutku, bolno zavapiti: neka konačno prestane govor oružja i neka se srca otvore zanosnoj zadaći izgradnje mira.”

Na kraju svoga pozdravljenja Sveti je Otac svima nazočnima i svima koji su doček pratili preko radija i televizije, te svim stanovnicima Hrvatske, udijelio Apostolski Blagoslov. Nakon svečanosti dočeka u zagrebačkoj zrakoplovnoj luci Pleso, Papa je u papamobilu krenuo ulicama Zagreba, na molitvu Večernje u katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije.

Nadbiskup Puljić: „Papa Ivan Pavao II. je zaista stvaralac povijesti! Apostol koji se nije dao zavesti!“

Povodom 25. godišnjice prvog pohoda sv. Ivana Pavla II. Hrvatskoj koji je 10. i 11. rujna 1994. g. održan u Zagrebu, u emisiji Aktualno HKR- a u utorak 10. rujna gostovao je zadarski nadbiskup Želimir Puljić, predsjednik HBK. Razgovor u kojem mons. Puljić podsjeća na kontekst vremena i značajke toga apostolskog pohoda Hrvatskoj, donosimo u cijelosti.

Povodom 25. godišnjice prvog pohoda sv. Ivana Pavla II. Hrvatskoj koji je 10. i 11. rujna 1994. g. održan u Zagrebu, u emisiji Aktualno HKR- a u utorak 10. rujna gostovao je zadarski nadbiskup Želimir Puljić, predsjednik HBK. Razgovor u kojem mons. Puljić podsjeća na kontekst vremena i značajke toga apostolskog pohoda Hrvatskoj, donosimo u cijelosti.

Oče nadbiskupe, 25 godina prošlo je od prvog pohoda sv. Ivana Pavla II. Hrvatskoj. Kako ste Vi kao tada mladi biskup, dubrovački, proveli 10. i 11. rujna 1994. g.? U kakvoj smo atmosferi dočekali Papu?

Taj sam susret doživio oduševljeno, radosno i zauzeto. Oduševljeno, jer prvi put Papa planirano dolazi u Hrvatsku. Istina, papa Aleksandar III. je 1177. g. bio u Zadru, ali nije bilo planirano. Bila je velika oluja na moru pa je onda svratio u Zadar i ostao u Zadru par dana. Ali ovo je zaista prvi službeni pohod Hrvatskoj koji nas je sve digao na noge. Taj Papin pohod treba staviti u kontekst. To je kontekst kada je Hrvatska u strašnom ratnom razdoblju. Jedna trećina zemlje je okupirana, Jugoslavenska armija i pobunjeni Srbi zauzeli su jednu trećinu Hrvatske. Mnogi prognanici, Zagreb je pun prognanika. I mnogi drugi, pogotovo gradovi, Split i Istra. Ja u Dubrovniku u okruženju. Doduše, tada nismo bili u okruženju, ali smo proživjeli strašne ratne traume. Jasno, najava da će Papa doći, sve nas je digla na noge! I mi svi biskupi našli smo se u Zagrebu. Sudjelovao sam na svim susretima koji su bili važni. To je doček sv. Ivana Pavla II. u Zračnoj luci, u katedrali Svečana Večernja, večera, sutradan na Hipodromu kad je bila misa, ručak i oproštaj. Moram reći da su ta dva dana bila tako intenzivna, da se još sjećam, makar imam preko 70 godina, ali se sjećam toga jednog emocionalnog, kršćanskog, katoličkog, vjerničkog i nacionalnog naboja, da me pomalo još nosi. Nosi me upravo ta Papina odluka da dođe.

Spomenuli ste kontekst, bio je rat. Zanimljivo je reći da je linija obrane naše zemlje bila svega 50-ak kilometara udaljena od Zagreba, a Papa nam dolazi.

Tako je. To je ono što nas je sve obradovalo i ugodno iznenadilo. Treba još jednu stvar spomenuti. On je tih dana imao jednu operaciju. Papa je bio zdravstveno, ako smijem reći, ugrožen. On nije bio zdravstveno sposoban poći. Dapače. Ja sam čuo od nekih iz njegovog okruženja da su mu liječnici savjetovali: ‘Odustanite od tog putovanja!’. To je ipak naporno. Nastradao mu je kuk. On je ipak rekao: ‘Ja sam kardinalu Kuhariću obećao, ja idem!’. Ali, moram reći ovdje jedan drugi kontekst koji se možda premalo zna i Papa je to rekao u svom osvrtu kad se vratio u Vatikan.

Dakle, 14. rujna Papa je imao audijenciju. I tada je opisao svoje doživljaje. Rekao je da je ovaj „pohod ljubljenoj zemlji Hrvatskoj“ bio dio širega plana. I onda je javno rekao: „Ja sam trebao poći u Beograd, trebao sam poći u Sarajevo. Želio sam!“. On je inzistirao da pođe i u Beograd i u Sarajevo. Beograd je otklonila, čini se, Pravoslavna Crkva. Koliko imam informacija, čak bi Miloševiću pogodovalo da je Papa došao i on bi njega rado tamo primio, u vrijeme rata, da ga ‘iskoristi’. Međutim, Pravoslavna Crkva nije bila zato jer još nisu sazrele prilike. Evo, već čekamo 25 godina, nikako da sazore.

A u Sarajevu su međunarodne snage jednostavno odgovorile: „Mi ne možemo garantirati sigurnost tako uglednom, uvaženom gostu“. I iz nekih Papinih riječi koje je izgovorio i u Hrvatskoj, osobito poslije kad se vratio u Vatikan, kada je služio posebnu misu za Sarajevo i za Bosnu i Hercegovinu, tada je rekao: „Niste sami“, poručio im je iz Vatikana. Čini se da mu je strašno bilo žao i da se osjećao, neću reći povrijeđen, ali jako mu je bilo žao što mu nisu dopustili poći u Sarajevo. Evo, to su okolnosti u koje moramo staviti i taj Papin pohod Hrvatskoj.

Osjetilo se iz njegovih riječi koje je uputio kad je došao, da je zaista s ljubavlju i pažnjom došao u našu zemlju. „U ovom trenutku kad prvi puta stupam na hrvatsko tlo i ljubim ga uzbuđenjem“, tako je započeo svoje riječi u Zračnoj luci, „drago mi je uputiti žarki pozdrav ovoj ljubljenoj zemlji i svima koji u njoj žive“. A onda poljubac, ne zemlji kako je činio u drugim krajevima, jer nije mogao sagnuti se. Onda su mu stavili zemlju u jednu posudu, podigli je i on je poljubio. A tko se od nas nije osjetio ganut tom velikom pažnjom i riječima koje je uputio, ali i tom gestom koju je također učinio u Zračnoj luci!?

Spomenuli ste, Oče nadbiskupe, poziv kardinala Franje Kuharića. Naime, treba reći da je neposredan povod tom Papinom dolasku bila visoka obljetnica – devet stoljeća Zagrebačke nadbiskupije. No, mi imamo dojam da je taj pohod nekako nadišao tu osobitost jedne partikularne Crkve, Zagrebačke. I da zapravo Papa dolazi svima nama u Hrvatskoj, podržati, ohrabriti nas Hrvate baš u ratnom vihoru. Slažete li se s tim dojmom?

Slažem se u potpunosti s tim dojmom. Dodao bih da je taj pastoralni pohod Zagrebačkoj nadbiskupiji povodom njene 900. obljetnice malo širi. On je, kako rekoh, htio poći i u Beograd. Htio je poći u Sarajevo. Zagreb ga je pozvao, Zagreb ga je dočekao i Zagreb mu je omogućio veličanstveni doček. Ali on je došao kao hodočasnik mira i Evanđelja. Goloruki hodočasnik. On je došao zabrinut zbog svega što se događa u Hrvatskoj, tada je već počelo i u Bosni i Hercegovini. Zbog rata koji je tu nemilosrdan. Zbog prognanika koje je posebice pozdravio kad je došao u Zračnu luku. Povod je 900. obljetnica Zagrebačke nadbiskupije. Ali Papa je došao s većim i širim ciljem. Poručiti nama, Hrvatima, da je s nama. Da trpi s nama, da moli s nama. Da nas potiče, i to će reći posebice u svojoj propovijedi, rekao je nešto veličanstveno – da mir nema alternative. I da mir nije utopija. Ali da bi se ostvario mir, potrebno je, reći će, oprostiti i moliti oproštenje.

Da je on šire govorio i mislio, ne samo na partikularnu Crkvu, vidi se iz njegove homilije. Posebice iz homilije na Hipodromu. U njegovom pozdravu u Zračnoj luci gdje je apostrofirao taj nesretni rat koji je, kaže, „došao nakon što je Hrvatska stekla samostalnost“. Nakon što je zaželjela biti samostalna kao što su sve druge federalne jedinice imale tu mogućnost i pravo. On to kaže otvoreno: Federacija je nešto što obvezuje ljude, ali isto tako daje mogućnost svakoj članici da se osamostali. I Hrvatska je to iskoristila i učinila. I mi smo kao Sveta Stolica priznali. Među prvima smo priznali, kaže, neovisnost Hrvatske, Slovenije i drugih republika koje su to htjele. Ali nas je onda iznenadio taj rat.

I zato se ne umaram, rekao je, i Sveta Stolica će nastaviti i dalje sve činiti da se uspostavi mir u onim krajevima u kojima sada rat bijesni. I kaže, „ako se istinski mir želi, on je moguć“. On ponovno apelira na pregovore. Potiče Hrvate, potiče sve na zaraćenom području da razgovaraju. „Promicati kulturu mira nadahnutu osjećajem tolerancije i solidarnosti, jer takva kultura odbacuje nacionalizam, a prihvaća rodoljublje“, kaže Papa. Razlikuje rodoljublje i nacionalizam. „Rane proizvedene mržnjom liječe se ne zlopamćenjem, nego terapijom strpljivosti i balzamom praštanja“. Ma gledajte to! On je pjesnik. Ali je vrlo aktualan. I u tom kontekstu on je došao ne samo kao goloruki navjestitelj mira i Evanđelja, nego i kao terapeut. On je proživio sve to. On zna što rat znači. On je kao dijete, mladić, proživio Drugi svjetski rat. I on je u tom ratu iskusio, u ono vrijeme nacizma, što znači rat. Što znači uništavanje.

Tragom tih Vaših misli i Papinih navoda, taj Papin pohod sigurno je značio i našem državnom vodstvu predvođenom prvim predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom. Taj je pohod pomogao i našu svjetsku afirmaciju. Naime, čitali smo da su mnogi promatrači u svijetu taj susret s Papom u Hrvatskoj doživjeli kao neočekivani.

Usudio bi se reći da je dolazak Ivana Pavla II. na kormilo Petrove lađe uistinu iznenađenje. Mnoge je iznenadio! I u Crkvi i izvan Crkve. Nije čudo što je nakon par godina na njega bio pokušan i atentat. Možda se nijedan Papa nije tako umiješao u povijest naroda, u povijest Crkve, u povijest svijeta, kao Ivan Pavao II. S pravom! Kako rekoh, on je proživio sve nedaće rata. Ali ne samo to. On je rano ostao i bez oca, i bez majke, i bez brata. Ostao je sam samcat. I onda je shvatio što znači imati obitelj. Zato je on bio borac za obitelj. Njegov život je prošao u borbi za obiteljska prava. Za život. Za borbu za život. On je kao biskup i kao Papa osobitu naklonost pokazao prema mladima. Nije on njih tetošio. On je od njih zahtijevao. Mladi su ga tako zavoljeli da su trčali za njim. On je bio pravi lider. Ne samo vjernički, nego rekao bih i narodni, kulturni, u svakom pogledu čovjek za kojim se rado išlo i koga se rado slušalo. I zato nije čudo da je mnoge iznenadio.

I sama činjenica – da nije njega bilo, ja ne znam bi li mi bili priznati kao što smo bili priznati, u onoj borbi za samostalnost. On je najprije stavio naglasak na pravo. Svaki narod ima pravo na samostalnost, dostojanstvo i svoju slobodu! A Hrvatska i druge republike imaju to pravo iz njihovog Ustava. Ustav iz 1974. g. koji garantira svakoj republici da može postati samostalna. Prema tome, Vatikan nije ništa protuzakonito radio. Ako je to pravo njihovo, i garantirano Ustavom, a oni su ga i referendumom izborili, zašto se mi ne bi zauzeli za to? Papa nije čekao po strani kako će drugi učiniti, nego je aktivno sudjelovao. I svima poručivao, i državnicima i svim institucijama koje su bile u tome angažirane: „Učinite da se rat obustavi i učinite da se prava poštuju“. U tom kontekstu je iznenađenje. Nisu navikli na Papu koji se „miješa“. Neću reći u politiku, nego miješa se u život.

I još podržava male narode koji zapravo nemaju podršku u svijetu.

Tako je. Male narode i manjine. Sve je on obuhvatio, on je bio strašno osjetljiv na manjine. Zato je i nama poručio „Poštujte manjine“. Nitko mu nema ništa prigovoriti u njegovom angažmanu kao Pape, kao državnika i kao Božjeg čovjeka. U tom kontekstu, možda su mnogi bili iznenađeni. Nisu to očekivali. Hvala Bogu da je on bio u to vrijeme na kormilu Petrove lađe i hvala Bogu da ga je Europa imala. I osobito je iznenađenje što je on došao s one strane željezne zavjese, kako se govorilo. To se nije očekivalo. Ali on je došao iz komunističke Poljske, iz jednog sustava koji je podijelio Europu na dva tabora. Iznenađenje, jer on je podupirao poljsku Solidarnost. Podupirući potrebu za slobodom kretanja, govora i nastupa, učinio je da i komunizam brzo završi. Da padne Berlinski zid. Jer Berlinski zid je dijelio grad Berlin na dva dijela, slobodni zapadni i istočni pod komunističkom čizmom. Malo nakon njegovog dolaska za Papu, deset godina poslije, on je 1978. g. došao, a 1989. g. Berlinski zid je pao. Papa je jako doprinio tome. Kretanjem, odlaskom i u Poljsku, nastupima, borbom za čovjeka, pomogao je da sloboda dođe i u istočni dio Europe. Jer on nije mogao zamisliti podijeljenu Europu. Njegov je san ujedinjena Europa od Portugala do Urala. Tako se on slikovito izražavao. I nema Europe bez tog jedinstva, upravo u tom kulturnom i geografskom području.

Kada govorimo o iznenađenosti svijeta, Papa nas je priznao, odnosno Vatikan, dok je zemlja bila u ratu, što nije praksa vatikanske diplomacije. Papa dolazi u Hrvatsku dok je zemlja u ratu. Time još dodatno potvrđuje svoje odluke.

Baš tako. Papa Ivan Pavao II. je zaista stvaralac povijesti! On se nije dao zavesti, nego je smatrao, ovoga trenutka trebam to učiniti. I gesta da nas je dva dana prije drugih priznao, makar su oni donijeli tu odluku u Maastrichtu, da će 15. ožujka 1992. priznati Hrvatsku, Sloveniju i druge republike koje budu htjele. Ali Papa je rekao: Ja neću 15.-og, nego 13.-og! Čitam u tome simboliku: „Ne, ja ne zavisim od vas. Nisam ja član Europske unije. Ja sam poglavar Crkve i želim to učiniti“. A osobito je to bila poruka onima koji su se možda kolebali: Niste na krivom putu, na pravom ste putu. Treba priznati, treba uvažiti prava ljudi koji to traže.

Tragom toga, kada kažete da je stvaralac, Papa je bio i inicijator – u povijesti.

Tako je.

Za misu s Papom na Hipodromu, u kojoj je sudjelovalo milijun vjernika, kažu da je najveća misa u hrvatskoj povijesti. Što Vi posebnoga nosite u sjećanju s te mise, neku Papinu riječ ili prizor?

Najprije bih rekao da je to veličanstveni prizor. Veličanstveni prizor milijun ljudi. To je bilo nepregledno mnoštvo. Razdragano, raspjevano mnoštvo. Rat je bio 50 kilometara od Zagreba, zemlja okupirana, ali ovdje smo, slavimo. Ovdje među nama je najdraži prijatelj! Ovdje je netko tko želi pomoći da se izvučemo iz ove nevolje. Ovdje je netko koji se ne umara otkad je rat počeo govoriti: „Zaustavite ruku koja ubija!“. Ovdje je netko tko ne samo da je priznao nas, učinio tu gestu priznanja, nego tko se zaista zauzeo da i svjetskim političarima i svima koji su u to vrijeme stvarali svjetsku politiku, objasni: „Niste na krivom putu ako pomognete. Učinite nešto da tamo rat prestane“. Rat je najgora opcija. A mir nema alternative. To je tema Papine homilije koju će održati na Hipodromu. Kad je on tada u homiliji govorio o miru koji nema alternative, on je htio reći: I vi, koji ste u vrlo velikoj nevolji, nemojte svoje srce ispunjavati mržnjom. Mir nije utopija, nego realizam. Ali da bi se mir ostvario, potrebno je, kaže on, činiti geste mira. Potrebno je moliti za mir. I potrebno je oprostiti i moliti oproštenje. Ma zamislite te, rekao bih, hrabrosti! U ratu gdje se gine, gdje stradavaju ljudi, on nas poučava da ne bismo slučajno otišli prema mržnji, uništavanju, razbijanju.

I gdje smo mi žrtva!

Da, žrtva! On to uvažava. Mi smo žrtva, ali i ta žrtva će imati svoga ploda ako budemo, reći će on baš u toj svojoj homiliji, i potiče nas, ako budemo imali snage poput Isusa na križu reći: ‘Oprosti im, Gospodine’. Oče, oprosti im. I još će nešto u toj homiliji zavapiti što je, čini mi se, bila intonacija njegove propovijedi – da je zadaća pred svima nama uspostaviti te čvrste veze mira. Mira srca i mira sa susjedima.

I onda na kraju, on je upotrijebio sliku dvaju naroda, usporedio je s dvije rijeke. Kao što ovdje Sava i Dunav idu usporedo i onda se spajaju, i stoljećima tako, i narodi koji su bili oko tih rijeka, bilo u Hrvatskoj, Srbiji, Europi, bilo kuda Dunav prolazi, živjeli su jedni kraj drugih. Istina, nije uvijek bio mir. Ali može se živjeti. Osobito je tu spomenuo dvije Crkve, Katolička i Pravoslavna – Vi morate biti nositelji toga mira.

Da bi na kraju, kao liturg, kao molitelj, kao čovjek Božji, zavapio Blaženoj Djevici Mariji. Njoj koju Hrvati jako vole, štuju, odani su joj, zavapio je Psalmom: ‘Spasi svoj narod, Gospodine’. Kaže: „To je zaziv koji danas dižem kao krik iz našeg srca. Spasi Gospodine svoj narod koji živi u Hrvatskoj. Spasi narode na Balkanskom poluotoku i sve one koji u bilo kojem kraju zemlje traže tvoj mir. Spasi, Gospodine, narod svoj“. Pa tko na to može ostati hladan? Jer on je glumac. On je pjesnik. Mistik. On uronjen u molitvu i nas tjera da na svijet gledamo ne samo zemaljskim očima, nego još dublje. U tom kontekstu, njegov pohod je uistinu blagoslovljen i u pravom trenutku.

Odmah za svog prvog pohoda Hrvatskoj, Ivan Pavao II. za kardinala Alojzija Stepinca kojega je četiri godine kasnije beatificirao, rekao je da je „najsvjetliji lik i istinski čovjek Crkve“. Štoviše, možda zaboravljamo da je i geslo Papinog pohoda bilo zapravo Stepinčevo geslo: In te, Domine, speravi.

Kad sam spomenuo Papin vapaj, molitvu ‘Spasi, narod svoj, Gospodine’ kojim se obraća Blaženoj Djevici Mariji, on završava riječima: „Jer u tebe se uzdamo i ne daj da se ikada postidimo“. To je namjerno, dakle. On zna za našeg velikana! Spomenuo ga je i dan prije toga, u Večernjoj molitvi kad je bila u zagrebačkoj katedrali. U katedrali je bio skup duhovnih lica, predstavnika Crkve: biskupi, svećenici, redovnici, bogoslovi, sjemeništarci. I tada je Papa osobito istaknuo kardinala Stepinca, jer kraj njega je tamo govorio. On je pred njim i pokleknuo i molio.

I u homiliji na Hipodromu ga je isto tako spomenuo kao „odvažnog sina koji je platio patnjama i kušnjama svoju hrabru privrženost Evanđelju“. To je rekao na Hipodromu. Ali u katedrali je rekao da je on „najsvjetliji lik koji je svojom prisutnošću, radom, hrabrošću, strpljivošću i šutnjom“ – vidite kako on sve obuhvati. I Stepinčeva je molitvena šutnja doprinijela njegovom liku da je najsvjetliji lik – „a konačno i napokon svojom smrću pokazao da je istinski čovjek Crkve!“. Papa ga je već tada beatificirao! On će za četiri godine ponovno doći, u Mariju Bistricu, gdje će zaista o njemu progovoriti najljepšim i najzanosnijim govorom. Kaže: „Spremno je prinio sebe kao najveću žrtvu, samo da ne bi zanijekao vjeru!“. Stepincu je trebalo samo malo. Potpisati i mogao je biti slobodan. Potpisati hrvatsku neovisnu Crkvu. Ali ne! „Nije oklijevao oduprijeti se svom snagom, plativši tu hrabrost uzništvom i pritvorom“. To su Papine riječi koje je izgovorio u katedrali. Ispovijedao je duboko zajedništvo, osobito, kaže, „ispovijedao je duboko zajedništvo s Petrovom stolicom“. Jer znamo da mu je nuđeno: Odreci se Rima, sve ćemo ti dati, oslobodit ćemo te. Međutim, Stepinac je zaista ustrajao do kraja. I zato smo ponosni na njega! Zato ga mi zovemo i svetim, makar još nije svet. On je sveti Alojzije Stepinac koji je dika i ponos roda našega! A osobito kako Papa kaže, nasvjetliji lik Crkve u Hrvata.

Isticali ste kako je ‘učvršćenje’ Vašeg biskupstva koje je počelo u ratnoj agresiji na Hrvatsku, uvelike pomogao pogled prema sv. Ivanu Pavlu II. Više puta ste rekli: ‘Da nije bilo kardinala Franje Kuharića i Ivana Pavla II., ne znam kako bih izdržao’.

To sam u nekoliko navrata rekao i napisao. A bio sam mlad biskup. Meni su trebali neki orijentiri, neki uzori. U to vrijeme, mi smo imali zaista svijetli lik na Zagrebačkoj stolici, uzoritog kardinala Franju Kuharića. Slugu Božjega, za kojega se isto tako nadamo da ćemo ga uskoro moći ubrojiti među blaženike. I sv. Ivan Pavao II.

Ja sam slikovito rekao: „S jednim okom gledao sam prema Zagrebu, da vidim što misli naš Uzoriti, a s drugim okom gledao sam prema Vatikanu, što to govori, misli, piše, naš sveti Ivan Pavao II.“. Ne zato što me on imenovao biskupom, ne zato što sam imao dosta susreta s njim. Nego i prije nego sam se susreo s njim, kad je bio imenovan za Papu, kad je nastupao, čitao sam njegove razgovore, pratio sam njegova putovanja – oduševio me! Oduševio me Ivan Pavao II.! I moram reći, u onim teškim trenucima moga ‘uzništva’ u Dubrovniku, bio mi je inspiracija. I obraćao sam mu se. Pisao sam mu. Tražio sam savjete. Informirao sam ga. Imalo je to nekada i efekta. Jer je zaista u nekoliko navrata, ne samo spominjao Hrvatsku, nego poimence i Dubrovnik. On je znao reći u svojim nagovorima i u svojim pismima, kao kad je došao u Zagreb 10. i 11. rujna 1994. g., on je u Zračnoj luci rekao: „Ne mogu ne spomenuti rane koje je rat proizveo“, pa spominje gradove. Kaže, „Tko da se ne sjeti Vukovara, Dubrovnika, Zadra i tolikih hrvatskih gradova i sela zahvaćenih ratnim vihorom koji se zatim proširio i na BiH?“. On je dakle poimence spominjao gradove i pisao ljudima: Učinite nešto da se sloboda zaštiti, da se ljude zaštiti.

Jeste li primali odgovore iz Državnog tajništva Svete Stolice na ta Vaša pisma u ratno vrijeme?

Jesam. Ta su mi pisma zaista bila i velika utjeha, da su naišla na plodno tlo. I pomoć u određenim trenucima. Ja sam onda prenio ljudima, Evo, javio mi se kardinal Angelo Sodano, državni tajnik Svete Stolice, javio mi se ovaj kardinal, onaj kardinal. Ja sam pisao na više strana. I pripremam knjigu o tome. Nadam se da će knjiga izaći najkasnije za pola godine. Baš o tom vremenu jer imali smo jako puno potpore, moralne, jako puno razumijevanja. I osim toga, imali smo milost dočekati Ivana Pavla II. u Dubrovniku, kao i u Zadru. On je završio svoj treći pohod Hrvatskoj u Zadru, a započeo u Dubrovniku, kada je proglasio blaženom Mariju Propetoga Petković. Potrudio sam se pripremiti monografiju u kojoj će biti i ta pisma Papi, moja pisma i njihovi odgovori, dokumentirano da se zna, što je u tom teškom vremenu i lijepoga bilo.

Oče nadbiskupe, pisali ste već stručno o Ivanu Pavlu II. i povodom njegovog prvog pohoda Hrvatskoj 1994. g. Tada ste priredili publikaciju pod naslovom ‘Vatikan i Dubrovnik’. Što ste objavili u njoj?

Povod za to izdanje bio je upravo dolazak Ivana Pavla II. Hrvatskoj. Kada nam je kardinal Kuharić na jednom sastanku najavio da je Papa planirao, da će doći i da je već određen datum, bio sam uveo u Dubrovniku uoči Feste Svetoga Vlaha, četiri tjedna prije toga, započeti Tribine ususret Svetom Vlahi. Pozvao sam uvažene predavače koji su govorili o diplomatskim odnosima Vatikana i Dubrovnika, što je za mene bilo otkriće. Jer je Dubrovnik kao nezavisna država imao svoje diplomatske predstavnike. Tako je imao i sa Svetom Stolicom. Pozvao sam mons. Ratka Perića koji je govorio o Papinom priznanju svjetovnih država. Baš je ušao u duh kako to Vatikan čini. Vatikan nikad nije bio prvi u priznanju neke države. Kad bi svi priznali, onda bi se i Vatikan priključio. A u našem slučaju, zahvaljujući Ivanu Pavlu II., Vatikan se uključio među prvima priznati nas, prvi u Europi. U publikaciji sam objavio i nekoliko svojih uradaka o temi Kultura i Ivan Pavao II., jedan stručnjak koji se bavio književnim radom Pape napisao je o njegovom stvaralaštvu.

Objavio sam u toj publikaciji i pet govora, sve intervente koje su hrvatski biskupi imali u Vatikanu na Sinodi o Europi 1992. g. Moram reći da su i ti interventi bili mali doprinos. Takav doprinos da je predsjednik na Sinodi toga poslijepodneva bio kardinal Somalo, Španjolac, a to je vrlo simbolično. Španjolci nisu bili baš za to da se Jugoslavija raspada jer i oni imaju svojih nacionalnih problema. Ali on, kad je slušao nas biskupe, rekao je: „Mi smo čuli petoricu hrvatskih biskupa. Čuli smo njihove vapaje, njihove tjeskobe i njihove muke. Mi ne možemo ostati hladni. Mi smo sročili jedno Pismo koje kanimo poslati u Maastricht“.

Tada je baš za svetkovinu Bezgrešne kada je bila Sinoda, u Maastrichtu održan susret ondašnjih, mislim 16 država, da raspravljaju o monetarnoj uniji, o euru, sigurnosti u Europi i još neke važne teme. I na stolu su svi našli to Pismo koje je poslano u ime Sinode. A naslov Pisma je bio: „Hrvatska je u tjeskobi – Pomozite joj! Biskupi sa Sinode“. I kad je kardinal Somalo pročitao to Pismo, rekao je subraći: „Ako imate kakve primjedbe, napišite nam, mi smo ovdje“. Međutim, aplauz je trajao nekoliko minuta. „Onda ne treba primjedba“, rekao je. „Ovo se usvaja i šaljemo“. Pismo je išlo odmah, dakle, u Maastricht!

Oče nadbiskupe, često zadivljeno ističete: „Nevjerojatno je koliko nas je sv. Ivan Pavao II. volio!“.

Pa to smo svi osjetili. Svi smo to osjetili. Ali ne bih htio biti sebičan, pa reći da je samo nas volio. On je uistinu bio sveopći otac. On je zagrijan bio, kako za Hrvatsku, tako i za Madagaskar, tako i za Kinu i za sve druge države i narode. On je bio velikoga srca! Ali nama u najtežim trenucima biti tako blizak, imamo pravo reći da nas je posebno volio. Moramo reći isto tako da smo i mi njega voljeli. Zaista nam je bio drag. Tri puta nas je pohodio u Hrvatskoj, dva puta u BiH. U BiH on je išao radi hrvatskog naroda tamo. Prema tome, možemo reći da je on pet puta imao velike susrete s hrvatskim pukom. I kako ga ne voljeti? Mi smo mali narod, mala država. Ali eto, toliko je pokazao pažnje, toliko zauzetosti i učinio toliko toga, da mislim da mu treba zaista trajati vječno naša zahvalnost i uspomena!

Kao biskup sudjelovali ste i u susretima s papom Ivanom Pavlom II. u Vatikanu. Kako su izgledali susreti Ad limina s njim i da nam ih usporedite s drugima? Jer i to otkriva njegovu osobnost i predanost Wojtyle baš i osobnim susretima s biskupima svijeta.

Malo je nezgodno uspoređivati Pape, ali svaki ima svoj stil. Uvijek se pitam i ne mogu dokučiti tu mogućnost da je Ivan Pavao II. imao toliko vremena. On je strašno posvećivao vremena susretima. Mislim da je malo misa ujutro slavio bez puka, bez svećenika, biskupa. A inače ima svoje suradnike s kojima se slavi misa. Ne, on svaki dan s nekim drugim. Znam da smo mi biskupi doživjeli da nas je počastio da s njim koncelebriramo, kad smo bili Ad limina. Dakle, mi smo s njim mogli koncelebrirati. Dapače, to je bio program. S Papom se koncelebrira toga jutra. S Papom smo objedovali. Bio je određen dan kad dođemo na objed zajedno s njim i to ostanemo dva sata s Papom. S njim smo imali osobni susret, svatko od nas biskupa, 8 do 10 minuta. I to je jako lijepo. Onda u osobnom susretu možete reći neke svoje muke, neka svoja pitanja, koja ne biste možda pred svima rekli. I četvrti susret je bio sa svima zajedno. I to je bilo vrlo strukturirano. Dakle, predsjednik bi pozdravio u ime Biskupske konferencije, onda bi Papa odzdravio, onda bi nastala mala diskusija, pola sata je to trajalo.

Naslijedio ga je Benedikt XVI. Dragi Papa. Mislim da takvog velikog intelektualca Crkva odavno nije imala. I ja sam siguran da će s vremenom i on biti ubrojen u crkvene oce! Bog ga je nagradio pamćenjem, inteligencijom, teologijom, svime. Nema gdje se nije okušao. I on je zaista veliki Papa! Hvala Bogu da ga još imamo na životu. Ali, smijem se našaliti. Njemu je ručak ‘gubljenje vremena’ (smijeh). Nije bilo ručka s njime. Pola sata, i ide on pisati… Ali to ništa ne umanjuje njegovu veličinu.

Papa Franjo, ništa od one četiri stvari kao s Ivanom Pavlom II. Samo onu zajedničku. Ali ta je bila tako simpatična, mi smo skoro sat i dvadeset minuta bili zajedno. Baš je stvorio atmosferu oca koji je oko sebe okupio biskupe. Ali mene uvijek frapira ta činjenica da je Ivan Pavao II. imao toliko vremena. Hodao okolo, toliko tih putovanja, toliko tih nastupa, toliko tih govora, čudo Božje! Mi smo zahvalni Bogu da smo ga imali i osobito smo zahvalni Bogu da je u našoj povijesti ostavio vidnoga traga. Neka ga Gospodin nagradi vječnim životom. Ali siguran sam – sada kao svecu mu se možemo moliti i on je naš zagovornik! I nastavit će biti naš zagovornik ako mu otvorimo svoje srce kako smo mu otvarali dok je bio među nama.

Iz bogatog djelovanja i poruka koje je upućivao svijetu, što biste Vi kao osobito, sržno istaknuli da je ostavština sv. Ivana Pavla II. Što Vi doživljavate kao svojevrsnu oporuku pape Karola Wojtyle, čovjeka koji je Crkvu uveo u treće tisućljeće?

Mislim da je sve izraženo u njegovom nastupnom govoru za Papu. Tu je mislim srž njegove poruke, srž njegovih nastupa i obilježje njegovog apostolskog djelovanja – „Otvorite vrata Kristu! Ne bojte se!“.

Papa je sav za Krista živio. Kao što je apostol Pavao rekao da mu je Krist sve. U njemu živimo, mičemo se i jesmo. I to je, mislim, njegova ostavština, tu je njegovo nadahnuće i tu je naša duboka zahvala – da smo živjeli u njegovom vremenu i da smo mogli osjetiti apostola koji Krista donosi svim slojevima, svim ljudima, svim narodima, sve voli i za sve živi.

Facebook Komentari