Kad je prije desetak godina izraelska Teva kupila Plivu, među prvim potezima bilo je rezanje menadžerskog voznog parka, ukidanje “apartmanskih” ureda, iznajmljivanje viška prostora i otkazi za višak zaposlenih. Nekadašnja druženja uz bogate domjenke ostala su samo kao urbana legenda. No na to da je važno “gledati” na svaki dolar, kunu ili što već svi su se navikli jer to je i jedini način da se zadrži radno mjesto u toj multinacionalnoj kompaniji kojoj nije ni na kraj pameti trošiti “na zabavu”, piše Jutarnji.
Čemu podsjećanje na “daleku prošlost”? Za to se pobrinuo pjevač i predsjednički kandidat Miroslav Škoro otvorivši Pandorinu kutiju nenamjenskog trošenja kuna koje svakog mjeseca odvajaju svi zaposleni u Hrvatskoj, a i “namjenskog” pjevanja kad to treba za izbornu kampanju ili kad treba “opernatiti” svoj novčanik.
Naime, ova politička “opereta” u Škorinoj režiji pokazala je kako se nevjerojatno olako troše kune građana, ali i pokušava manipulirati njihovim političkim stavovima. Razni predsjednici općina, načelnici i ini lokalni vladari drže, valjda, da će građani malo lakše podnijeti grubu realnost ako im povremeno zapjeva netko s tzv. hrvatske estrade. Platit će kad moraju ne bi li zadržali svoje fotelje, a neće kad to nekom, poput Škore, dobro dođe u političkoj kampanji. Kad pukne ljubav, kao što se to dogodilo u ovom slučaju, onda se to što je naglo “iskopčan mikrofon” pretvara u “fake” politički skandal.
Možda bi izlaz iz estradno-političke sapunice bio značajno manje lokalnih fotelja u Hrvatskoj i nova pravila igre po kojima zabavljački posao neće biti u nadležnosti lokalnih političara. Kad se građanima već “otima” novac s obrazloženjem da će tako rasti njihov lokalni standard bilo bi dobro konačno ograničiti estradne menadžerske pretenzije lokalnih čelnika i novac isključivo usmjeriti u namjensko trošenje neovisno o izborima. Što se pak tiče “besplatnog Škorina ručka” takvog, uči povijest, nema, piše Jutarnji.
