HRT donosi priču o tri prijatelja, branitelja iz Mošćenice koja je nakon okupacije Petrinje bila posljednja crta obrane Siska i Zagreba. Njih su trojica zajedno odrastali, išli u školu u lokalnom su klubu igrali nogomet. Kažu rat je razbio sve njihove mladenačke snove i planove od budućnosti – prebrzo su morali odrasti. Zajedno su prošli cijeli Domovinski rat, od prvoga dana i početaka čuvanja seoskih straža, do vojno redastvene akcije Oluja.
– Zapovjednik satnije došao je do mene tijekom obilaska i tiho mi rekao. Ujutro idemo vratit teritorij koji pripada Hrvatskoj. Sjećanje je to Nenada Gavranovića ukoričeno pod naslovom “Moja Oluja”. Tada 20-godišnjak zauvijek će zapamtiti tu kolovošku noć i početak akcije.
– U ono doba kad vas probude tenkovi i kad ste 2-3 sata pokušali dospavati shvatite da to više nisu oni tenkovi koje ste čuli iz vojarne u Petrinji. To su naši tenkovi koji su došli u pripremu. Svima nama bilo je jasno da je morao doći dan, kad će se desit to što se desilo, kaže.
Neno, Pajo i Zoran obilaze nekadašnju prvu crtu obrane, stratište hrabrih suboraca – kažu, nikada ih ne smijemo zaboraviti jer oni su pravi heroji koji su utkali svoje živote u slobodu koju danas imamo. Dobro se sjećaju akcije. Sve je počelo u zoru, bila je magla, velika vlaga, a najvažnije je bilo probiti se kroz čvrstu neprijateljsku utvrdu Kotar šumu. I danas je ona prepuna mina, a lako se naiđe i na druge ostatke rata.
– Prisjetim se samo toga te muke i svega što je bilo, sjeća se Zoran Lovreković. Spominje utvrđenog snajperistu i žrtve među kojima je i njihov zapovjednik Božo Martan. “Njihova grupacija bila je gusta i svim su se silama trudili da prođemo dalje”, dodaje Zoran. Na sreću, ipak su prošli. Bio je to početak oslobađanja okupirane Petrinje za koju je život dalo ukupno 589 branitelja i civila. Hrvatske snage u počecima akcije naišle su na čvrst otpor i imale velike gubitke, tada je stradao i legendarni zapovjednik Gromova pukovnik Predrag Matanović, neprežaljeni suborac i njihov prijatelj iz djetinjstva.
– Ja sam bio u 1 gardijskom zdrugu, a moji su otišli za Knin. Došao sam se naknadno Predragu prijaviti da idem u Oluju, ali me nije htio primiti jer sam bio ranjen, na štakama. Na kraju sam svejedno išao, dalje više ne bih pričao, ali ne bih mijenjao ništa, kaže Pave Puklavec Pajo.
Ova trojica heroja kažu, na Banovini je rat i počeo i, predajom Čede Bulata i 21. kordunskog korpusa generalu Petru Stipetiću – završio. Dodaju kako u Hrvatskoj i dalje traje Oluja. Kažu, to je iseljavanje iz zemlje. Žele dobro svojoj djeci, da nastave gdje oni nisu mogli, jer oni su generacija koju je snašao rat, samo žele promjene nabolje.
Zajedništvo i hrabro srce, kažu, doveli su nas do pobjede. Danas, 24 godine nakon završetka rata, njih trojica o ratnim danima ne žele previše govoriti. Kada se prisjete poginulih, razdire ih tuga, a istodobno bude se i ponos i sreća zbog krune Domovinskog rata, operacije Oluja, u kojoj su, kažu, imali čast sudjelovati.
