Nakon okruglih 30 godina novinar saznao da ga je Udba pratila zbog Torcide: Od nas školaraca Juga je napravila neprijatelje države. Zato je i propala

Nakon okruglih 30 godina naš kolega Saša Ljubičić doznao je kako ga je nekadašnja Služba državne sigurnosti, kolokvijalno Udba, svrstala u užu jezgru Torcide, piše Slobodna Dalmacija.

Podatak mu je otkrio jedan drugi kolega, Igor Alborghetti, koji je u svojoj nedavno tiskanoj knjizi “Mračni dosjei iz sefa Udbe” objavio i popis SDS-a iz ožujka 1989. godine. Na njemu je Ljubičić naveden pod rednim broj 51., i to kao “LJ. SAŠA, 1971. iz Splita, Končareva ulica”.

Prije ovoga Saša nije ni slutio da su se sigurnosne službe bivše države bavile njime, a kamoli ga svrstavale tamo gdje jesu. Doduše, tri-četiri puta milicija ga je pozivala na saslušanja, ali uglavnom zbog manjih incidenata.

Polnoćka s “iskrivljenim sadržajem”

– Kad sam iščitao popis – govori Slobodnoj Ljubičić – vidio sam da su na njemu sve ljudi iz moje tadašnje kvartovske ekipe, počevši od Žana Ojdanića i Robija Šita, preko Božidara Tukića do Alena Lolića (naveden dva puta na popisu, op. Z.Š.) i još niza drugih. Nas nije hvatalo sve odjedanput, nego je svatko imao svoje priče, incidente.

Pretpostavljam da je povod u mom slučaju bio Božić 1986. ili 1987. godine, kada smo nakon polnoćke pjevali na Pojišanu “Vilu Velebita”, “Drma mi se šeširić”, “Tihu noć” i “Lijepu našu”.

Došao mi je milicajac, inspektor kojeg sam poznavao, ali neću mu reći ime jer je poslije čovjek nagrabusio, prvo me povukao za kosu i onda rekao da se imam javiti u stanicu jer pjevam pjesme s “iskrivljenim sadržajem”. Ignorirao sam to dva-tri dana, da bi me onda vidio u ulici i pitao zašto ne dolazim.

Otišao sam na saslušanje, gdje sam morao napisati sve što sam pjevao. Kada sam pisao riječi himne, da “svoj narod Hrvat ljubi”, inspektor je bio šokiran da takvo što uopće postoji u himni, ali kolega mu je rekao da tako jest. To je bilo puhanje na hladno, vidjelo se u svemu nacionalizam, isključivost, mržnju, čega stvarno nije bilo.

Završilo je benigno tako da me pustilo, nitko me nije tukao, ali da sam se prepao, jesam. Nakrpe ti da si nacionalist, nije bilo nimalo lako. A da su me držali za jezgru Torcide, nisam imao ni u primisli. Ja se jesam tu muvao nekih šest-sedam godina. To su bile te formativne godine, neki šesti osnovne. Gledali smo kao u Boga u starije iz Torcide, slijedili ih. To je objektivno bilo njih desetak – veli Ljubičić.

Jedan od njih je Tonči Prlac Prle, dijete Radunice. U spomenutom izvješću SDS-a ne samo da ga se svrstava u “tvrdo jezgro”, već i člana frakcije “Hrvata-katolika” (druge dvije su “nacionalisti-šovinisti” i “huligani”), koji je često, uz nekoliko još drugih, znao preuzeti šefovsku ulogu nad Torcidom na tribinama.

Inače, kao formalni povod za bavljenje navijačima i sastavljanje popisa uzeto je bacanje trojice pitomaca bivše JNA u more na Rivi, što se odigralo godinu dana ranije, točnije u travnju 1988. godine. Tada je i krenula akcija naziva “Stadion”.

Kako je Udba pratila Udbu

– Ta petorica napadača stvarno su bili torcidaši. Znam ih, bio sam s njima u ekipi. Ali da je bilo isplanirano, nije, nego se radilo o običnoj tučnjavi. Ona je vjerojatno i imala nacionalno obilježje jer su ti pitomci odudarali od nas.

Radi se o 1988. godini, kada smo se mi oblačili drukčije od njih, imali smo drukčije frizure, drukčije smo govorili. Oni su uglavnom bili u grupi, navijali su za Zvezdu i Partizan. I nekoliko godina ranije, tijekom 1985., dogodilo se isto takvo bacanje pitomaca u more, nakon utakmice sa Zvezdom. Moguće da je ovo iz 88. bilo okidač, kako vi kažete – reći će Prlac.

Po njegovu mišljenju, Torcida je uvijek bila na meti sigurnosnih službi.

– Identični dokumenti postoje i iz 1950. godine. Imam ih doma. Udba je još tada pratila Hajdukove navijače. I ona utakmica protiv Crvene zvezde je opisana na 11 stranica. Torcidu su pratili od polaska iz Zagreba do dolaska u Split, kao i na povratku.
U toj grupi od 150 do 200 ljudi, što su došli iz Zagreba, bilo je masu partijaša, kao i udbaša, i to ne ubačenih, nego istinskih navijača Hajduka. Znači, Udba je pratila Udbu.

Vjerojatno je isto bilo i prije Drugog rata, tamo za Kraljevine. Navijači su uvijek bili neka opasnost za sistem, jer se radilo o grupiranju 10 ili 15 tisuća ljudi i nikada nisu znali što može poteći iz toga – pojašnjava.

– Mene je bezbroj puta privelo na policiju. Uglavnom su to bili razgovori po pitanju nacionalizma, Crkve i vjere. Smetalo im je što vičemo “Mi Hrvati”, što pjevamo “Isus, Marija, Hajdukova armija”, “Pomozi Bože”, “Marjane, Marjane” koja završava s “ime Isusovo”. U toj priči oni bi me sto puta pitali, a ja bih im sto puta isto odgovorio: “Katolici smo, vjernici i zato to pjevamo.”

To je bio sistem koji je od djece stvarao nacionaliste. Najbolji vam je moj primjer. Prvi put me privelo s 13 i pol godina, i to ni krivoga ni dužnoga. Bilo je to 1977. godine, zbog zastave na plavo-bijele kockice. U 11 sati navečer u “marici” me odvelo u Drugu policijsku postaju u Sašinu ulicu. Do iza ponoći me ispitivao neki inspektor i pitao gdje mi je socijalističko obilježje, tko ti je to radio, tko je ovo, tko je ono. Nisam imao pojma o kakvom socijalističkom obilježju on govori. Imao sam samo zastavu na kockice, i to plavo-bijele, Hajdukove boje, ništa vezano uz šahovnicu.

Cijeli moj svijet se od tada sveo na školu, vjeronauk, Modru lastu i Sportske novosti. Nakon toga dođeš na utakmicu i pitaš se zašto onoga pendreče, vidiš svojim očima što se zbiva. Sa 17-18 godina bio sam redovit na gostovanjima, ali je nakon Titove smrti to postala tortura od strane tadašnje milicije – prisjeća se Prlac.

On “Mi Hrvati”, a oni po njemu pendrekom! Zašto?

– Kada Prle govori o pendrečenju – dodat će Saša – ja sam imao 14-15 godina kada sam se počeo identificirati sa svime time. To u ovim dokumentima i piše – šesti-sedmi razred osnovne. I onda dođeš na utakmicu i vidiš kako se Boško Boka Kalajžić digne i vikne “Mi Hrvati”, da ga ispred svih nas izvuku i mlate. To je bilo strašno. Što je to viknuo a da nije smio?

Dugo nisam razumio “Mrzim Partizan”, što u tome ima sporno. Oni mrze Hajduka, mi Partizana, ali je za njih kontekst bio da mi mrzimo partizane. A s nama je bilo i djece vojnih lica, i to ne malo.

Ako se već želi govoriti o jezgri Torcide, kaže Prlac, onda je po njemu bila ekipa koja se svakodnevno okupljala na Pitarima, današnjem Tuđmanovu trgu, i činili su je ljudi iz svih kvartova. Tu je i obnovljena Torcida.

– Bilo je to 1981. godine. Radilo se o jednoj neponovljivoj ekipi. Bili smo toliko bliski da se nas 17 u lipnju iste godine odlučilo istetovirati Hajduk na ramenima. Odluku da ćemo se zvati Torcida donijela su nas trojica-četvorica. Napravili smo transparent “Torcida – vaša vjera, vaš spas”, a debi je imao na utakmici protiv Stuttgarta u rujnu te godine. Udba nas je odmah okarakterizirala kao terorističku organizaciju. Svako slovo imena su pretresli, našli mu smisao, ne dovodeći u vezu s Brazilom, navinjanjem, nego im je T bilo kao teroristička, O kao organizacija, R valjda kao revolucionarna…

Taj prvi transparent uzela nam je policija u Zagrebu na utakmici protiv Dinama. Došli su, skinuli ga s ograde i odnijeli bez objašnjenja. Bio je crveno-plavi, s Hajdukovim grbom i zvijezdom petokrakom, najljepši od svih, ali očito je netko javio iz lože – svjedoči Prlac iz prve ruke.

Kada je 1983. godine osnovan Klub navijača, nisu ga smjeli nazvati Torcida. Trajao je, navodi, nekih četiri-pet mjeseci, dok na utakmici protiv Universitateae netko sa “sjevera” nije pogodio jednoga momka raketom na zapadnoj tribini, a dječaku odnijelo prste na “sjeveru”. I onda je milicija, dodaje, uzela kompletan popis članova i krenula s masovnim privođenjima i saslušanjima.
Iako je od tih zbivanja prošlo gotovo četiri desetjeća, Prli su u memoriji ostali i najsitniji detalji. Godinama je brižno sastavljao i svoju arhivu sa stotinama fotografija, kolaža, novinskih isječaka, šalova, transparenata…

Slobodna ga pita je li mu palo na pamet sve to ukoričiti, napisati knjigu i tako ostaviti trag jednog vremena.

– Knjiga je napisana, a kada će izići, nemam pojma – iz topa će Prle, dok se Saša zagonetno smješkao.

Nevjerojatno: Torcidin ultras Pupe osnovao je Armadu

Tonči Prlac najbolji je svjedok vremena kada je u pitanju osnivanje Armade i krštenje BBB-ovaca.

– Jezgra ljudi koji su osnovali Armadu u dobrom dijelu bili su pripadnici Torcide, navijači Hajduka, išli s nama na gostovanja. Kada sam čuo da je Pupe jedan od njih, nisam mogao doći sebi.

Išao je čovjek s nama na gostovanja, donosio baklje iz Rijeke, bio ljuta Torcida. Šta mu bi, nemam pojma. Bio je ultras, znači ne obični navijač. Bilo je još deset takvih torcidaša koji su otišli u Armadu.

A što se tiče imena BBB, kao i u drugim stvarima koje se tiču navijača, sve se odigravalo spontano, slučajno. Toga 4. kolovoza 1986. mi iz te jezgre Torcide kupali smo se na punti od Ovčica, ispod Šumice. Došli su Ićo i Parangal s četiri-pet purgera.

Oni još nisu imali ime; kako sam ja gledao “Bad Boys” sa Seanom Pennom, to mi je prvo palo na pamet. Sandro Dujmušić jedini je od njih ostao prespavati u Splitu, kod Iće, i iduće jutro smo opet sjeli na piće. Rekli su da su malo razmišljali i da bi još dodali “Blue” u naziv. Svi smo rekli da je to – to.

Poslije su se pojavljivale svakakve verzije, pa i ona da je do svega došlo tijekom gledanja filma u ljetnom kinu “Bačvice” kada su igrali Hajduk i Dinamo, ali ovo vam je istina. Nju sam i napisao na Forumu.hr tamo 2009. godine – kaže Prlac.

Na tučnjavi navijača političari skupljaju bodove

Danas je puno teže biti navijač nego u ono, moje vrijeme. Danas za upaljenu baklju dobiješ dvije godine zabrane i pet tisuća kuna kazne. Nekome to može izgledati ništa, ali u te dvije godine ti se za svaku utakmicu Hajduka i reprezentacije moraš javljati u policijsku postaju. Radi se o pravoj torturi.

Ili, ovaj slučaj na Braču, kakvih ima svakodnevno po cijeloj Hrvatskoj, kvartovskih obračuna s puno težim posljedicama. Ali, čim je tu u pitanju Torcida i dva Srbina, to se diže na jednu puno veću razinu, reagira cijeli represivni aparat kontra jednog lokalnog momka.

Meni kao jednom bivšem navijaču, koji razumije njihove nevolje, dođe za plakat kada vidim što je napravljeno ni iz čega.

Gradonačelnica skuplja poene na momku. Svatko tko poznaje imalo taj kontekst, zna da su Hajduku i Torcidi najveći suparnici bili Zvezda i Delije, odnosno službeno Cigani, kako su sebe zvali dok se nisu preimenovali 1989.

Zato nije slučajno da to ide s koljena na koljeno. Mene da pitaš, oni su mi i danas najveći suparnici, iako ne igramo gotovo 30 godina. To gradonačelnica ne razumije.

Ili ministar koji najavljuje još rigorozniji Zakon o navijačima, pa ona Pupovčeva kopija iz SDSS-a. Nitko da napiše da se radilo o dva navijača Zvezde, koji su se na mrežama hvalili njezinim i obilježjima Delija. Navijački je sukob postao politički, i to izvan granica RH – reći će Prle, piše Slobodna Dalmacija.

Facebook Komentari