Ivo Farčić: Zakon o sprječavanju sukoba interesa graniči s neustavnošću

Gost N1 Studija uživo bio je odvjetnik Tomislava Karamarka Ivo Farčić.

Kako gledate na poruku predsjednika Ustavnog suda Miroslava Šeparovića da ne samo da se nisu dirala načela, već su ona afirmirana – to je jasna poruka vama kao obrani, s obzirom da je vaš cilj rušenje odluke Povjerenstva i načela?

“Ustavni sud od samog početka tvrdi, ispravno, da nisu četvrti stupanj sudske instance, nego da su regulator sa stanovišta postojanja i povreda ustavnih prava. Ova je odluka donesena upravo u tom smislu. Nalog je sudovima da, u smislu načela koja su postavljena kao temelj postojanja sukoba interesa, odgovore na konkretna pitanja na koja nije odgovoreno”, kazao je Karamarkov odvjetnik Ivo Farčić.

Brine li vas kako će se postaviti Upravni sud u ponovljenom upravnom postupku, odnosno je li odluka Ustavnog suda na neki način poruka Upravnom sudu da bude “blag” prema Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa?

“Nisam shvatio da smo čuli čitavu odluku, odluku treba pažljivo iščitati. Nikad ukidanje odluke nije poruka da se bude blag. Ukidanje odluka je poruka da si nešto krivo napravio i da moraš tome pristupiti na drugi, obično sudovi kažu – zakonit način, a Ustavni sud mora reći – na drugi način koji je u skladu s načelom pravičnosti kao Ustavnim pravom.”

U ponovljenom postupku očekujete da Upravni sud uvaži vaše argumente i da napravi što – ukine odluku Povjerenstva?

“Mi tražimo ukidanje odluke, naša predložena izreka je poništenje te odluke. Mi nismo osporavali zakon, da smo osporavali zakon, to bi bio sasvim drugi postupak. Mi smo osporavali da u jednoj fazi postupka odluka donesena u skladu sa zakonom, a u ovoj fazi postupka da su ranije odluke donesene po načelu i primjenom ustavnih prava podnositelja zahtjeva. Dakle, ništa o primjeni načela. Naravno da svaki zakon mora imati načela, ali da bi postojala konkretna povreda na kojoj se može donijeti odluka, mora postojati konkretna povreda u skladu s tim načelima. Mi tvrdimo da ne postoji konkretna povreda u skladu s tim načelima i zato je ta odluka bila nezakonita, odnosno neustavna.”

Kako gledate općenito na postojeći Zakon o sprječavanju sukoba interesa?

“Mislim da je zakon solidno nerazrađen do te mjere da to graniči s neustavnošću. Kod nas se često pojavljuje da posebne propise donesu i onda imaju 40 ili 50 članaka, a ne razrade proceduru. Nekad je bilo nemoguće da imate takav zakon koji normira usko područje, a da ne kažete koji će biti supsidijarni propis. Ovaj zakon ima svoje osnovne odredbe. Utvrđuju se činjenice koje nesporno ulaze u sferu ustavnih prava ljudi o kojima se odlučuje. Da bi se umanjila nečija ustavna prava, morate imati konkretnu zakonsku odredbu. Ja smatram da to umanjenje, ta zakonska odredba mora biti u smislu materijalnih procesa, ali i u smislu procedure. Ovdje je nerazrađena procedura. Sve bi bilo puno lakše da, na primjer, u ovom zakonu postoji još jedan članak koji kaže da će se, u slučaju da situacija nije regulirana tim propisom, da će se subsidijarno, dakle zamjenski, primijeniti Zakon o upravnom postupku. To bi bilo logično, mogao bi biti neki drugi, ali mora postojati zakon koji regulira način na koji utvrđuju činjenice, do kojeg nivoa, primjenom kojeg propisa – jer sve to vađenje činjenica, vađenje intime, prihatnih činjenica – je na neki način povreda ustavnih prava i kad to radimo u kaznenom postupku, moramo imati vrlo velike ovlasti, rješenja, garancije – ovdje tog ničeg nemamo. Sa svim tim baratamo, ne znamo tko utvrđuje činjenice, po nekoj proceduri koja sliči na upravni postupak, ali, kako nije propisano da će se supsidijarno primijeniti upravni postupak, mi ne znamo s kojeg stanovišta osporavati jedan takav postupak koji, u krajnjoj liniji, ne mora biti korektan.”

Mogu li političari, kao javno istaknute osobe, imati identična prava kao ‘obični građani’ i na identičan način ih konzumirati, kao i posljedice? Je li vaša teza da treba sve biti identično za Tomislava Karamarka i, primjerice, mene?

“Nije sve identično, već je situacija Zakona o sprječavanju sukoba interesa takva da se on odnosi na političke dužnosnike. Ja ne mogu biti u sukobu interesa, mogu biti u nekom drugom sukobu interesa, ali po tom zakonu ne mogu. Dakle, već je tu postavljena razlika, ali mi moramo primjenjivati, prema građanima i političkim dužnosnicima, zakone na način da se svima garantira minimum prava koje utvrđuju konvencije, Ustav i zakoni. Ispod tog minimuma ne može se ići.

Je li ambicija Tomislava Karamarka da, ukoliko Upravni sud u ponovljenom postupku sruši odluku Povjerenstva, da se ide i na osporavanje samog zakona?

“Ne, nismo o tome pričali. Osporavanje zakona nije njegov interes. Takvo osporavanje nekog konkretnog zakona vam u pravilu ne ide od ljudi koje zakači jedna situacija. Čistoćom legislative bave se udruge, političke stranke, ali on kao pojedinac ni u jednom trenutku nije rekao da bi trebalo taj zakon osporiti. On je kao političar na određeni način izabran i nakon što su se dogodile određene stvari je dao ostavku. Ako bude tražio satisfakciju, tražit će političku satisfakciju, neće tražiti satisfakciju u smislu izmjene zakona”, kazao je Farčić i potvrdio da je krajnji cilj rušenje odluke Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa.

U izdvojenom mišljenju suca Šumanovića stoji da je Ustavni sud trebao srušiti i odluku Povjerenstva?

“Šumanović je kreativan pravnik, bio je dosljedan i dao je izdvojeno mišljenje. On vrlo često daje izdvojena mišljenja i uvijek ta izdvojena mišljenja imaju glavu i rep i vrijedi ih pročitati.”

Kojoj ste vi interpretaciji skloniji – toj da Ustavni sud treba biti tijelo koje samo kontrolira kako niži sudovi djeluju ili bi trebali ići i u meritum stvari kojima bi se ti sudovi trebali baviti?

“Ustavni suci povremeno uđu u meritum. Oni svakako, ako je bilo kako moguće, izbjegnu da moraju sami prosuditi. Jer nije njihov posao zakonitost postupka, nego ustavnost. Ali u nekim slučajevima oni to presijeku, kad vide da je povreda toga ranga da se mora presjeći, oni to presijeku. Ovdje očito su rekli – zadovoljava nas uloga regulatora funkcioniranja sudova i puno ćemo napraviti ako sudovi nakon toga budu kvalitetnije radili.”

Je li odluka svojevrsni političku kompromis, s obzirom na kontekst u kojem se donosi?

“Ne bih rekao da je ovo politički kompromis. Već ovih 10-3 (od 13 sudaca 10 sudaca glasalo je za odluku, 3 suca bila su protiv) vam govori da ovo nije politički. To je bio sukob pravničkih principa i pravnih mišljenja. Ustavnom sudu potrebna je takva većina da se uvijek dogovara. Kad bi se oni politički podijelili, bilo bi 6-7 ili 5-5. Ovo 10-3 govori da to nije politički kompromis, nego je viđenje sudaca na koji način bi trebalo u budućnosti presuđivati stvari iz područja Zakona o sprječavanju sukoba interesa.”

Facebook Komentari