DOKUMENT Šeparović objasnio odluku oko Karamarka: Neće ni pomoći ni odmoći premijeru Plenkoviću niti ikom drugom

Miroslav Šeparović je komentirao i odluku Ustavnog suda o Tomislavu Karamarku. Naime, na sjednici Ustavnog suda održanoj 2. srpnja uvažena je ustavna tužba Tomislava Karamarka te se ukida presuda Visokog suda i presuda Upravnog suda pa se predmet vraća Upravnom sudu.

“Ustavni sud usvojio je ustavnu tužbu Tomislava Karamarka te ukinio presudu i predmet vratio na ponovni postupak. Podnositelj je osporavao odluku Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa”, rekao je Šeparović.

Ustavni sud u odluci od 7. studeno g 2012. godine utvrdio je definiciju sukoba interesa i svrhu mjera propisanih zakonom. Tako je utvrdio da je sukob interesa niz situacija koje su se dogodile u trenutku kad dužnosnik stupa na vlast, a koje su povezane s njegovim privatnim i poslovnim životom. Sukob interesa nije korupcija, rekao je Šeparović. Dužnosnici su radi izbjegavanja sukoba interesa dužni postupati po Zakonu i propisanim pravilima ponašanja dužnosnika, rekao je Šeparović.

“Ustavni sud uopće ne odlučuje o tome je li podnositelj bio u sukobu interesa, ta pitanja u nadležnosti su sudova i Povjerenstva. No, zadaća je utvrditi je li došlo do povrede ustavnih prava podnositelja. On je ponovio prigovore koje je isticao pred upravnim sudovima te istaknuo da nije usvojen niti jedan njegov prigovor nego su samo prihvaćena stajališta Povjerenstva”, rekao je Šeparović.

Šeparović je pojasnio kako Upravni sud nije odgovorio na pitanja koja je u svom prigovoru postavio Tomislav Karamarko. “Ustavni sud utvrdio je da Upravni sudovi nisu ispunili svoju zadaću, propustili su dati jasan i decidiran odgovor na postavljena pitanja. Podnositelj je otvorio važna pitanja na temelju granica ovlasti Povjerenstva”, rekao je Šeparović.

Ustavni sud ocijenio je da se upravni sudovi na ta pitanja nisu uopće očitovali, iako je riječ o važnim pravim pitanjima, nego su nekritički prihvatili odluke Povjerenstva. Ustavni sud utvrdio je da je podnositelju uskraćeno pravo na pravično suđenje, rekao je Šeparović.

Od 13 sudaca 10 sudaca glasalo je za ovu odluku, 3 suca bila su protiv.

Laičkim riječima, predmet je vraćen upravnim sudovima, jer upravni sudovi na prigovore koje su odvjetnici Karamarka isticali nisu dobili odgovore od upravnih sudova. Dakle, upravni sudovi nisu izvršili svoju ulogu nadzora nad zakonitosti akata upravnih tijela, u konkretnom slučaju Povjerenstva. Mi nismo dirali odluku Povjerenstva, njome se nismo bavili, nju nismo propitivali, nego smo propitivali prigovore koje je podnositelj iznosio i za to nije dobio odgovor, rekao je Šeparović.

To radimo i na drugim slučajevima, ovo nije izuzetak, rekao je Šeparović.

“Ova odluka neće ni pomoći ni odmoći premijeru Plenkoviću niti ikom drugom”, rekao je Šeparović, prenosi N1.

DOKUMENT

ODLUKA USTAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE
broj: U-III-673/2018 od 2. srpnja 2019.

S A Ž E T A K

Ustavni sud, na sjednici održanoj 2. srpnja 2019., usvojio je ustavnu tužbu podnositelja Tomislava Karamarka i ukinuo presude upravnih sudova (Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Usž-227/17-3 od 30. studenoga 2017. i Upravnog suda u Zagrebu broj: Usl-2360/16-9 od 26. rujna 2016.) te je predmet vratio Upravnom sudu u Zagrebu na ponovni postupak.

U konkretnom slučaju podnositelj je osporavao odluku Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa Republike Hrvatske (u daljnjem tekstu: Povjerenstvo) broj: 711-I-1008-P-163/16-36-1 od 15. lipnja 2016., kojom mu je utvrđeno postojanje sukoba interesa na temelju članka 2. stavka 2. alineje 3. Zakona o sprečavanju sukoba interesa (u daljnjem tekstu: Zakon), odnosno povreda načela djelovanja iz članka 5. stavaka 1. i 4. Zakona.

I. Načelna stajališta Ustavnog suda

Ustavni sud je pri odlučivanju o osnovanosti ustavne tužbe podnositelja pošao od zakonom propisane uloge i ovlasti Povjerenstva, kao i od načelnih stajališta koja je Ustavni sud izrazio u predmetu apstraktne ustavnosudske kontrole broj: U-I-2414/2011 od 7. studenoga 2012. (“Narodne novine” broj 126/12.).

Povjerenstvo je stalno, neovisno i samostalno državno tijelo koje obavlja poslove iz svog djelokruga određenog Zakonom (članak 28. stavak 2.).

Načela djelovanja dužnosnika propisana člankom 5. Zakona mogu biti osnova za utvrđivanje nastanka sukoba interesa ili potencijalnog sukoba interesa iz članka 2. Zakona. To su norme koje izražavaju temeljne vrijednosti i služe za tumačenje konkretnih normi Zakona te predstavljaju opću deklaraciju o načelima djelovanja dužnosnika i o pravima građana da budu upoznati s ponašanjem dužnosnika kao javnih osoba. Ta su načela pravni i moralni standardi koji pomažu u zauzimanju stajališta i donošenju odluke o tome predstavlja li određeno djelovanje ili propust dužnosnika povredu odredaba Zakona. Sažeto, pomažu pri procjenjivanju ispravnosti postupanja dužnosnika.

Dužnosnici su radi izbjegavanja sukoba interesa u obnašanju javnih dužnosti dužni postupati u skladu s načelima iz članka 5. i ostalim odredbama Zakona koje određuju djelovanje dužnosnika.

Glavom V. Zakona (članci 42. – 45.) propisane su sankcije koje Povjerenstvo može izreći dužnosnicima kada utvrdi povrede odredaba tog zakona (članak 30. stavak 1.). Stavkom 4. članka 42. Zakona propisano je da Povjerenstvo može tijekom postupka, ovisno o naravi povrede koju utvrdi, naložiti dužnosniku otklanjanje uzroka postojanja sukoba interesa u određenom roku.

Ustavni sud je u naprijed navedenoj odluci broj: U-I-2414/2011 utvrdio načelna stajališta u odnosu na definiciju sukoba interesa i svrhu mjera propisanih Zakonom. Tako je, između ostalog, istaknuo da sukob interesa obuhvaća niz različitih životnih situacija u kojima se može zateći ili naći osoba u času preuzimanja javne funkcije ili tijekom njezina obnašanja. Za te je situacije karakterističan susret pojedine činjenice iz privatnog života osobe i činjenice da ta osoba obnaša određenu javnu funkciju.

Sukob interesa nije korupcija niti je sprječavanje odnosno rješavanje već nastalog sukoba interesa, područje koje na bilo koji način pripada kaznenom pravu i nezakonitom postupanju općenito. To, međutim, ne znači da se u uređenom demokratskom društvu ne trebaju stvoriti pravni mehanizmi koji će opisane životne situacije djelotvorno sprječavati ili ih, u slučaju njihova nastanka, odmah djelotvorno rješavati.

Ustavni sud naglasio je da je svrha mjera koje propisuje Zakon pravodobno sprječavanje predvidljivog odnosno potencijalnog sukoba interesa, to jest djelotvorno rješavanje već postojećeg ili novonastalog sukoba. Stoga svrha sankcija koje propisuje Zakon nije kažnjavanje dužnosnika zato što se zatekao u sukobu interesa. Njihova je svrha kažnjavanje onih koji se ne pridržavaju obveza propisanih Zakonom. Ta je pravna distinkcija iznimno važna za pravilno razumijevanje instituta sukoba interesa. Drugim riječima, područje koje uređuje Zakon pripada upravnom pravu jer je riječ o administrativnim mjerama i administrativnim kaznama zbog povreda odredaba Zakona.

Posljedično, ni mjere protiv dužnosnika koji krše odredbe Zakona ne smiju biti zasnovane na pretpostavci da se utvrđivanjem povrede Zakona utvrđuje postojanje samog sukoba interesa s koruptivnim obilježjima ili pak postojanje samog djela korupcije. Na toj granici prestaje djelovanje Zakona i njime ustanovljenog nadzornog tijela (Povjerenstva) te započinje djelovanje kaznenog zakonodavstva. Drugačije rečeno, Povjerenstvo pripada skupini tzv. preventivnih anti-korupcijskih tijela.

Ustavni sud naglašava da se ovom odlukom ne dovode u pitanje ovlasti Povjerenstva da odlučuje o sukobu interesa, povredi načela djelovanja dužnosnika, kao i o kršenju ostalih odredaba Zakona, već se odlučuje je li u konkretnom predmetu (u postupku individualne ustavnosudske kontrole) došlo do povrede ustavnih prava podnositelja.

II. Primjena načelnih stajališta na konkretan slučaj

Ustavni sud ističe da se u ovom ustavnosudskom postupku ne odlučuje o tome je li podnositelj bio u sukobu interesa, odnosno je li postupao protivno odredbama Zakona. To je u nadležnosti Povjerenstva i upravnih sudova. Zadaća je Ustavnog suda utvrditi je li u provedenim postupcima i osporenim odlukama došlo do povrede ustavnih prava podnositelja.

Podnositelj je u ustavnoj tužbi ponovio prigovore koje je u istovjetnom ili sličnom sadržaju isticao i u postupcima pred upravnim sudovima te je istaknuo da ti sudovi nisu razmotrili nijedan njegov prigovor ni naveli razloge zašto smatraju da su ti prigovori osnovani ili neosnovani, već su samo reproducirali i nekritički prihvatili stajališta Povjerenstva. Sažeto, riječ je o prigovorima u odnosu na:

– način na koji je Povjerenstvo utvrdilo da je podnositelj bio u sukobu interesa (da Povjerenstvo nije obrazložilo kako se iznošenjem nečijih osobnih stavova i prijedloga može biti u sukobu interesa odnosno kako se iznošenje osobnih stavova i prijedloga može smatrati privatnim interesom u smislu Zakona);

– način na koji je Povjerenstvo utvrdilo postojanje javnog interesa odnosno definiralo javni interes (smatra neprihvatljivim način na koji je Povjerenstvo u konkretnom slučaju utvrdilo da se “javni interes očituje u tome da Republika Hrvatska uspije u postupcima u kojima nastoji zaštiti i ostvariti svoja prava”; u prilog navedenom ističe da se pred hrvatskim sudovima vode brojni postupci u kojima je Republika Hrvatska jedna od stranaka u postupku pa bi bilo apsurdno sudske odluke protiv Republike Hrvatske smatrati protivnima javnom interesu);

– način na koji je Povjerenstvo utvrdilo sukob interesa zbog osobnih i poslovnih odnosa između podnositelja i Josipa Petrovića (smatra da Povjerenstvo nije izložilo koje su to specifične okolnosti koje opravdavaju zaključak o aktualnoj interesnoj povezanosti zbog poslovnih odnosa koji ne postoje, u dijelu preko deset godina, a u preostalom dijelu više od pola godine, odnosno zašto smatra da ta interesna povezanost zbog svojih specifičnih okolnosti nije prestala samim raskidom poslovne suradnje između trgovačkih društva Drimia d.o.o. i Peritos savjetovanje d.o.o.);

– tvrdnju podnositelja da mu je osporenom odlukom Povjerenstva izrečena sankcija koja nije propisana Zakonom, i to za postupanje koje nema uporišta u konkretnoj odredbi tog zakona (tvrdi da mu je izrečena sankcija koja nije propisana Zakonom, i to za postupanje koje nema uporišta u konkretnoj odredbi tog zakona; navodi da utvrđenje Povjerenstva iz alineje 3. izreke odluke kako kao dužnosnik “nije postupao u skladu s obvezom čuvanja vlastite vjerodostojnosti i povjerenja građana, kao i savjesnog, odgovornog i nepristranog obnašanja dužnosti” predstavlja svojevrsnu sankciju koja može imati ozbiljnije posljedice od sankcije za sukob interesa; u odnosu na alineju 2. izreke odluke Povjerenstva, kojom mu je izrečena zabrana sudjelovanja u procesima donošenja odluka vezanih uz arbitražne postupke, smatra da je navedeno ograničenje sankcija koja nije propisana Zakonom, pa je Povjerenstvo postupalo ultra vires).

Ustavni sud je ocjenu osnovanosti navoda podnositelja razmatrao u svjetlu članka 29. stavka 1. (u vezi s člankom 19. stavkom 2.) Ustava, osobito u aspektu prava na obrazloženu odluku.

Ustavni sud naglašava da pravo na obrazloženu sudsku odluku podrazumijeva pozitivnu obvezu sudova da u svojim presudama navedu razloge kojima su se vodili pri njihovu donošenju. Eventualna povreda prava na pošteno suđenje zbog propusta suda da se te obveze pridržava uvijek ovisi o osobitim okolnostima konkretnog slučaja (vidi točke 11. – 16. obrazloženja odluke).

Ustavni sud podsjeća da nije njegova zadaća preuzeti ulogu sudova i drugih tijela koji su prvi pozvani interpretirati zakone. Zadaća Ustavnog suda ograničena je na ispitivanje jesu li učinci takve interpretacije sudova suglasni s Ustavom s aspekta zaštite ljudskih prva i temeljnih sloboda.

Polazeći od naprijed navedenog, zadaća Ustavnog suda u ovom ustavnosudskom postupku bila je ocijeniti jesu li upravni sudovi odgovorili na pitanja koja je podnositelj iznosio kako u svojoj tužbi Upravnom sudu u Zagrebu tako i u žalbi Visokom upravnom sudu, a koja otvaraju važne pravne dileme bitne za učinkovitu i djelotvornu primjenu Zakona, te za određivanje uloge i granica ovlasti Povjerenstva. Po ocjeni Ustavnog suda na ta su pitanja odgovor prvenstveno pozvani dati upravo upravni sudovi u izvršavanju neovisnog sudskog nadzora nad radom i odlukama upravnih tijela odnosno tijela s javnim ovlastima.

U konkretnom slučaju Ustavni sud utvrdio je da upravni sudovi nisu ispunili svoju zadaću, to jest propustili su dati jasan i decidiran odgovor na postavljena pitanja.

U vezi s navedenim Ustavni sud utvrdio je da je podnositelj pred upravnim sudovima otvorio važna pravna pitanja granica ovlasti Povjerenstva kada na temelju Zakona donosi svoje odluke:

i. je li Zakonom Povjerenstvu dana ovlast da samo pozivom na članak 2. tog zakona utvrđuje postojanje sukoba interesa (neprimjereno ponašanje iz članka 2.) odnosno da pozivom na članak 5. Zakona utvrdi povredu načela djelovanja ili je dužno takvo utvrđenje povezati s konkretnom odredbom Zakona koja je određenim ponašanjem ili propustom dužnosnika povrijeđena;

ii. predstavlja li samo utvrđenje sukoba interesa iz članka 2. Zakona odnosno povrede načela djelovanja iz članka 5. Zakona ujedno i oblik sankcioniranja dužnosnika koji je tim zakonom dopušten;

iii. koja je pravna osnova za odluke Povjerenstva kojima su utvrđene povrede načela djelovanja iz članka 5. Zakona;

iv. u slučaju da utvrđenje povrede načela djelovanja predstavlja sankcioniranje dužnosnika, koja je pravna osnova za takvo sankcioniranje;

v. ima li Povjerenstvo ovlast izricanja sankcija dužnosnicima (kao u konkretnom slučaju zabrane sudjelovanja u procesima donošenja odluka vezanih uz arbitražne postupke), izvan onih propisanih člancima 42. – 45. Zakona.

Zaključno, Ustavni sud ocijenio je da se upravni sudovi na ta pitanja uopće nisu očitovali, iako je riječ o važnim pravnim pitanjima, već su formalistički i nekritički prihvatili teze i zaključke Povjerenstva bez preispitivanja kakvo nalaže Zakon o upravnim sporovima u sporu pune jurisdikcije. Slijedom svega navedenog, Ustavni sud utvrdio je da je podnositelju povrijeđeno ustavno pravo zajamčeno člankom 29. stavkom 1. (pravo na pravično suđenje u aspektu prava na obrazloženu odluku) vezano uz članak 19. stavak 2. Ustava (jamstvo sudske kontrole zakonitosti akata upravnih vlasti i tijela).

Facebook Komentari